Operska diva, teoretičarka umjetnosti i medija, novinarka, menadžerka u kulturi i umjetnosti, nekadašnji predavač na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu, pa i na Akademiji NOVA, a bavi se i odnosima s javnošću, Tijana Đuričić, kaže da je muzika, ipak, njena najveća ljubav, pored svih drugih zanimanja.
Kao profesionalni muzičar, kaže za “Vijesti” ni jedan dan ne prođe, a da ne nauči nešto novo u toj oblasti, a uživa u operama i kabareima. Tema njene doktorske disertacije je “Teorija performativnog glasa” i tu objedinjuje iskustvo i eksperimente sa scene, sa naučnom teorijskom pshoanalizom, studijama prostora i izvođenja i slično, a istražuje i preispituje doživljaj odnosa tijelo-prostor-glas, a rezultat tih istraživanja je najbolje vidljiv, ističe ona, na sceni, pa poziva sve čitaoce da dođu na njen sljedeći nastup i uvjere se u ono što im pruža svojim performansom.
Sopran, teoretičarka umjetnosti i medija, novinarka, menadžerka u kulturi i umjetnosti, (možda u međuvremenu i još nešto), kako si postigla sve to i da li su se trud, pretpostavljam i dosta rada i upornosti, isplatili?
Djeluje da su djetinja znatiželja i čežnja za što više vremena za igru, u porodici u kojoj su svi bili jako vrijedni, bili glavni uzroci za moj današnji multitasking i interdisciplinarnost. Sa jedne strane su me vodila interesovanja koja su bila (i ostala) veoma raznovrsna, a sa druge nekako poriv da što više saznam i naučim. Za mene bi idealna životna profesija bila “vječni student/studentkinja”, ali i ovako je veoma uzbuljivo zato što tek uz praksu i poslovnu kondiciju svi naši skriveni potencijali izmile i procvjetaju. Svako ulaganje se isplati, uvijek, nekada smo samo malo nestrpljivi da uberemo rezultate rada, ali sve se uči. Jedno od dugih važnih iskustava koje stičem posljednjih deset godina jeste i rad sa studentima umjetničkih fakulteta.
Kazala si da je muzika tvoja istinska ljubav, pa ipak, koliko god ona bila ‘na prvom mjestu’, nekada i nije prioritet. Da li tako, zapostavljajući muziku i pjevanje, pronađeš nekada sebe koja ti nije previše poznata, ili neku drugu sebe, kakvu?
Muzika je moja ogromna ljubav i životna pasija koja osim što odiže duh djeluje i kao prava terapija. Kao profesionalni muzičar ni jedan dan ne provedem, a da nešto u tom domenu novo ne naučim, no uistinu, životne okolnosti zahtijevaju katkad puno energije i posvećenosti koje me odvuku od pjevanja. Tako nerijetko otkrijem potpuno nove djelove ličnosti, otkrivajući nova polja. Iz sadašnje persepektive mi djeluje da su mi najveće unutrašnje promjene došle kroz praktikovanje joge, prihvatanje administrativnog rada (kao na primjer u internacionalnoj organizaciji) i implementaciju čvrstog njemačkog sistema, ali i doktorske studije transdisciplinarne humanistike kod prof. Miodraga Šuvakovića, koje su mi otkrile potpuno nove načine mentalne gimnastike i poimanja svega.
Sopran - kako bi predstavila to ljudima izvan tvoje branše, kada je u pitanju životni poziv, ljubav, ali i učenje?
Najjednostavnije bi bilo možda ovako: Fenomenalna kombinacija sportskog treninga i spoznaje svog tijela (njegovih mogućnosti i ponekad slabosti), zarad uživanja u divnim tonovima koji raduju mene i druge. Tokom studije i učenja tehnike potrebna je ozbiljna disciplina (režim ishrane, spavanja, unošenja tečnosti i umjerenost u društvenim aktivnostima i sportu), ali nakon toga, vama je znanje ukorijenjeno i potrebno je samo održavati kondiciju, no i širiti vidike kao ličnost, uvijek usavršavati jezike i prosto voditi računa o zdravlju. Životni stil profesionalnih operskih pjevača je zaista atletski i kada imaju puno predstava ili koncerata često podređuju sve ostalo (uobičajen život) tome. Ipak, ima puno primjera da je balans moguć.
Koliko je zahtjevno i iscrpljujuće koristiti glas kao instrument ili alat? Da li je neophodno čuvati se/ga i paziti na životne navike i slično?
Godinama imam utisak da je stvorena ogromna doza mistifikacije na ovu temu, kako bi umjetnici zadržali auru boažnstvenosti oko sebe. Ali što čovek jednostavnije prihvati svoj organizam i obaveze to su mu i navike jednostavnije. Lično meni veoma prija puno vode kada imam seriju nastupa i umjeren broj probi. Ništa više. Nekim kolegama su potrebni astronautski uslovi, nekima je draže da satima vježbaju i da se hrane intezivno proteinima, te mi se čini da je sve veoma individualno. Glas je veoma lako koristiti kada to pravilno naučite i postane iskrena, intezivna igra i veselje kada god imate priliku da ga koristite. Ono što je neprijatno jeste kada imate zakazane nastupe a uhvate vas prehlade - to je jedan stres koji se naravno rješava ili tehničkim znanjem ili ljekovima, ali je svakako naporan za tijelo.
Nastupala si na velikom broju koncerata, iza sebe imaš i opere i kabaree... Koja je draž u svemu tome ponaosob?
Hvala ti puno na ovom pitanju! Moja namjera je oduvijek bila da se bavim operskim pjevanjem te je opera kao forma za mene bila cilj. Ovaj kompleksan žanr, koji je zahtjevan kako pjevački, tako i scenski, i danas me fascinira, ali nakon otkrivanja savremene muzike (iako naravno postoji i pregršt divnih modernih opera) silno sam poželjela da belkanto (tradicija lijepog pjevanja u operskom smislu koje zahtijeva pridržavanje strogim pravilima), malo proširim, te su spontani nastavak bili kabarei. Tokom izvođenja opere najviše uživam u toj velikoj emotivnoj razmjeni sa kolegama i autentičnom ludističkom pokretu u kome možete da budete ko god da želite (koga igrate). Koncerti su jedna vrsta savršene pjevačke higijene u kojoj na drugi način držite pažnju publike (najčešće nema tog scenskog dizajna i tolikog broja kolega sa vama na sceni), podjednako zahtjevan u vokalnom smislu, ali komicu zahtjevniji u energetskom (posebno ako je koncert solistički). No, pri koncertnom pjevanju se drugačije manipuliše glasom (ne koristi se potpuni volumen i nijansiranje može biti filigrantskije). Posljednjih godina veoma uživam u kabareima, jednim dijelom zato što su felksibilnije forme, drugim jer uključuju ples i moderan scenski pokret, a trećim zato što sam odabrala one koji me nadahnjuju - djela Kurta Vajla (Kurt Weill) i savremene kompozitorke Ane Gnjatović.
Koliko su opera i kabare bliski današnjoj publici, a koliko je tebi užitak da radiš na takvim djelima?
Opera je globalno danas bliska samo znalcima i starijim generacijma (uz neke izuzetke poput publike u Njemačkoj ili Italiji). Ovaj žanr je za današnjicu glomazan - u trajanju, volumenu, izrazu, stilu, sredstvima - nekako je spor i pomalo arhaičan, čak i kada vas neko detaljno instruira ili kada se koriste moderne režijske metode i multimediji. Ipak, operske arije, anambli, kompaktnost nekih djela u vokalno-orkestarskom smislu je za mene monumentalan i lako me pobudi na katarzu, te isto priželjkujem i publici. Kabarei su, za razliku od opere, danas veoma u trendu, kraće forme, „pitkije“, sa plesom i direktnijim načinima izražavanja osjećanja koja su često skirveno pokazana ili podvučena u tekstu (dok je melodija vesela, tekst može biti društveno angažovan), plijene generacije sklone pozorištu ili klubovima. Meni se u njima posebno dopadaju kombinacije/preplitanje žanrova i plesni element koji ih obogaćuje.
Pročitala sam i da ekperimentišeš ‘na polju zvuka i teorijski ispituješ odnos tijelo-prostor-glas’. Kakva eksperimentisanja su u pitanju i koliko je izazovno to približiti mladima ili današnjem društvu uopšte?
Tema moje doktorske disertacije jeste “Teorija performativnog glasa” u kojoj objedinjujem iskustvo i eksperimente sa scene, sa naučnom teorijskom pshoanalizom, studijama prostora i izvođenja i slično. Uvijek sam se pitala šta je to što me toliko vuče scenskom pjevanju - i otrila sam da je to sa jedne strane set osjećaja koji se budi u mom tijelu tokom pjevanja i element prenošenja istog kroz prostor. Danas, kada je digitalno ispred svega, ovakvo stanovište može djelovati zastarelo, ali oslanjajući se na Barta, Dolara, Deleza i Gatarija spoznala sam da je ono karnalno u nama to što nas povezuje i daje specijalnost i jedinstvenost u svakom nastupu uživo. Tako je posljednji eksperiment koji sam sprovela bilo izvođenje jenog istog djela pred publikom koja je mogla da me čuje i vidi, zatim pred publikom koja me je vidjela ali me je mogla čuti samo putem slušalica, i isti uzorak publike je dobio idealan zvučni zapis koji je preslušao u miru kod kuće. Anketom i intervjuima došla sam do potvrde da je ono tjelesno (karnalno, ne vizuelno) bilo ključno u uživanju svakog od njih.
Kakav je tvoj doživljaj odnosa tijelo-prostor-glas?
Jedini potpuni i iskreni odgovor na ovo pitanje je poziv za tebe i sve čitaoce na moj prvi naredni nastup u Crnoj Gori!
Koliko je zastupljena i vrednovana klasična muzika danas?
Ovo pitanje bi zahtijevalo poseban intervju, ali ukratko: dobra vijest je da klasična muzika i dalje opstaje na svjetskim scenama i u ponekim medijima. Vrednovana jeste ali od strane stručnjaka i manjeg broja svjetskog stanovništva. Danas se ona tretira ili, kako bi Žak Atali rekao, kao namještaj (nešto neprimijetno, kraj čega prolazimo) ili kao recidiv elitizma.
Moć medija ne jenjava
Kao novinarka, kakvo je tvoje mišljenje o tome koliko mediji doprinose zastupljenosti određenih pravaca danas, kako muzičkih tako i u drugim društvenim i umjetničkim sferama?
Ta vječna intimna povratna sprega između politike, medija i umjetnosti postoji odvajkada i djeluje mi potpuno nepromijenjenom. Tako da je odgovor kristalno jasan - moć medija ne jenjava te je uvijek zgodno da osviješćene i obrazovane kolege budu ti koji biraju šta ćemo “konzumirati”, odnosno čemu će naši umovi i srca biti izloženi i natopljeni. Velika je sila u muzici i značajno bi bilo mudro je koristiti. No, za to su potrebni znanje i volja.
Zbog čega si napustila novinarstvo i kakva je današnja novinarska scena Balkana, da li ohrabruje mlade i entuzijastične ljude ili...?
Zapravo nikada nisam napustila novinarstvo, ono uvijek leluja tu, te dajem znake žurnalističkog života kroz kratke tekstove ili kritike, sada sve više za stručne časopise ili inostrane medije. Takođe, odnosi s javnošću zapravo koristi sve novinarske alatke, samo na neki način u obrnutom smjeru, pa se ja nekako sve vrijeme više osjećam kao novinar neko kao PR.
Izuzetno je zahtjevna situacija u branši i djeluje mi krajnje obeshrabrujuće. Ipak, zbog digitalizacije vidim velike prostore slobode i subverzije za mlade kolege i čini mi se da bi njihova inteligencija, brzina i oštrina uma veoma pomogle društvima širom sveta, da se transformišu nabolje.
Zemlje Balkana su prelijepe zahvaljujući prirodi i ljudima
Pored svega navedenog, radiš i na promociji njemačke kulture i Njemačke kao turističke destinacije... Šta bi Srbija ili Crna Gora, pa i zemlje Balkana mogle naučiti i primijeniti od Njemačke u tom kontekstu?
Moram naglasiti da je ovo moje lično mišljenje i nije zasnovano na istraživčkom radu niti studioznom analizom slučajeva, no djeluje mi da bi bilo sjajno kada bismo uveli malo sistematičnosti i dugoročnog planiranja koga se priržavamo uprkos najnevjerovatnijim okolnostima. Njemačka kao turistička destinacija ima jasnu strategiju iz koje proističu taktike i koja se bezkompromisno sprovodi. Ovakav način neimprovizovanog djelovanja je odličan primjer. Treba podjednako raditi unutar zamlje na edukaciji građanstva - šta je to turizam (u najdetaljnijem smislu riječi) i kako mu mogu doprinijeti iako nisu tursitički radnici, a istoveremno djelovati u skladu sa mogućnostima i na slici koja se šalje van granica države. Danas je internet izuzetno povoljno i jako oružje u realizaciji ovakve misije. Zemlje Balkana su prelijepe kako po prirodnim divotama tako i po raznovsrnosti i šarmu ljudi koji ih naseljavaju. Radujem se trenutku kada ćemo te ljepote istaći i svijetu pokazati kakvi su dragulji kulture, tradicije i prirode u pitanju.
Bonus video:
