Na naslovnici Arta s početka marta, sinoć vidjeh drago prijateljsko lice Slobodana Milatovića.
Na kraj pameti nije mi bilo da slijedi tekst hommagea. Iz milošte, mi koji smo ga znali dugo, zvali smo ga Musa. Možda sam ga ja jedina još zvala i Slobo Mili, skraćujući njegovo prezime. Poznavala sam ga s kraja sedamdesetih godina XX vijeka. Njegovali smo više od četrdeset godina neobično dragocjeno prijateljstvo. Toliko rijetko u našem svijetu, da mi se uvijek činilo nestvarnim. Susretali bismo se ovdje za mojeg davnog novinarskog rada na Televiziji Titograd, u Nikšiću gdje su živjeli njegovi roditelji, bila sam i gošća na njihovu seoskom imanju, dolazio je k meni i mojima u Zagreb, Samobor i Sutomore, no ipak najčešće u našu staru djedovsku kuću u podgoričkoj Njegoševoj ulici.
Otkrivao mi je vazda neku svoju Crnu Goru. Punu paradoksa i komike, daleku od patosa kojim sam sam je ja bila ovila. Cunjali bismo Dukljom i Petrovcem, vozili se do Velike plaže zimi, s jeseni istraživali danilovgradske kavanice i u proljeće nadrealne prostore uz tok Cijevne. Šetali i razgovarali dugo i otvoreno, najviše o kazalištu i literaturi. Slušao je moje opservacije o milanskom Teatro Piccolo, jer sam osamdesetih živjela i radila u Milanu. Podnosio je moje kaprice, trpio moje iluzije i spoznaje postvarenih fantazija. Smatrao me djetinjastom, jer je bio nešto starijii od mene. Pulsirao je svom toplinom svojeg bića u svakom trenutku sveg svog bivanja, sveg našeg druženja koje je bilo više nego drugarstvo. Jer je bilo satkano na najfinijim nitima povjerenja i praštanja. Jer je znao kao rijetko tko, džentlmenski podnijeti moje zablude i moja odsustva, jer me, moram li reći, volio onako kako se voli blizanački slično biće. Jer sam ga i sama voljela onim što bi se kao poesie pure, moglo zvati istinskim čuvstvima. I zbog mnogih drugih razloga: nenametljivosti i talenta, plahosti i upornosti, lucidne konfuzije i stila kojim je vladao svojom u osnovi anarhičnom prirodom. Jer je prezirao sve kolektivne uskrsle mitove, jer je i u životu i u kazalištu rastvarao opšta mjesta, jer je ironizirao fanatizam svih fela.
Znam ga iz vremena kad je među prvim crnogorskim umjetnicima dobio u Zagrebu nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Potom su slijedili samo uspjesi i nagrade, i najčešće vrlo ugledne. Bio je prepoznat i prepoznavao je mlađe. Bio je ljevičar uvjerenjima i životom. Iako se družio s nekim od opozicijskih političara mislim da je duboko u sebi prezirao politiku. Ispod njegova šinjela stasala su iznimna umjetnička autorstva, čak i među klincima iz moga sokaka, kao što je Jašo Marković.
Musine su režije bile više nego avangadne, Od Marka Kraljevića Supertsara do Apartman Savoja. Blistale su humorom i satirom, plavile poetskom melankolijom. Upravo mi je prije godinu dana bio donio deplijane, brošure, kritike svojih predstava koje sam za rata - koji sam kao i najveći dio svoga života, provela u Hrvatskoj - bila propustila. Toga kasnomartovskog prijepodneva sjedili smo u mojem podgoričkom susjedstvu u novijoj kafeteriji znakovita imena uz fontanu koja me podsjećala na vodoskoke uz kultni zagrebački Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma. Ovdje su uz fontanu cvali cedrovi u krošnjama grozdastih bokora. Bila sam donijela Musi svoje najnovije izdanje, drugi dio romaneskne trilogije. Pozdravio me i zagrlio duševno, govoreći vazda jednako Đe si đevojko! Otpozdravih mu srdačno, jer mu se obradovah kao najbližemu. Njemu, naizgled razbarušenom, koji je u svakom kaosu pronalazio kazališnu igru i nemir, svoj svemir, njemu svijetlih očiju koje su nemirno tragale i u svemu vidjele glupost rulje ili lirsku dramu osobnosti, rekoh spontano: Đe si Musa, liku mojeg života i moje literature! Rijetko se smijao, i u tome osmijehu posljednjeg našeg susreta bilo je neke plemićke gorčine.
Poslije, poslije mi je pripovijedao o svojoj djeci, o kćeri kojoj je odlazio u Toscanu, o sinu koji nastavlja njegovim putovima...
Iznova bi me uvijek kad bih dolazila upozoravao na bitne stvari u crnogorskoj kulturi, na filmove i predstave, na ljude koji vode igru, na konce koji se vuku. Bio je znatno više upućen u srce suvremenosti nego što je to pokazivao. Iznimno pažljiv sugovornik, Musa je slušao pomno i pamtio dugo. Čini mi se da je i život sagledavao kao mizanscenu u kazalištu. Pozorište u kojem dotrajali inventar, poderane zavjese i zastave, maske glumaca igraju i izgovaraju unaprijed dogovorenu lakrdiju. Poprište nemogućnosti, predstavu apsurdnih i gorkih spoznaja. Iza njegova redateljskog buntovništva kraljevala je sjeta umjetnika.
I zato ga sada, onkraj naših zemaljskih susreta, ne ljuta, ne očajna, nego ojađena pitam: Kamo se đenu, gdje nestade druže vanserijski? Da mi ne kažeš Addio, da ti ne kažem, Đe ode prije vakta? Nisam plakala, nisam. I neću, jer kako rekoh ne bez ironije, Crnogorke ne plaču. Kažem ti jesenjinski, gledajući kao lani u krošnje procvalih cedrova: Doviđenja, Slobo Mili, doviđenja... Podgorica, 1.aprila 2019.
Bonus video:
