MLADI REDITELJ IZ SRBIJE

Malešević za "Vijesti" o "Mamongi", "Gori", Iranu: Vrijeme i prostor u gradu su sabijeni

401 pregleda 0 komentar(a)
Stefan Malešević, Foto: Nemanja Veselinović
Stefan Malešević, Foto: Nemanja Veselinović
Ažurirano: 17.05.2019. 14:03h

Dvoje mladih ljudi, različitog socijalnog statusa, zajedno odrastaju u patrijarhalnoj sredini bosanske varošice, a nakon jednog tragičnog događaja njihovi se životi mijenjaju - ona je samohrana majka u velikom gradu u Srbiji, a on je postao monah u malom crnogorskom selu, otkriva za “Vijesti” mladi reditelj iz Srbije Stefan Malešević koji je nedavno završio snimanje trećeg dijela filma “Mamonga” čija je radnja, nakon dvije priče u Tuzli i Beogradu, ovaj put smještena u Crnoj Gori, odnosno u Plužinama i Nikšiću. Radnja „Mamonge“ podijeljena je u tri dijela i svaki se dešava u jednoj od zemalja koprodukcije - Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

Malešević je poznat po svom dokumentarnom filmu “Gora” koji je nagrađen kao najbolji na jubilarnom 10. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Beogradu - Beldocs 2017. On je u “Gori” donio “intuitivnu umjetničku viziju oslobođenu tradicionalnih formula dokumentarnog filma”. Prikazan je život muslimana koji govore slovenskim jezikom i žive na visoravnima Šar-Planine. Tako, film prati svakodnevne rituale muškaraca (pošto je žene zabranjeno snimati).

O iskustvu i radu na “Mamongi”, Malešević govori za “Vijesti” i prenosi utiske iz Teherana gdje je gostovao kao član žirija na Filmskom festivalu.

Nedavno je završeno snimanje trećeg dijela tvog filma “Mamonga”, ovaj put u Crnoj Gori, tačnije u Nikšiću i Plužinama. Kako je došlo do izbora ova dva grada i koliko su ti oni ‘pružili’?

U samom scenariju bila je sadržana ideja da glavni muški lik u trećem dijelu filma postaje monah u Crnoj Gori. Željeli smo da njegov manastir koji obnavlja bude baš u crnogorskim planinama zbog specifičnog krajolika. Obišli smo Crnu Goru uzduž i poprijeko, što je bilo sjajno iskustvo nevezano za snimanje filma, i na kraju se vratili u selo koje nam je djelovalo najzanimljivije od samog početka i u kom smo našli pravu kombinaciju impozantnih planinskih pejzaža, autentičnih starih kuća i logistički podobnog položaja. Konkretno u gradovima nismo snimali ništa, tako da mogu reći da je više bio u pitanju izbor mikro-lokacija za koje se kasnije ispostavilo da pripadaju tim opštinama. Skoro cijeli film je snimljen u Breznima, gdje smo pronašli sve osim odgovarajućeg manastira. Manastir u našem filmu igra divna crkva Sv. Nikole u Riđanima, koji pripadaju opštini Nikšić.

Pomoć lokalnog stanovništva iz Brezana, kao i oca Jokića iz Nikšića, je bila od neprocjenjive važnosti za ovaj projekat i vjerujem da bez njih ne bismo uspjeli da završimo film sa tako malim budžetom.

”Mamonga” je moderan triptih o usamljenosti i otuđenosti, prikazan kroz posljedice odluka koje glavni likovi donose u svojoj mladosti”, stoji kao opis na sajtu Filmskog centra Crne Gore, a kako bi ti predstavio čitaocima radnju filma?

Da budem iskren, najradije je ne bih predstavio, zato što smatram da „priča“ ne treba da bude glavni element filma, ali nažalost u ovoj fazi, riječi su skoro jedino sredstvo predstavljanja publici, pa bi to izgledalo otprilike ovako:

Radnja „Mamonge“ podijeljena je u tri dijela, od kojih se svaki dešava u jednoj od zemalja koprodukcije - Srbiji, BiH i Crnoj Gori. U centralnoj, bosanskoj priči pratimo dvoje mladih ljudi, različitog socijalnog statusa, kako odrastaju u patrijarhalnoj sredini bosanske varošice. Nakon jednog tragičnog događaja njihovi životi se zauvijek mijenjaju. U prvoj i trećoj priči pratimo njihove živote 10 godina kasnije. Ona je samohrana majka u velikom gradu u Srbiji, a on monah u malom, crnogorskom selu.

Da li kroz tu otuđenost i usamljenost u filmu, pružaš ogledalo društva, ili ti je motiv bio drugi?

