1.
Balkanski mislilac, danas i ovdje, nesumnjivo je i višestruko ranjiv i ponižen, prije svega kao četrdesetogodišnji komunistički saputnik, saučesnik, sagrešnik i epistolami pisar i poslušnik. No, ovdje se, izuzev u vrijeme ilirizma i preporoda ili, što bi Krleža rekao, u vrijeme starih dobrih iliraca, a ja bih dodao i naivnih, inače duhovnih preteča orjunaštva i groznog kape unitarizma pod kapom titovkom, u stvari modeliranom šajkačom, nikada nije mislila jedna misao, niti osjećala jedna unisona južnoslovenska misaonost, a pogotovo ne jedna mentalnost i jedan mentalitet. Možemo se tješiti ili očajavati da je to “sreća jal nesreća dala”, ali tako je na Balkanu otkad smo mi tu i otkad smo Balkanci, bez pejorativnog primisla i okusa.
2.
Na Balkanu su samo zablude i zločini toliko ogromni i toliko tragični da su sve naše memorije, od istorijske i nacionalne do kulturološke i pjesničke, opterećene memorijalima nastalim u ime narodnih ideala i istorijske misije tih i sličnih olako definisanih ciljeva i atribucija. Gajevo, Njegoševo i Štrosmajerovo jugoslovenstvo, ili narodna južnoslovenska jednokupnost, poput puta u pakao, popločana je samo dobrim namjerama trojice vrlih hrišćana i panslavena, koji su vjerovali da se sve narodne nesreće rješavaju poništavanjem razlika, da se narodi usrećuju sjedinjenjem i ujedinjenjem, zapravo utapanjem ili brisanjem identiteta. Slično su mislili i na sličan se način jugoslovenstvom oduševljavali Supilo i Trumbić.
3.
Samo je priučeni Vizantinac i odrođeni Crnogorac Vuk Stefanović Karadžić u svakoj prilici bio mnogo manje Južni Sloven a mnogo više samo Srbin. On je memorijsko ilirstvo i emotivno južnoslovenstvo zamijenio svuda i u svemu racionalnim srpstvom. Vuk se, dosljedno takvoj svojoj opsesiji, kao Srbin ponašao u gotovo svim prilikama, bilo kao skupljač narodnih umotvorina bilo kao etnograf i etnolog, bilo kao istoričar i jezikoslovac. On je sve balkanske etnose vidio i doživio kao dijelove srpskog etnosa, takve ih je i istorijskoj nauci preporučio. Gdje za to nije bilo čak ni dovoljno pretpostavki i indicija, on ih je jednostavno domišljao i od njih pravio svoja istorijska i jezička ubjeđenja, to jest epsku, jezičku, etnografsku, mitološku, duhovnu i narodnu mapu srpstva. Od svih velikih balkanskih mislilaca devetnaestog vijeka, samo je vidoviti Vuk Stefanović Karadžić umio da razmišlja i postupa utilitarno i po konceptu neprikosnovenog ruskog velikodržavlja, primjenjujući ga na balkanske uslove i na taj način posrbljavajući sve već postojeće narode, praveći, što se jezika tiče, samo donekle ustupke Slovencima, a povremeno i Hrvatima. Naravno, Vuk do kraja života nije odustao od svog ubjeđenja da su i to srpska plemena, samo nešto malo drukčija od srbijanskih Srba, Maćedonaca i Crnogoraca. Vuk je “Maćedonce” i Crnogorce u svim svojim spisima tretirao samo kao čiste Srbe, s tom razlikom što je Crnogorcima priznavao vjekovnu državnost i rasno, to jest “fizičesko” prvjenstvo u cijelom srpstvu, dok je, u tom pogledu, kad govori o Makedoncima, bio škrtiji i od samog Jovana Cvijića.
Vuk je u ovom mojem kratkom i zadatom razmišljanju o balkanskom misliocu i mislenosti samo metafora o totalnoj potčinjenosti balkanskog mislioca, ili pametara, režimskim, to jest državnim i velikodržavnim interesima i doktrini. Iako je napisao ono čuveno pismo srdžbe i prijekora knjazu Milošu Obrenoviću, pored ogromnih zasluga za srpsku i sve naše kulture, Vuk je i tipičan asimilator tih istih kultura, naroda i jezika, i to po onoj Garašaninovoj mapi po kojoj na Balkanu postoje samo Srbo-Srbi, Srbo-Crnogorci, Srbo-Hrvati, Srbo-Slovenci, Srbo-Maćedonci i Srbo-Bugari. Po toj se načertanijskoj mapi ide i dalje, čak do Besarabijskih i Bijelih Srba. Iz takvih mapa i takve onovremene mislenosti proizišao je predratni Srpski kulturni klub i nedavni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, koji nije ništa drugo do ovovremeno Garašaninovo Načertanije s komunističkom velikodržavnom instrumentalnošću.
4.
Nažalost, nikada na Balkanu, ne bar u ovom pretežno južnoslovenskom dijelu, nije bilo mislilaca, izuzev, samo donekle, Miroslava Krleže, koji se ponašao posve autonomno i mislio neovisno od aktuelnih državnih ideologija, partijske oportunosti i crkvenih kanona. Mladi Krleža je neukrotivi Evropejac na Balkanu, autonoman je i svojeglav sve do čuvenog sukoba na književnoj Ijevici. U sukobu na Ijevici je samo manje dogmatičan i više pobunjen od već okorjelih boljševičkih dogmata Đilasa, Kardelja, Keršovanija, Price i Stefana Mitrovića. Pobjedom revolucije, koju je pripremao a u kojoj nije učestvovao, pobijeđena je i Krležina autonomnost kao mislioca. Veliki pisac postaje svjedok i saučesnik diktature proleterijata, u koju je čak i on povjerovao ili se tako morao ponašati.
5.
Predmarksistički balkanski mislioci su bili samo u dva slučaja dobri interpretatori, a u ostalim pojavama, pokušajima i slučajevima samo najobičniji kompilatori. Srpski filozofi Božo Knežević i Brana Petronijević su izvanredni interpretatori filozofske misli devetnaestog vijeka. Knežević se ostvario, naravno, u duhu istorijskog pozitivizma, izlažući filozofiju kao istoriju prirode. Doktor Brana Petronijević je bio najkreativniji balkanski metafizičar. Predmarksistička, uglavnom metafizička, balkanska misao je prekinuta pravom najezdom vulgamog darvinizma i materijalizma, koji su se kod nas na Balkanu ubrzo, kanonisali u marksističku filozofiju naučnog socijalizma i do tragičnosti razorili i pojednostavili svaku filozofsku misao na ovim prostorima. Balkanski mislilac postaje opasni balkanski marksista, koji u Marksovom Kapitalu, Engelsovom Anti Diringu i kasnije u Staljinovim Pitanjima lenjinizma pronalazi šifru za sve zemaljske i nebeske tajne, pa i za tajnu početka i kraja svijeta i kosmosa.
6.
Iz redova masovno reprodukovanih balkanskih marksista nastaje socijalna balkanska misao (i njena sluškinja socijalna literatura), koja je, kao i svaka socijalna filozofija, povremeno aktuelna i prijemčiva za određene slojeve stanovništva, nazvane široke narodne mase, a na Balkanu zna da se pretvori i u ideološku i nacionalnu bombu ogromne razorne moći. Još je besprijekorno elegantni Entoni Idn, Čerčilov zet i ministar inostranih poslova, upozorio svog tasta i kraljičinog prvog ministra da će na Balkanu zadugo od svih bombi najbolje rezultate davati nacionalna bomba. Komunisti su i taj balkanski problem rješavali revolucionamo, po stereotipu Staljinovog rješenja nacionalnog pitanja. U njihovoj praksi i interpretaciji to je, ipak, bilo i ostalo drugorazredno pitanje ili pitanje koje se jednom zasvagda rješava.
7.
Balkanski marksistički mislilac je u jednom periodu bio i teoretičar, pa i praktičar, takozvanog revolucionarnog terora, čiji su ekstremni načini obračuna bili bacanje sumnjivih u jame i tajne (besudne) likvidacije mogućih protivnika i neistomišljenika. Kod nas je najpoznatiji mislilac, teoretičar i praktičar revolucionarnog terora bio, i ostao, gospodin Milovan Đilas. Naspram balkanskog marksističkog mislioca i teroriste, po zločinima, stoji rame uz rame takozvani nacionalni balkanski mislilac, koji je povremeno i teoretičar genocida i opšte primijenjenog nasilja nad dotičnim narodom, koji ljubav prema svom obožavanom etnikumu zasniva na mržnji prema susedu; najčešće je to dotični narod s kojim, opet, ima i dosta sličnosti odnosno zajedničkog.
8.
Poodavno znamo, a danas to možemo i javno reći, da je marksizam, kao strogo i doslovno primijenjena ideologija, ostavio pravu pustoš u domenu balkanske misli, misaonosti i načinu razmišljanja. Ionako dosta arhetipska, folklorna, jednodimenzionalna, u suštini etnički fundirana i ponarođena balkanska misao je po vokaciji i načinu interpretacije bila i ostala dosta pojednostavljena i semantički bliska takozvanom zdravom narodnom biću od kojeg su marksisti i revolucionari napravili kult poželjne običnosti i klasno svjesnog radnog čovjeka. Marksisti su se u onom predratnom, ratnom i neposredno poratnom periodu trudili da i najhermetičnija filozofska misao bude dešifrovana šiframa ili kodovima priprostog narodnog govora, folklornog pametarstva i sentencijske jezičke jezgrovitosti što se nije dalo popularno marksistički objasniti i ponaroditi, odmah je kao buržoaska tvorevina odbacivano. Takvu sudbinu je, i to od univerzitetskog profesora teorijske fizike, doživjela i Ajnštajnova teorija relativiteta, i to u časopisu Nauka i život, broj 7. za 1948. godinu.
(1990; Kraj u narednom broju)
Bonus video:
