NE/OBIČNI LJUDI: ZVANJA I ZANIMANJA (5.)

Čita tri knjige tjedno i stroga je kao makaze

Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan
918 pregleda 0 komentar(a)
Slika Rene Magrita, Foto: Silver Arts
Slika Rene Magrita, Foto: Silver Arts
Ažurirano: 17.05.2019. 14:03h

Posvećeno svim radoholičarima, dokoličarima, i posebno, nezaposlenima –svi su oni na svoj način neobični ljudi.Već time što ne predstavljaju druge. Nego same sebe.

A sepstvo je, budimo iskreni, možda najteže opisivo u svakog čovjeka. Nije ni tip, ni karakter, ni lik. Razlikuje li se u dužini frekvencije, kose, nosa ili jezika, posve je nevažno. Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan. Zagledaš li mu lice, geste, građu, korak ili govor, odaje ga mala a odlučujuća razlika. Kao pisce, lopove nad lopovima, otisci na prstima pera. Stil sam.

13 Brico, dvorski

Bio je to neki Milutin. Kod kojeg se moj otac šišao i brijao za sve vrijeme svoga s.-skog boravka. A to je skoro 30 godina. Imao je svoju radnju u onoj glavnoj ulici malog grada, blizu slastičarnice Nebi. Ja bih oca, kad se razbolio, odvezla ili ispratila i pričekala. Baš u samoj brijačnici. Imao je gospon Milutin već mnoge pomoćnike, suradnice, no tata je htio da ga šiša samo Milutin. Nitko drugi. Milutin bi ocu poprskao kosu vodom iz one spravice koja liči na parfumske bočice, uzeo uski češalj i stroge makaze. Rezao bi čvrstu očevu čekinjastu kosu dok ne bi postigao jednostavnu strogoću poravnanja. Sijedi pramen nad čelom ukrašavo bi tatino inače duguljasto lice. Na kraju bi Milutin upozorio oca da spusti glavu i uzimao onu spravicu kojom se uređuje kosa i vlasi na vratu. Ja bih se naježila, jer bih se prisjetila vlastite neugode kojom su nas kao djecu kod đedova brice u Titovu gradu, šogali skoro na nulericu.

Nakon šišanja Milutin bi i obrijao tatu. Dobro se sjećam mirisa onog mjehurastog sapuna koji bi nanosio na lice. I fine britve kojom bi pažljivo ali i žustro bridio po očevom licu. Nikad nije griješio, iako je već tada, sredinom sedamdesetih, bio postariji. Kad je otišao u mirovinu, tata je odlazio k njemu u malu skromnu kuću preko ceste. No, potkraj očeva života, kad više nije mogao ništa teže od kašike držati, dolazio bi Milutin k nama. I šišao tatu doma. Mama bi se zezala i govorila, evo ti dolazi Dvorski. Nikad se nije ženio, doživio je duboku starost, vozio je bicikl i nosio kačketu kao francuski proleter, marljivo radio, malo govorio.

Znam zašto ga je tata odabrao: ne može ti o glavi raditi čovjek koji je nemiran, napet, rasut, jedak.

Milutin je svoj zanat radio s predanošću čovjeka koji toga časa čini najvažniju stvar na svijetu. Nismo u XIX stoljeću i moj je otac bio protiv fanatizma, ali mi je i sad žao što nemam sačuvan jedan pramen očeve kose. Možda bih iz njene gustine koju ni bolest nije načela mogla saznati nešto o porijeklu očeve hrabrosti. I sad mi je, nakon toliko godina sve nejasnija, sve tajnija.

14 Kišobranonosci

Jeste li zapazili da jedni isti ljudi uvijek nose kišobran? Pojavi li se na obzoru i najmanji oblak, na kišu suspektan, oni vade kišobran. Iz torbe. Iz ćoška hodnika ili predvorja. Iz vaze u kojoj imaju kolekciju. Ziheraši. Boje se kaplji nebeskih. Da se ne rastope. Te šećerleme. Te princeskrafne. Kako su samo sebični.

Da ne kihnu. Da ne zarade hunjavicu. Pa bronhit. Pa pneumoniju. Od nje se, nikad se ne zna, može i umrijeti. Jedna zrnata kap na nosu i evo ti vraga.

Moja je majka u jednoj prilici iskoristila kišobran kao batinu.

Išli ona i tata negdje početkom 50-ih pješice Borongajem. Naravno, prije moga rođenja. Mogu misliti maminu vitkost, rano proljeće, utegnuta u engleski kostimić i na visokim potpeticama. Pod rukom joj ona američka torbica od skaja i rozi ženski kišobran. Pričao tata: idemo mi žustro, kad odjednom nestade mi žena. Ja se osvrnem a ona trči za nekim dječarcem, tek se bješe zamomčio. I ja požurih za njima.

