STAV: JEDAN POGLED NA NASILNU ANEKSIJU CRNE GORE 1918.

Otpori unitarizaciji

Mnogi nisu željeli da im se nasilno nameće ni velikosrpski hegemonizam ni jugoslavenski unitarizam, bez obzira što je i kod Hrvatâ i Crnogoracâ bilo mnogo nepromišljenih zanesenjaka
1141 pregleda 3 komentar(a)
Južnoslovenski dobrovoljci kod Odese, 1916., Foto: Wikipedia
Južnoslovenski dobrovoljci kod Odese, 1916., Foto: Wikipedia
Ažurirano: 22.12.2018. 12:12h

Što je bilo velikosrpsko „oslobođenje i ujedinjenje“? U svojoj zavojevačkoj politici Srbija je naišla na odlučne protivnike u svih narodâ na prostoru „nove“ države, ali nigdje tako odlučno kao kod Hrvata i Crnogoraca. Razlog je jasan. Protivnici nametnutog, nikad dogovorenog ili demokratski verificiranog „ujedinjenja“ bili su najjači u onim dijelovima hrvatskog i crnogorskog naroda, koji su bili svjesni stoljetnog kontinuiteta hrvatske i crnogorske državnosti. Oni nisu željeli da im se nasilno nameće ni velikosrpski hegemonizam ni jugoslavenski unitarizam, bez obzira što je i kod Hrvatâ i Crnogoracâ bilo mnogo nepromišljenih zanesenjaka, ali i stranih plaćenika, koji su radili na likvidaciji svojih domovinâ.

Tako su se 1918. godine i Hrvati i Crnogorci našli u posve novim okolnostima, na prekretnici svoje povijesti. I jedni i drugi našli su se u unitarnoj državi što je doslovno, gotovo kao balast preko palube, odbacivala njihove stoljetne ustanove - krunu kao znak suverenosti, Sabor i Skupštinu, u Hrvatskoj također bansku čast, autonomnu administraciju na vlastitom jeziku, te, ne treba napominjati, i u Hrvatskoj i Crnoj Gori, svaki znak vlastite samoobrane - hrvatsko domobranstvo, odnosno crnogorsku vojsku. Bez obzira što ove ustanove nisu bile demokratske i sadašnjem smislu, njihovo ukidanje doživljeno je stranom uzurpacijom i izdajstvom u izvedbi domaćih elita. To je posve valjan razlog zašto ove jeseni, uz svu galamu preostalih Jugoslovena, ni Hrvati ni Crnogorci nemaju razloga slaviti 1918-tu.

Zato je Skupština Crne Gore, prije dva tjedna, 29. studenoga, usvojila Rezoluciju u povodu stogodišnjice Podgoričke skupštine, samoizabranog predstavništva crnogorskih pristaša Beograda, koja je detronizirala kralja Nikolu i proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom pod dinastijomKarađorđevića. Današnja skupština obnovljene i demokratske Crne Gore odluke je Podgoričke skupštine proglasila ništavnim, uz odobravanje mnoštva Crnogoraca koji su te večeri, pod parolom „Nikad više 1918.“ manifestirali na ulicama Podgorice. Velika je šteta što Hrvatski sabor, također, nije još jednom potvrdio ništavnost odluka Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS od 24. studenoga 1918, kojima je prihvaćeno hitno ujedinjenje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom.

Odesa 1916: Jugoslavija prije Jugoslavije i prije „ujedinjenja“ Hrvati i drugi južnoslavenski ratni vojni zarobljenici, koji su u Rusiji novačeni u srpske dobrovoljačke vojne postrojbe 1916. i 1917. godine, pokazivali su otpor velikosrpskoj koncepciji Jugoslavije, zapravo nekoj vrsti Jugoslavije prije Jugoslavije.

Sudbina ovih „silovoljaca“ postala je predmetom sukoba (posebno Supila) sa srbijanskom vladom i Pašićem (sukob oko naziva: Jugoslavenska legija ili Srpski dobrovoljački korpus). Do sredine ožujka 1916. korpusu je pristupilo samo 85 hrvatskih i slovenskih vojnika od ukupno 5.365 dragovoljaca. Ovaj je nesrazmjer ostao problemom za korpus, koji je na vrhuncu 1917. godine brojio nekih 42.000 vojnika. Nakon kobne dobrudžanske kampanje protiv Bugara u kolovozu-rujnu 1916, došlo je do pobune. Barem 13 Hrvata iz pomoćnog bataljonu u Odesi jednostavno je pobijeno, a njihova su tijela bačena u Crno More. Krleža (1935: „U Odesi je počelo...“)

Neredi ujesen 1918.: „I Karlo je ‘ošo u komite“ - seljačke republike (Ferićanci, Petrijevci, Donji Miholjac), „Kolo gorskih tiča“ (Đakovština) → represija Narodnog vijeća: 50-100 osoba ubijeno u sukobima, mnogi drugi pobijeni - Dr Ivan Ribar, povjerenik Narodnog vijeća, izvijestio iz Đakova (23. studenoga 1918.) o strijeljanju 14 „renitentnih zlikovaca“.

Petoprosinačka pobuna Zagreb (5. prosinca 1918.) Vojna pobuna i demonstracije pripadnika 53. pješačke pukovnije i 25. domobranske pješaćke pukovnije: protiv njih Grga Angjelinović, komesar za javni red i sigurnost NV SHS, organizira Nacionalnu gardu, mornare i dragovoljce ruta: Ilica - Frankopanska (razoružani) - Jelačić platz 18 mrtvih, barem 17 ranjenih; Zagreb pod srbijanskom vojnom vlašću.

Božićni ustanak (Cetinje, 6. siječnja 1919. - 24. prosinca 1918. s.k.): Božićni ustanak (od Badnjaka do božićnog jutra; ubijeno 98 ustanika i 16 bjelaških straža) lideri: Jovan Plamenac (1873-1944; budući šef crnogorske vlade u egzilu, Gaeta, Italija, prije kapitulacije 1925.); Krsto Popović (1881-1947; zapovjednik Lovćenske brigade, 1942; Novica Radović (1890-1945).

Odbacivanje „narodnog jedinstva“ u Hrvatâ i Crnogoraca: evolucija Radićeva pokreta i crnogorskog federalizma Šestosiječanjska diktatura i put prema potpunoj samoidentifikaciji - doprinosi nacionalizma (Sekula Drljević&td.) i komunističkog razmišljanja o nacijama i nacionalnom pitanju (Savić Marković Štedimljija &td.) Sto godina nakon ujedinjenja nemoguće je podržavati tezu o neminovnosti jugoslavenske države - o tomu kako je Jugoslavija bila „veličanstveno dostignuće naraštaja pregalaca i sanjara“. Za Hrvate, a mislim i za Crnogorce, Jugoslavija nije bila ni neminovna ni nužna. Bila je proizvod posebnih okolnosti i nacionalnih podjela - nacionalne šizme - i u hrvatskoj i u crnogorskoj sredini. Jugoslavenski unitaristi, predstavljali su znatan dio hrvatskih elitâ, kojima su se pridružile razne interesne skupine. Anti-unitaristi, Radićevi (con)federalisti i ostatak pravovjernih frankovaca, također su imali sljedbenike - najviše među seljacima, gradskom sirotinjom i sitnom buržoazijom, mnogo manje u elitama. Nakon jugoslavenskog iskustva u obliku velikosrpskog hegemonizma, atentata na Stjepana Radića (1928.) diktature kralja Aleksandra (1929-1934), anti-unitaristi postat će dominantna tendencija u Hrvatskoj. U procesu, moderna hrvatska nacionalna integracija bila je dovršena. Nešto slično, pod istim pritiscima, ali znatno drugačijim redosljedom dogodilo se i Crnogorcima. Ostaci nacionalnih šizmi još su vidljivi, ali „nacionalizam”, premda ne onako kako ga određuju hegemonisti, ipak je pobijedio.

(Prof. emer. dr. sc. Ivo Banac - Sveučilište Yale)

Preporučujemo za Vas