Kada me kompanija Google Europe pozvala na brejnstorming sesiju u Parizu, posvećenu problemu krize istine, eskalacije lažnih vijesti i načinu borbe sa tim, počeo sam prezentaciju tako što sam problem stavio u istorijski kontekst.
Citirao sam esej Džordža Orvela “Sjećanje na Španski građanski rat” u kojem autor objašnjava da se za njega “istorija zaustavila 1936. godine” zato što je upravo tada - u Španiji - prvi put vidio “članke u novinama koji nisu imali dodira sa istinom”. Upravo tamo je osjetio da “sam koncept objektivne istine”, uništen fašizmom u njegovoj crvenoj i braon uniformi, “nestaje iz svijeta”. I baš zahvaljujući tome nešto kasnije su postali mogući ljudi kakav je Jozef Gebels (“ja sam taj ko odlučuje da li je neko Jevrej ili ne”), a potom i Donald Tramp(sa njegovim “alternativnim činjenicama”).
Podvukao sam i da se i prije i nakon procvata totalitarizma dogodilo nekoliko intelektualnih potresa.
Prvo, kantovska “kritika” odvojila je noumenalno od fenomenalnog, ograničila naše znanje na ovo drugo, i pretpostavila da mi fenomen možemo razumjeti samo u stepenu koji nam dozvoljavaju naša čula, shvatanje i razum. Ta kritika dodaje u naše odnose sa istinom dozu subjektivnosti, čijim dobrovoljnim žrtvama možemo smatrati današnje ideologe bregzita.
Drugo, Ničeov “perspektivizam” je istinu pretvorio u “tačku gledišta” i proglasio “istinitom” onu tačku gledišta koja biće čini jačim, a “lažnom” onu koja ga čini ogorčenim ili ga unižava. Sve to je isprovociralo drugi intelektualni zemljotres, čiji su udari, prirodno, potresli političke sisteme otkrivši metafizičku mogućnost za pojavu lidera kakav je, na primjer, Vladimir Putin.
I treće, pojavio se “dekonstruktivizam” postničeanaca. Istorizacija “volje za istinom” (Mišel Fuko), stavljanje istine “u navodnike” (Žak Derida) odvajanje znaka od značenja (Luj Alister), utapanje očiglednog u mijazme grafikona i tabela (Klod Levi-Stros) ili njegovo vezivanje u konopce Boromea (Žak Lakan) - sve je to, izgleda, dovelo do toga da smo izgubili kontakt sa jednostavnim, tvrdim i neupitnim aspektima istine.
Potom sam se usredsredio na odgovornost interneta i GAFA (Google, Apple, Facebook i Amazon) za ovaj slijed događaja:
Prvo, digitalna demokratija oslobodila je praktično neograničenu količinu govora i izražavanja.
Nakon toga veb se pretvorio u gomilu, u slobodu za sve; u njemu se praktično svako pojavljuje naoružan mišljenjem, ubjeđenjem i istinom. U konačnom - a ta se promjena pokazala skoro neprimjetnom među zaglušujućim urlikom tvitova, retvitova i postova - zatražili smo da naša nanovo saopštena istina ponovo dobije isto poštovanje kakvo je imala stara istina.
Počeli smo od jednakog prava na izražavanje svojih stavova. Priznali smo da bilo koje iskazano mišljenje ima jednaku vrijednost.
Počeli smo od toga da jednostavno hoćemo da budemo saslušani, a zatim smo tražili da slušaoci uvažavaju naše riječi (ma šta oni o njima u stvarnosti mislili) i na kraju smo počeli te slušaoce da upozoravamo kako se ne može jedna tvrdnja staviti iznad druge ili tvrditi da može postojati hijerarhija istina.
Mislili smo da demokratizujemo “hrabrost istine” koja je bila toliko vrijedna poznom Fukou. Mislili smo da svakom prijatelju pružimo istinu tehničkim sredstvima pomoću kojih, hrabro, ali skromno, doprinosimo avanturama znanja.
Umjesto toga, formirali smo rijeku bezumlja. Položili smo tijelo istine na sto i, pokrenuti kanibalističkim porivima, pokazali da smo spremni da je rastrgnemo na djelove. Svako od nas je, od krvavih, trulih komada, sašio pačvork pokrivač apsolutne uvjerenosti i podozrivosti. A uskoro je ta predstava, ali bez helenske elegancije, ustupila mjesto iskvarenosti novog pokoljenja sofista koji drže da je istina kolebljiva sjenka, da je čovjek mjera svih stvari, i da je istina svakog čovjeka potpuno jednaka istini njegovog komšije.
Uzimajući sve to u obzir (a pošto je kompanija Google Europe bila organizator događaja), predložio sam Karlu D’Azaru Bjondou (predsjedniku kompanije odgovornom za partnertsva i strateške veze u zemljama Evrope, Bliskog istoka i Afrike), tri konkretne i to izrazito strateške ideje.
Prvi predlog je stvaranje dvorane srama u kojoj bi se u partnerstvu sa 50, 100 ili 200 najvećih listova svijeta u realnom vremenu pravio spisak najopasnijih lažnih vijesti. Drugi, sprovođenje konkursa po modelu onih koji su organizovale akademije u Francuskoj u XVIII vijeku (zahvaljujući kojim su se pojavila Rusoova “Razmišljanja”). Posjetioci veba mogli bi da predlože dokument, video ili drugi materijal čija snaga istine ili satire omogućava neutralizovanje najštetnije lažne vijesti, a pobjednik dobija finansije za realizaciju predloženog rada.
I na kraju, dva i po vijeka nakon Didroa mogla bi biti sačinjena nova enciklopedija - da, enciklopedija, prava, potpuno suprotna Vikipediji s njenim mutnim člancima. Ko još, ako ne jedna od globalnih tehnoloških kompanija, ima mogućnost (uz pretpostavku da se odluči da je iskoristi) da zajedno okupi hiljade pravih naučnika, sposobnih da sprovedu inventarisanje znanja koja su nam sada dostupna u svim naučnim disciplinama.
Izbor je očigledan: Enciklopedija ili neznanje.
Zavijoriti zastavu istine ili se pomiriti sa konačnim odricanjem od nje.
Ući još dublje u Pećinu, mračnu i bučnu, ili početi tražiti izlaz. Ne bih htio da dam nepotreban značaj jednom jedinom Google događaju. Ali zar ga ne treba smatrati alarmom, signalom za početak procesa kritičkog preispitivanja? Zar ne mogu oni koji su odgovorni za najgore preuzeti odgovornost za popravljanje štete, za izgradnju nakon svih rušenja? Ako ne oni, ko će onda?
(Prevela Nela Radoičić) Autor je jedan od osnivača pokreta “Nouveaux Philosophes” (Novi filozofi) Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