Ne bih mogao da kažem koji mi je bio motiv, zato što se u procesu stvaranja ne bavim motivima, porukama i poukama. Za mene film nije sredstvo za postizanje cilja, već je sam po sebi cilj. To znači da mi je motiv bio da prikažem otuđenost i usamljenost (pored svega drugog što je prikazano u filmu) i to je to. Dalje mogu da pričam kao gledalac ili kritičar ovog filma, a ne kao autor. Ako ta otuđenost i jeste ogledalo nečega, mislim da nije ogledalo ovog društva konkretno, nego je ogledalo otuđenosti i usamljenosti koju svaki čovjek na ovom svijetu posjeduje u nekom obliku.

Jesu li, uostalom i koliko, naša društva postala otuđena, na neki način?

Mislim da je u današnje vreme sve teže govoriti o društvu kao o nekoj homogenoj cjelini. Učeni smo, na kraju krajeva od samog tog društva, da se sve više posmatramo kao pojedinci, da se osjećamo kao pojedinci i da interagujemo kao pojedinci. Da li je i to mjerilo neke vrste usamljenosti? Pretpostavljam da jeste. Ne bih sad zalazio u već prežvakane teme otuđenja putem socijalnih medija i slično, jer se ovaj film toga uopšte ne dotiče.

Glavne uloge u ovom filmu su povjerene muškaracima, a vidjela sam i da je tvoj prethodni film “oskudijevao” sa ženskim ulogama. Ako je namjerno - zbog čega? Ili je slučajnost?

Zapravo, ovaj film ima dva glavna lika, muškog i ženskog, koje igraju Dražen Pavlović i Marta Bjelica. Cijeli film se dosta zasniva na principu jin-janga, tako da je u prvom dijelu mnogo prisutniji ženski princip, u drugom su pomiješani, a u trećem muški princip. To se odnosi i na balans između likova, tako da u crnogorskoj priči imamo selo u kome žive samo tri muškarca. Opet u skladu sa jin-jangom, nijedna crna nije potpuno crna i nijedna bijela nije potpuno bijela, tako da u prvom, „ženskom“ dijelu, Martin lik zapravo postaje sporedan i cijelu prvu priču pratimo iz vizure njenog sina, dakle muškarca. U trećem, muškom dijelu, vidimo šta se desilo sa Draženovim likom deset godina kasnije, ali iz perspektive jedne Azijatkinje koja zaluta u njihovo selo, što će reći da je u crnogorskoj priči glavni lik zapravo ženski.

„Gora“, moj prethodni film, je dokumentarac, i tamo je nedostatak žena bio uslovljen stanjem na terenu, njihovim stvarnim neučestvovanjem u javnom životu i zabranom snimanja žena koju su mi lokalci postavili.

Prepoznat si upravo po filmu “Gora”. Takođe, naišla sam na tekst u kojem se ističe da si mogao da diplomiraš sa filmom “Mamonga” ali si se umjesto toga upustio u snimanje “Gore”.

Rad na „Mamongi“ je započet u toku mojih studija na film.factory akademiji, gdje sam razvijao scenario uz svog mentora, Belu Tara. Ubrzo je „Mamonga“ prerasla okvire studentskog filma, pa je i produkcijski okvir morao da bude drugačiji, te sam donio odluku da je ne snimam u okviru studija. Pošto film nisam snimio prije završetka studija, nisam mogao da diplomiram sa filmom, ali je postojala mogućnost da diplomiram sa scenarijem i knjigom snimanja. To sam smatrao nedovoljnim, jer sam ipak studirao filmsku režiju, a ne dramaturgiju, tako da sam uložio sav svoj napor da u kratkom roku proizvedem dugometražni film.

”Gora” je dobitnik nagrade za najbolji film na Beldocsu 2017. koji je prepoznat kao snažan festival dokumentarnog filma. Kakav je tvoj odnos prema priznanjima?

Ako pogledamo šta zapravo znači dobiti nagradu na nekom festivalu nakon što ste već selektovani, znači da je nekoliko ljudi reklo da im se izrazito dopada vaš film. Na ličnom nivou mi to znači isto kao i kada mi troje kolega iskreno kaže da im se dopada film. Ohrabruje, ali daleko od toga da mi je to nekakva motivacija za stvaranje filmova. Na profesionalnom nivou znači mnogo više, jer sa svakom nagradom postaje sve lakše ubijediti ljude da se sa vama upuste u avanturu snimanja filma i ulože svoje vrijeme ili novac u vas, a to je od krucijalnog značaja kada pravite nešto što košta više od trosobnog stana.

Možda je već mnogo puta rečeno, ali, šta te je dočekalo kada si krenuo sa realizacijom “Gore”, sa čim si se suočio?

Od ideje do realizacije „Gore“ prošlo je manje od tri mjeseca, tako da je film prilično ekspresno urađen, pa se faza istraživanja preklopila sa fazama pred-produkcije i snimanja. Kao što sam već rekao, ne bavim se ciljevima pri pravljenju filma, cilj mi je bio da snimim film o Gorancima, a za sve ostalo sam ostavio sebi potpunu slobodu, do te mjere da prvog dana tamo nisam znao hoću li da radim dokumentarni ili igrani film. Dočekala me je izrazita gostoprimljivost Goranaca u kombinaciji sa potpuno ležernim odnosom prema vremenu i planovima, tako da se snimanje igranog filma sa scenarijem i planom snimanja ispostavilo potpuno nemogućim. Ubrzo sam se oslobodio svakog nametnutog zapleta, igranog ili dokumentarnog, i samo spontano snimao svakog dana šta god bih smatrao bitnim ili bi mi oni ukazali da je bitno da se snimi.

Kakva je kultura Goranaca, šta je na tebe ostavilo najveći utisak tokom snimanja? Da li je slika koju ljudi imaju o Gorancima realna?

Mislim da se slika Goranaca razlikuje od naroda do naroda, tako da ne mogu da kažem uopšteno da li je realna. U mom okruženju Goranci važe za veoma poštene, skromne i iskrene ljude, što se svakako pokazalo tačnim. Čudno je kad se nađete u društvu u kome je svakome toliko stalo do časti i poštenja. Ali još čudnije od toga je meni bilo njihovo odnošenje prema vremenu i prostoru. Pokušao sam u filmu to da opišem, ne znam koliko je prenešeno, a riječima vjerovatno može još manje, ali prosto vrijeme na Gori teče drugačije. Čovjek je primoran da se drugačije ophodi prema sebi, svojim bližnjima i prirodi kada je okružen moćnom Šar Planinom i njenim goletima. Imam utisak da su vrijeme i prostor nas koji živimo u gradovima mnogo sabijeniji.

Spomenula sam tvoje studije... Kao mlad reditelj, zanima me kako vidiš položaj svojih kolega i stanje u kom stvarate? Fali li podrške i kakve, moralne, materijalne...?

Moralne podrške svakako ne fali, zapravo imam utisak da se u mlađoj generaciji filmskih stvaralaca ljudi mnogo više pomažu, sarađuju i bore jedni za druge. Kao da smo shvatili da uspjeh kolega ne znači da nam je „otet dio kolača“, već da će „kolač biti veći“. Osnivaju se i udruženja sa tim ciljem - od ove godine sam član udruženja DokSrbija, koje na razne načine doprinosi poboljšanju klime za stvaranje dokumentaraca u Srbiji, a preko koga sam baš prije nekoliko dana imao organizovanu projekciju „Gore“ u Zrenjaninu. Sjajno je što sve više filmskih centara u regionu nisu više samo državna tijela za dodjeljivanje sredstava, već postaju servisi za stvaraoce - bave se promocijom filmske umjetnosti, lokacija za snimanje, organizuju edukativne programe, panele, rade na promjeni i donošenju zakona koji bolje uređuju našu djelatnost i tako dalje.

„Mamonga“ je nastala, između ostalog, i zahvaljujući podršci koju smo dobili na prvom konkursu za koprodukciju novo-osnovanog Filmskog Centra Crne Gore.

Sad, činjenica da ta sredstva koja je moguće dobiti kao debitant na državnom konkursu nisu baš zavidna i čine nas pomalo nekonkurentnim za koprodukcije sa zemljama koje imaju ozbiljnije razvijeniju industriju je nešto što ima više veze sa opštim stanjem naših ekonomija nego sa filmskim centrima. Nadam se da će se i to promijeniti u budućnosti i da ćemo moći da snimamo filmove na kojima su svi autori i filmski radnici plaćeni barem proporcionalno onoliko koliko njihove kolege u inostranstvu dobijaju. Sa druge strane, u današnje vrijeme je nikad lakše povezati se sa tim istim kolegama u inostranstvu i pokupiti mnogo znanja i iskustva na festivalima i radionicama širom svijeta, kao i preko interneta.

Iranci su ubjedljivo najfiniji narod, a svoj teret nose stoički

Nedavno si bio u Teheranu u ulozi člana žirija na filmskom festivalu. Kakvi su utisci, kakav je filmski festival tamo, a kakva zemlja?

U zadnje vrijeme čak i za svoj nomadski ukus previše putujem i stvarno sam neko ko je vidio sve i svašta na ovom svijetu, pa me je sve teže fascinirati, tako da mi je bilo pravo iznenađenje koliko sam zapravo bio oduševljen Iranom. Ta zemlja je potpuno nevjerovatna sa svojom geografijom, istorijom, arhitekturom, muzikom, mirisima, ukusima, ali na prvom mjestu kulturom. Iranci su ubjedljivo najfiniji narod koji poznajem, i to iskreno, bez lažne učtivosti, što je za još veću pohvalu kada se uzme u obzir kroz kako teška vremena prolaze zbog nametnutih sankcija. Stalno sam poredio njihovo ponašanje sa našim kada smo se našli u sličnoj situaciji devedesetih. Tada je kod nas bilo toliko frustracije, bijesa i nesnađenosti, a oni svoj teret nose dostojanstveno i stoički. Meni je potpuno nevjerovatno da se oni guše u inflaciji zbog sankcija koje su im nepravedno uvele SAD, da istovremeno građani SAD nesmetano putuju kroz Iran i kupuju njihove rukotvorine savršene izrade bukvalno za šaku dolara, a da niko od njih ne pribjegava nasilju prema Amerikancima zbog toga. Čak kad sam pokušao da im objasnim da nalazim nešto pogrešno u tom konceptu i da se osjećam malo krivo što dolazim sa Zapada i mijenjam eure za milione rijala, oni nisu mogli potpuno da pojme o čemu pričam.

U Teheranu je zabranjeno korišćenje Fejsbuka. Da li ljudi “očajavaju” zbog toga, kao što bi kod nas možda bio slučaj?

Pa kao i svaka zabrana, ne dovodi do ukidanja zabranjenog, već samo do tajnog korišćenja, tako da postoje VPN mreže preko kojih je moguće pristupiti Fejsbuku, Instagramu i pornografiji, kao što postoje i dileri alkohola nalik na dilere narkotika kod nas. I pored toga što većina ima fejsbuk, stekao sam utisak da je mnogo manji procenat onih koji neprestano „blenu u ekran“. Meni nije bilo do toga da gubim vreme na „hakovanje“ iranske zabrane Fejsbuka u zemlji sa toliko fascinantnih stvari koje čovek ima priliku da vidi. Prijalo mi je da ne budem na mreži 10 dana.

U školama bi trebalo uvesti i filmske lektire

Kakva je kinematografska kultura u inostranstvu i kod nas, na našim prostorima, po tvom mišljenju?

Nisam detaljno upoznat sa bioskopskom scenom u mnogo država osim naših, ali znam iz prve ruke da recimo Francuska ima mnogo veću kulturu gledanja filmova koji nisu blokbasteri, što je posljedica mnogo ozbiljnije zakonske regulative koja ljude vodi baš u tom smjeru. Mi generalno volimo da pljunemo sami sebe, ali mislim da ne postoji ništa u našem narodu što je urođeno slabije ili zatucanije, nego je prosto sistem takav da ljudi imaju manje prilike da se razviju.

Kako bi se ta kinematografska kultura mogla poboljšati kod nas?

Recimo, zašto u srednjim školama ne postoji lektira gledanja najvažnijih filmskih djela, kao što postoji lektira za književna djela? Samo to kad bi se promijenilo mnogo veći broj ljudi bi za 10 godina odlazio da gleda filmove koji nisu „Avatar“. Drugi problem su predrasude u samoj industriji, od strane distributera i drugih ljudi od kojih zavisi gledanost vašeg filma. Ako vas u nekom trenutku obilježe kao art-house film, daće vam slotove za art-house film i količinu promocije koje oni misle da art-house film zaslužuje, pa onda na kraju i broj gledalaca bude onaj koji su oni očekivali. To je neka vrsta samo-obistinujućeg proročanstva, a niko se ne pita šta bi se desilo da je na primer “Peščanik” Sabolča Tolnaija reklamiran koliko “Montevideo”. Ne bi imao isti broj gledalaca kao Montevideo, ali bi sigurno imao daleko više. Tako da mislim da donekle nepravedno vlada mišljenje da naš narod ne voli „umjetničke filmove“

A kakvo je stanje u kinematografiji uopšte?

Što se tiče kinematografije, mislim da postoji neki opšti pozitivni trend. Na prvom mjestu, filmovi su postali tehnički savršeniji, sve se manje osjeća razlika u produkcijskom kvalitetu domaćih filmova u odnosu na strane, iako su naši često i desetostruko jeftiniji. Zatim, sve je više ljudi koji pokušavaju da urade nešto hrabro, i bave se filmom koristeći se suštinski filmskim sredstvima, umjesto da samo „snimaju raskadrirane priče“. Koliko ta hrabrost stvara važna djela koja će ostati iza nas mislim da ne možemo sada da sagledamo, već će to postati jasno kroz par decenija... Za sada je jasno da postoji porast u prisustvu filmova sa ovih prostora i količini osvojenih nagrada na svjetskim festivalima, ali to ne mora nužno da bude pokazatelj kvaliteta.