I prije nego stigoh, žena se razgoropadi da slomi onaj kišobran na momku. Što ti bi, ženo božja, što ti je skrivio?

Veli mama meni poslije, mladac je tako žestoko uštinuo za mišicu ruke mimolilazeći je, da nije mogla ne djelovati.

Prepričavala ona to puno puta Antiši, dok je bio mali. Mom susjedu. Volio je tu priču. Djelovala mu moja mati moćno. Smijao se do suza.

A ja se ipak pitam kako je imala kišobran uza sebe kad uvijek s podsmijehom gleda na žene koje vole taj muški princip?

I sjetim se ključa - kišobrana u ruci u autoportretu velikog belgijskog nadrealista: je li Magritte stvarno bio danju revni građanin a noću umjetnik? Danju sklapao a noću razapinjao svoju dušu kao kišobran?

15 Bibliotekarka

Zapažate, najčešće je žena u knjižnici. Ona je srednje dobi, ne šminka se i ne skriva sjedine. Na svom velikom bibliofilskom znanju pomalo je škrta. Štedro ga prosiplje tek kad se malko sprijateljite. Inače, uvijek vam je na usluzi. I znajte, ona vam je jedan od najdragocjenijih čitatelja. Ona, kao ova moja iz ugledne hebrejske srednjoevropske liječničke obitelji, koja čita tri knjige tjedno. Ima vas s kime porediti. I sigurno je stroga kao makaze.

Jednostavno se nosi. Skupe cipele samo odudaraju izradbom. Ponekad stavi na rukom pletenu moher majicu i broš. Keramički. Ona je uopće, neizvršeni mecena. Voli podupirati umjetnike. Čini to skromno.

Ostaje u njihovoj sjeni. Šteta: bibliotekari su stupovi kulture i savjesti jednog društva. Ružno je kad ih smatraju knjiškim moljcima. Oni su pravi vračevi: ne pišu zato što su odviše dobre literature pročitali. I dobro znaju da se svemu usprkos, nastavlja dobro pisati. Pa ih skromnost kao posljedica iskustva i mudrosti čini samozatajnima.

Volite ih gledati kako pridobivaju mlađe čitatelje. Na sve mile načine im ugađaju. Ovi prevrću očima kao sveci. No, vi znate tu sortu: čisti bleferi. Čim izađu iz knjižnice rasterete ruksak onim hrpama knjiga kojim su ga zasitili. Njima ne trebaju knjige. Oni imaju mreže. Pauci.

Na kraju se sami zapletu u svoje kučine neznanja.

Već s vrata zna kakve si volje

12 Liječnik

E, to sam ja htjela biti. No obiteljski je liječnik nešto posebno. Zna o tebi sve. O tvojima. Svu genezu, svu anamnezu. Već s vrata zna kakve si volje kad ulaziš u ordinaciju. Ako si pacijent koji ne blefira zavoli te kao nekog svog.

Moj je liječnik bio ujedno i učenik mojega oca. Prvi mu je dijagnosticirao kao mladi stažist čir. Od kojeg se zavrtjela očeva teška i duga bolest. Ja sad toliko godina poslije mogu reći da svog familijarnog liječnika cijenim nekim posebnim načinom. Kao maga. Koji će znati liječiti i tvoje bubice. A ne samo one švabe koji ti se penju hipohondrijom s proljeća ili na kraju ljeta. Duhovit je i strog kao profesor a ako si tjeskobna ispovijedi se on tebi da bi zadobio povjerenje. Ne moraš mu reći što ti leži na duši: on čita iz nje kao s dlana. Možda je malo previše moderan, farmakofil, za tvoj ukus starinske terapije. No, on voli biti u trendu. Ne zaostajati za onim Galima gdje se proizvodi paranoja kao magla a dionice homeopatije narastu za vikend kad su liječnici u Alpama a svaki apotekar ili afrički mag traži žrtve u naivnim strancima.

I tebi je ponekad žao što nisi upisala medicinu. Vjeruješ da bi bila dijagnostičar i bez silne tehnologije. Onim svojim pronicljivim očima što dodiruju onim prstima što gledaju. Onim apsolutnim ali neizvršenim sluhom proročice. Onim njuhom šumske zvijeri.

Šteta, jer baš imaš i lijep malo škrabast kao doktorski rukopis.

I potpis. Da ga ni grafomani ne znaju tolkovati.