U ovoj godini je obilježio pola vijeka stvaralaštva, izabran je za laureata XXXII “Susreta pod Starom maslinom”, a njegove misli našle su se i u predgovorima knjiga Đura Šušnjića. Upravo jedna od tih misli - “Što jezik ne oplete, život ne raspara”, najbolje opisuje djelo uglednog nikšičko-barskog poete Miroslava Jovanovića Timotijevakoji je počeo da objavljuje davne i prelomne 1968. Za razliku od većine drugih pjesnika, Timotijev se prvo u regionu afirmisao pišući za odrasle, da bi u zrelim godinama ušao u književnost za najmlađe, za što je upravo dobio “Staru maslinu” za životno djelo:
- To je bilo sudbinski. Prije dvadesetak godina, kada sam iz Nikšića došao u Bar, moja prva adresa bila je Mirovica, živio sam stotinjak metara od slavne Stare masline. Dolazio sam pod njenu krošnju da čitam Bodlerovo “Cvijeće zla”, da njoj pročitam neku svoju tek napisanu pjesmu, da provjeravam svoje književno stvaralaštvo. Te godine su bili X “Susreti pod Starom maslinom” i prirodno, kao pjesnik, iako tada još ne za djecu, družio sam se sa poetama od kojih sam neke i poznavao - Duškom Trifunovićem, Perom Zubcem, Draganom Radulovićem, Čedom Vukovićem. Vodio sam tu grupu pisaca po barskim školama i predstavljao ih djeci, što mi je bilo novo i izazovno, i kad sam vidio taj susret djece sa piscima iz svojih čitanki, bila je to neka čarolija, takvu konekciju nisam mogao osjetiti sa svojim čitaocima. I tada me je najvjerovatnije zazvao neki dječak iz mog djetinjstva kome niko nije kupovao knjige, niti čitao bajke - u 55. godini, kada sam kako volim da kažem, dobio dvije petice iz života, počela je moja nova stvaralačka avantura, priča Timotijev. Timotijev potom ulazi u “Vitezovu” antologiju, “sa tek nekoliko pjesama za djecu”, beogradski “Vitez” mu je ponudio objavljivanje knjige i tako izlazi dječiji prvijenac “Svetionik”, Šime Ešič i njegova “Bosanska riječ” u Tuzli u biblioteci “Mali princ” objavljuju mu knjigu “Kuća na oblaku”, bjelopoljski “Pegaz” djelo “Nacrtaj mi petak”, koju u Štipu prevode na makedonski jezik, izlaze izabrane pjesme pod nazivom “Papirne lađe” i sada najnovija knjiga “Četiri Sezama, bajke i bajkovite pjesme”.
Kada sada Timotijev pogleda pola vijeka unazad, koga vidi za stolom svoje sobe gdje je ispisivao prve stihove - da li je to bio mladić koji je poezijom nišanio Mjesec, bjegunac od željezarske stvarnosti, još jedan nikšićki romantik, ili neko četvrti? I koliko se sada od njega razlikuje?
- Može da bude sve to u jednom trenutku, međutim, meni su upečatljivo uvijek javlja slika dječaka u podstanarskoj sobici koji drži u ruci “Pripovijetke“ Ivana Cankara i plače. To sam bio ja u VI razredu, imali smo starinski krevet sa metalnim ramovima iz kojih su me gledali paunovi kako plačem zbog Cankareve pripovijetke “Zastidio se majke”, i to je meni otvorilo novi prostor, kasnije me formiralo kao čovjeka koji je od svoje majke napravio ikonu “od zlata i blata”. Drugo, ta knjiga koju sam dobio kao poklon za odličan uspjeh od škole, nikome nije značila u porodici, a bila je prva koju sam unio u kuću. Danas imam biblioteku sa preko dvije hiljade knjiga, ali, i dalje sam ih gladan, i još uvijek knjigama popunjavam tu praznu sobu mog djetinjstva. Prva pjesma tog mladića je 1968. objavljena u periodici. Danas kad je čitam, vidim koliko je taj mladić imao potencijal metafizičkog u poeziji, “Pustinju” ja danas ne bih mogao popraviti, i pitam se koliko sam uopšte za pola vijeka napredovao u odnosu na njega sa tom pjesmom, iako sam svjestan da je taj mladić jedan od onih koji nije bio svjestan koliko ne zna. Danas, kao pjesnik, ja sam taj čovjek koji sa svojim dvojnikom čini dvije obale Heraklitove rijeke - jedan od njih je onaj koji zna koliko ne zna, a drugi koji zna koliko zna. Svi mi, negdje na kraju kad podvučemo liniju, preispitujemo svoj život. Moja “Sigma M” daje odgovor da nijesam promašio svoj život jer sam otac mojoj djeci, a majka mojim pjesmama!
U ondašnjoj Jugoslaviji, u vrijeme kada se iznad svega čitalo, stasavanje mladih pisaca bilo je prožeto i obaveznom čitalačkom literaturom, i susretima sa autorima čijim se dometima stremilo. U Nikšiću je bila posebno pogodna stvaralačka klima zbog čuvenih Književnih susreta uz koje se i Timotijev po sopstvenom priznanju forrmirao kao mladi književnik početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
- Možete zamisliti šta je značilo za mladog pisca da može da vidi i sluša uživo Mešu Selimovića, Desanku Maksimović, Vesnu Parun, Miroslava Miku Antića, Kocbeka, Vidmara, Stevana Raičkovića, Zuka Džumhura, Jevrema Brkovića, Ratka Vujoševića, Branka Banjevića... To je bio entuzijazam, nešto što je nadomještavalo sve ono što čovjek nema - da osluškuješ šta pričaju veliki pisci, da vidiš njihovo ponašanje, počinješ da osvješćuješ svoje biće. Tada smo imali državne izdavačke kuće “Pobjeda” i “Obod”, sječam se da sam prvu knjigu ponio u rukopisu i da su mi recenzenti bili Branko Banjević i Ratko Vujošević, to je bilo u “Pobjedinoj” biblioteci “Antej”. Moja je knjiga prošla i kroz ruke Milorada Stojovića, dobio sam za nju prvi honorar od kojeg sam kupio portabl pisaću mašinu i častio prijatelje. To je bilo vrijeme odabira, morao si da nešto vrijediš da bi ti pjesma bila objavljena...
Skoro svako književno veče u Baru Timotijev obogati svojim komentarima i pitanjima iz publike, koji ga prikazuju u punoj čitalačkoj kondiciji i kao osobu koja pomno prati nove književne trendove, ali i ne zaboravlja klasične vrijednosti.
- Nisam studirao književnost i nisam znao na koji način da doprem do Hamvaša, Eliota, Borhesa, ali, znao sam da osim obavezne školske lektire postoji jedan veći svijet književnosti. Htio sam da budem ispunjen, da ta ljubav zasvijetli, da se opravdam u ovom životu i stalno su se pojavljivale nove knjige i novi autori, najsvježije mi je otkriće Dževad Karahasan. Kao mlad pisac oduševljavao sam se što imam mogućnost da na tlu mog jezika čitam veliku poeziju kakvu je pisao Zogović, sa stihovima “Ali Binaka” sam ustajao i odlazio u neke druge svijetove, opijale su me “Sleđena tišina Visitora” Dušana Kostića, “Komitske balade” Jevrema Brkovića, “Orevuar Montenegro” Rajka Vujoševića, “Gavran hrani Crnu Goru” Branka Banjevića... To je bilo tada, a danas, kao pisac u godinama, strašno se radujem što postoji nova elita i generacija mlađih pisaca - Balša Brković, Nikola Nikolić, Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis. Nisam sujetan, učim i od mladih ljudi. Rasčistio sam sa sobom - više volim poeziju u sebi nego sebe u poeziji, opravdava me onaj stih Hju Odna - “Ako već nema jednake ljubavi, neka ja budem onaj koji više voli“. Svaki svoj stih Miroslav Jovanović Timotijev brusi pažljivo, kao filigran. Koja to sila navodi pjesnika da toliko pažnje unosi u ono što piše, koji su mu etaloni u stvaralaštvu?
- To je Albedov sistem - isijavaš onoliko svjetlosti koliko možeš da je primiš. Moji biseri nisu uvijek okrugli ni veliki, zato što su prirodni. Ja ne mogu biti drugi, jer su svi drugi zauzeti, ja moram biti svoj... Posljednjih nekoliko godina, zbog tema koje obrađuje u djelima za odrasle, Timotijeva domaća književna kritika opisuje kao princa naše grobljanske poezije.
- Nesrećan je onaj čovjek koji nema veću smrt od svoje. Ja nisam princ grobljanske poezije, već šaptač u groblju, kako mi se i zove jedna zbirka poezije. U groblju sam tražio vidikovu liniju koja spaja nebo i zemlju, a ona tamo spaja ovaj i onaj svijet. Tražeći oca u groblju, počeo sam živima da došaptavam snove mrtvih, a mrtvima sjećanja živih, i veoma se dobro osjećam u toj ulozi - zaključuje Timotijev, i dodaje:
- Internet i elektronska knjiga neće ugroziti poeziju. Uvijek će biti onih koji će mirisati tek odštampane knjige i držati ih sa ljubavlju i uzbuđenjem. Prave vrijednosti ostaju i kod čitaoca i kod pisca, ta veza je opstala kroz vjekove i ima svoju budućnost...
Bonus video:
