STVARALAŠTVO CRNOGORSKIH DIPLOMATA I VLADARA (8)

Jugoslovenstvo diskursa i jedna Đilasova misija

U kategorijama devetnaestog stoljeća, jugoslovenstvo je, budimo realni, na neki način već evropstvo, a na neki način i više, svjetskost, svjetstvo
720 pregleda 1 komentar(a)
Miković, izuzetna figura naše prošlosti
Miković, izuzetna figura naše prošlosti
Ažurirano: 17.05.2019. 14:03h

[MANUSKRIPTI – MIKOVIĆ (Dionisije)]

Ranih osamdesetih priuštio sam sebi takvu zabavu, punu zadovoljstva i pouke, kakvu nikad više u životu neću imati, na žalost, a to je da proniknem u umjetnost govora crnogorskih i srpsko-hrvatskih pjesnika - slušanjem. Oni su govorili snažno i ljubazno, a ja sam osjećao da će mi taj govor pomoći da upoznam i druge, nepjesničke govore svijeta.

Njihov jugoslovenski diskurs, ljubazan kad je milozvučan, i kad je gorak, prelio je i prevazišao granice Titovog režima, i zato sam ga volio, dočim drugi govori unutar tog režima nisu pretjerano grijali moje srce. Ne da sam volio jugoslovenstvo režima - volio sam jugoslovenstvo diskursa!

Daviča i Mihalića sam vidio izbliza na Struškim večerima poezije 1978, Pavlovskog i Zlobeca malo kasnije, negdje u Sloveniji, Ćamila Sijarića na književnoj večeri posvećenoj Milu Boškoviću, u Trebaljevu, selu kod Kolašina, u nekoj ambulini Doma kulture ispunjenoj prijatnom vlagom zimskog krompira.

Aleksandra Tišmu sam upoznao u njegovoj jevrejskoj bazi, kod Katoličke porte u Novom Sadu, gdje je on, kako mi je kasnije pričao Voja Despotov, na jednoj cigli, kredom, zakazivao tajne sastanke s nekom snašom sa Riblje pijace, u susjedstvu, a ciglu obrisanu vraćao u zid, nakon sastanka, svaki put iznova, da se Vlasi ne dosjete; Tomaša Šalamuna - za šankom hotela Boem u Karlovcima; Predragu Matvejeviću me je predstavio stari drug Sinan Gudžević, u nekom spomen-domu u Jajcu, gdje su visile fotografije Josipa Vidmara, Tita, Moše Pijade, Edvarda Kocbeka…

Jedini, valjda, od izuzetnih vitezova tog mnogojezičkog govora, kojeg nisam na oči vidio, već mu dašak dodirnuo samo čitanjem i snevanjem, bio je Edvard Kocbek. Onda sam pošao u Prag, koji mi je na duže vrijeme zakovao kovčeg jugoslovenskog govora, i otvorio novi, doduše širi, ali sada već bez one topline koja jeziku uliva snagu da pretraje režime i stvarnost.

Zašto dozivam u sjećanje govor jugFoslovenskih pjesnika, kad namjeravam da kažem riječ-dvije na sasvim drugu temu, o Dionosiju Mikoviću (1861-1942), bogoslovu i piscu, etnografu, crkvenom diplomati, pripovjedaču i uredniku kotorskog ilustrovanog kalendara Boka?

Zato, kad malo bolje razmislim, što tečni pjesnički govor jednog pokoljenja, kakvo je moderno jugoslovensko, otvara mnoga vrata, pa i vrata svojih preteča. Jugoslovenski govor ušao je, na ta ista vrata, sa svim svojim divnim nacionalnim polifonijama, kao u vrt sa stazama koje se račvaju, što kaže argentinski književnik J. L. Borges u svojoj istoimenoj pripovijeci (El jardín de senderos que se bifurcan), objavljenoj prvi put u jednoj reviji za kriminalističku fikciju 1948. g., tu negdje kad se jugoslovenska jeka razgorela kroz jednu baklju.

Dionisije Miković je rođen 1861. g. u Paštrovićima, a sa svojih dvadeset, ohrabren odličnom ocjenom bogoslova i književnika Gerasima Petranovića, prvi put se oglasio javnim radom, koji će trajati šest decenija, čak i u godinama tamnovanja, nakon I-og svjetskog rata i, najzad, progona od italijanskog okupatora pod stare dane, do smrti 1942.

Sarađivao je u časopisima na jugoslovenskom javnom prostoru (Slovinac, Glas istine, Javor, Glas Crnogorca, Luča, Srpski list, Prosvjeta, Bosansko-hercegovački istočnik, Dubrovnik, Bosanska vila) sa prilozima u širokom žanrovskom luku, od poezije, istoriografije i publicistike do proze i radova diplomatsko-kanonskog karaktera - “Silan dug dugujem rodu i crkvi, pa makar da doprinesem i ja bar kamičak…” “Iznositi pred oči i ponos svijeta, kaže dalje Dionisije, život i rad pokojnijeh članova mukotrpnog roda našeg, koji su se iz rodoljubivijeh težnja cijeloga svoga vijeka na zemlji živo starali, da po sili svojoj što privrijede u opće čovječanstvu, osobito rodu svome…”

Nijedan diskurs ne počinje sam od sebe, niti piše, ni govori sam sebe, već je izgovoren ranije, u početnom nekom, dojenačkom obliku, pa ni jugoslovenski prosvjetni govor, u više svojih faza, nema diskurzivnu punoću dogod se ne sagleda u kontekstu svih južnoslovenski orijentisanih govora, od ranih Bokelja do danas, maltene pola milenija.

Svaki od njih je u svom vremenu, kako kaže Dionisije, “mnogo tuge i čemera u grudima osušio”, te se kasnija pokoljenja, mode i ukusi, odnosno njihova intelektualna pristojnost, priznajmo pošteno, može cijeniti i po odnosu prema cjelini dobronamjernih južnoslovenskih govora kroz vjekove, ili, barem, onih govora koji su, skupa sa svojim nacionalnim žarom, južnoslovenski plam iskreno i bez kompleksa nosili.

U kategorijama devetnaestog stoljeća, jugoslovenstvo je, budimo realni, na neki način već evropstvo, a na neki način i više, svjetskost, svjetstvo. Primorci, ovi naši i drugi primorci, nose to svoje svjetstvo - da li sam našao pravu riječ? - srčanije od drugih, ne zato što bi oni sami bili bolji, ili gori, već stoga što imaju more. Pogledajmo rane Bokelje: Paskvalića (1500-51), jednog od bezbroj Shakespeareovih uzora, Dominika Buću, humanistu koji je doktorirao u Napulju (1515), i pozne, Tripa Kokolju i Vicka Zmajevića, na primjer - ljudi koji imaju more drugačiji su u humanističkom omjeru, od drugih ljudi, njihovu svjetskost vidiš odmah, u gestu, nošnji, hrani, u ljubavnoj postelji, u diskreciji, jednom riječju u ljudskom jeziku. I jugoslovenstvo je za mene bilo drugačije - da se vratim na opservaciju s početka teksta - ne u režimu, već u svom zarazno poštenom pjesničkom govoru, najpoštenijem, možda, od svih govora te zemlje, uz rudarski i seljački.

Dionisije Miković je bio urednik ilustrovanog kalendara Boka, 1909-1914, u Kotoru, gdje je po izbijanju rata osuđen na pet godina zatvora. Glavne studije i djela njegova su sledeće: Ilarion Roganović (Novi Sad, 1891); Čudesa presvete Bogorodice I-III (Sarajevo - S. Mitrovica - 1894-1931); Srpsko pravoslavno bokokotorsko vladičanstvo (Dubrovnik, 1907); Odabrane pjesme (Niksic, 1930); Žalopojka bokeljskog guslara (Risan, 1935) i dr.

Njegov rad se, dalje, može razumjeti nao navješćenje nekih ranih zamisli, uslovno kazano u oblasti manuskriptologije, ili, barem, spada među prvima koji su gajili svijest o značaju crkvenoslovenskih manuskripta na tlu današnje Crne Gore. (Manuskriptologija, tj. istorija književnosti promatrana u svjetlu ručno pisanih djela i dokumenata, ili kodikologija - lat. codex, knjiga, grčki λογία, učenje -, iako relativno nov naučni ogranak, danas se predaje na većini starih i velikih evropskih univerziteta, u kulturama čija prošlost počiva na manuskriptima, poput naše, ali koje su toga svjesne, dočim u nas ni predstave o tome nema).

Sakupljao je i objavljivao stara dokumenta, sačuvao svadbarske običaje svoga kraja pod naslovom Paštrovska svadba, otrgao od zaborava bokeljske govorne žanrove (Đevojka bor sadila), involvirao u ovu sinkretičku akciju publiku južnoslovenskih časopisa i, najzad, napravio pažnje vrijedne korake na polju hagiografije, posebno u radu Mitropolit crnogorski Visarion Ljubiša (štampa A. Pajevića, N. Sad, 1886). Teško je danas prodrijeti u govor Dionisijev. - Stari južnoslovenski diskursi su umorni, neki su zaboravljeni, neki neglektirani, ove je pokrila tama, oni su pali pod lišće i hum tuđih govora, neki su obojeni doktrinarno preko svake mjere, poput ovog o kom je riječ, neki izbrisani, neki ovdje-ondje podriveni, čak i ljubazni govor jugoslovenskih pjesnika (neka čitalac ništa ne diže obrve!) - Nisu imali sreću na duge staze, pogoreli su, ali, opet, imaju zapretanog žara i služe onome ko zna da sluša.

Hagiografski rad o svom zemljaku, stricu pisca Stefana Mitrova Ljubiše, nosi iskru zapretanog južnoslovenskog govora. Mitropolit Visarion Ljubiša, iguman cetinjskog manastira, profesor Cetinjske bogoslovije, glavni saradnik Valtazara Bogišića na kodifikaciji običajnog pava, štabni sveštenik u crnogorsko-turskom ratu 1876-78, predsjednik Crvenog krsta u nas i, najzad, prvi ministar prosvjete Crne Gore - visoka je adresa našeg devetnaestog stoljeća, u diplomaciji, kulturi i vjerskoj književnosti. No, tek iz Dionisijevog pera životopis je svoj, na papiru, dostojan, Visarion dobio.

I jezik naroda Dionisije tu spominje, u diskurzivnom, ne u filološkim tonu (uostalom, tako i započinjem - nastojim da iscijedim najbolje iz njega, a sklonim ono doktrinarno, zato akceptiram jezik): “A to i jeste, koliko se meni čini, snaga, koja prodire u srce našega naroda, koji i šnjijevati opravdano može o svojoj sreći i boljoj budućnosti dotle, dok se uz običaje i ostale njemu svojstvene vrline čistotom jezika ponosi i odlikuje”.

I dopunjava to sa lijepim stihovima Nikole Petrovića, kom su i mitropolit Ljubiša, i pisac Ljubiša, iskreni diplomatski saradnici i pouzani saveznici bili, iz Balkanske carice:

Suhotna hrana hleb bi sam bio/ Kad ga sa duhovnim ne bi smočio…

Iskreni Dionisijev jezik (“Viteški narod Crnogorski, ponosna đeca gordoga Lovćena…”), uz iznenadnu uspomenu na govor pjesnika, koje imadoh čast upoznati, jugoslavizovan kao što se jugoslavizuje kamen ili more, uljepšao je moju prašku božićnu dokolicu, ovih dana, kao što gudački kvartet u e-molu (Iz mog života) uljepšava opus Bedřicha Smetane.

[DRŽAVA – PLAMENAC (John)]

Jovan Džon Plamenac, Crnogorac na Oksfordu, jedan je od onih koji se, na sreću, nisu odrekli francuskog uticaja; nisam siguran da je to ikada bilo jednostavno jednom engleskom državljaninu, pogotovo ne strancu. Evo jednog mjesta iz Plamenčevog rada o Marxu koji to potvrđuje:

“Buržoaska koncepcija države je ideja javne vlasti ostvarena za dobrobit društva jednakih, koji su takođe slobodni; to je ideja o autoritetu u rukama piramide zvaničnika, a ovi je koriste pravično, kako bi zaštitili pojedinačna prava i slobodno realizovali ugovore.“

The bourgeois conception of the state is the idea of public authority exercised for the benefit of a society of equals who are also free; it is the idea of authority in the hands of hierarchy of officials who use it impartially to protect individual rights and to enforce contracts freely made. (Karl Marx’s Philospohy of Man, Oxford, 1975, 294).

[IZGOVOR – ĐILAS (Milovan)]

Postoje dvije vrste teksta, fiktivni, književni, i postfiktivni, diplomatski - i ova postfiktivna zona, mene, konkretno, interesuje zbog svoje heterologike u odnosu na prvi, fiktivni predložak.

Odnos onog zvaničnog, i nezvaničnog, u diplomatskoj praksi je ključan odnos - taj odnos se čita između redova kad parametri pregovora padnu na sto. U jezičkom stvaralaštvu, na diplomatske, na političke teme uopšte, međutim, ovaj se odnos modifukuje - igra se otvara drugačije. Primjera ovakvih ima, najviše, kod autora sa gustom diplomatskom agendom, koja, prije ili kasnije, pređe u gusto iskucan tekst. A naknadni tekst se drugačije ponaša.

Formalnost Đilasove posjete Velikoj Britaniji, odnosno ukrštanje na nivoima formalnosti, u jezičkoj ravni, usred razmjene ideološke vatre između Jugoslavije i SSSR-a, ponaša se bolje i stoji jasnije od naknadno napisanog teksta, makar iz pera živog učesnika naknadni tekst istočio. Uvjerićemo se kad uporedimo - usporedba je najpouzdanije uvjerenje:

“U vreme kulminacije i zenita političkog sukoba između Jugoslavije i SSSR-a pada i poseta Milovana Đilasa Velikoj Britaniji (januar/februar 1951. godine). Do nje je došlo formalno na poziv Chatman House (Institut za međunarodna pitanja), radi predavaja o sovjetsko-jugoslovenskim odnosima, a faktički na poziv britanske vlade. U Jugoslaviji je objavljena kao zvanična vest da Milovan Đilas boravi u Britaniji u privatnoj poseti kod jugoslovenskog ambasadora u Londonu Jože Brileja. Po rečima Darka Bekića: ‘ovo je bio samo diplomatski paravan za važan zadatak što je Đilasu nekoliko dana ranije poverio Sekretarijat Politbiroa CK KPJ’. A taj važan zadatak bio je zahtev za vojnu pomoć.’ Đilas o tome kaže: “A pred moj odlazak u London održan je, kod Tita, sastanak Sekretarijata, na kome mi je naloženo da pokrenem pitanje pomoći u oružju… London, odnosno Laburistička vlada, nisu slučajno izabrani za pokretanje tog pitanja…” (Up. Aleksandar V. Miletić: Spoljnopolitička delatnost Milovana Đilasa 1944-1953, u: Jugoslovenska diplomatija 1945-1961, zbornik radova, Beograd, 2002, 307.)