REGIONALNA EDICIJA: MILJENKO JERGOVIĆ

„U životu ne postoji druga domovina”

“Sarajevski Marlboro”, kultna knjiga priča iz devedesetih godina Miljenka Jergovića, novi je naslov u regionalnoj ediciji podgoričke Nove knjige
452 pregleda 1 komentar(a)
Miljenko Jergović, Foto: Jutarnji.hr
Miljenko Jergović, Foto: Jutarnji.hr

Opsada Sarajeva, započeta 1992. ofenzivom Jugoslovenske savezne armije, okončala se 1996. godine. U gradu, nekada modelu multietničnosti, u kojem su živjeli Bošnjaci muslimani, Srbi pravoslavci i Hrvati katolici, od kulturnog naslijeđa Habsburgovaca, koji su Bosnom i Hercegovinom upravljali od 1878. do 1918. godine, jedva da je išta ostalo, čak i u doslovnom smislu: 35.000 kuća je razoreno (po snimanju stanja u jesen 1993), 11.000 ljudi iz svih etničkih skupina izgubilo je živote. Nakon Daytonskog mirovnoga sporazuma u novembru 1995. najveći broj bosanskih Srba napušta Sarajevo u strahu od bošnjačke odmazde. Opsada Sarajeva bila je nešto kao izlog bosanskoga rata, izazvanog proglašavanjem nezavisnosti (bošnjačke) “Republike Bosne i Hrcegovine” od savezne jugoslavenske države u martu 1992. Bošnjačko-hrvatske gradske četvrti bile su opkoljene srpskim jedinicama. Iako je vojna nadmoć napadača bila neusporediva, uspjeli su zauzeti samo dijelove grada u kojima su prevladavali Srbi.

U Sarajevu i oko njega operirale su tri od njihovih tadašnjih matičnih zemalja (Jugoslavija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina) podržavane neprijateljske vojske. S okolnih je brda grad s jedne strane bio izložen topovskoj paljbi i granatiranju, s druge su ga strane terorizirali (srpski) snajperisti koji su djelovali u samom gradu. Dramatična situacija u Sarajevu pokazala je “Zapadu” realitet rata za civilno stanovništvo. Suosjećanje međunarodne zajednice s ljudima u opkoljenome gradu pojačalo je pritisak na SAD i NATO, koji su zračnim napadima na srpske položaje promijenili odnos snaga te prisilili ponajprije Beograd, u liku Slobodana Miloševića, a zatim i “Republiku Srpsku” s Pala da sjednu za pregovarački stol. Nezaboravna je umjetnička intervencija Susanne Sontag: ona je 1992. u Sarajevu uprizorila Čekajući Godota Samuela Becketta. Ono što je ona željela da bude doživljeno kao čin solidarnosti, mnogi su osudili kao egocentričnu promotivnu akciju. Principijelnu kritiku izrazio je Jean Baudrillard svojim tekstom “Bez sažaljenja za Sarajevo”: intelektualci poput Sontagove žele kompenzirati gubitak zbilje vlastite kulture posuđivanjem krvave stvarnosti na Balkanu. U stvarnosti nisu slabi oni koji se nalaze u okruženju, nego pomagači koji se smatraju superiornima: Sarajevo je “pakao, ali u neku ruku hiperrealni pakao koji su zamorne medijske i humanitarne aktivnosti učinile još hiperrelanijim, jer ga stav cijelog svijeta prema njemu čini još nerazumljivijim”.

Svezak priča Miljenka Jergovića Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je autor kao bosanski Hrvat već živio u Zagrebu. Naslov aludira na bosansko-američke odnose, budući da navodi lokalnom pušačkom ukusu prilagođenu inačicu marlbora “dizajniranu” od strane stručnjaka Philipa Morrisa. O tome se radi u jednoj priči koja govori o američkoj nesposobnosit da događanja u balkanskom ratu sagleda drugačije nego kao kliše. U izdavačkom je katalogu prvo njemačko izdanje priča bilo najavljeno jednim odlomkom koji je u knjizi potom izostao. Opisivao je improviziranu filmsku projekciju u okruženom Sarajevu. “Medijski štakori” iz cijelog svijeta prisutni su u traženju “bizarnog” te reflektorima prekidaju Monty Paythonov film kako bi sirote stanovnike snimili pri gledanju. Tako je u osnovi svaki pogled na Sarajevo voajeristički te svaka priča o bosanskom ratu pored literarnog ima i kroničarski značaj. Priče Miljenka Jergovića, međutim, zaslužuju biti čitane u prvom redu kao literatura. Jergović, rođen 1966. godine, kao autor započeo je s pjesmama, a smisao za poetske detalje prozaične svakodnevnice, za puno malih opažaja iz kojih nastaje nešto kao atmosfera karakterizira i njegove pripovjedačke tekstove. Neiskusan Jergović nije bio nikad. U Sarajevu (i kasnije u Zagrebu) radio je za tjednik Nedjeljna Dalmacija koji danas više ne postoji, vodio je kulturnu emisiju na lokalnoj televiziji, pisao o politici, filmu, rocku i crtićima, ne samo za bosanske i hrvatske novine, nego i, rano, za njemački feljton. Sarajevski Marlboro bila je Jergovićeva prva zbirka kratkih priča i odmah ga je učinila poznatim, jednako tako razbio je i jezične granice koje autor za sebe nikad i nije želio definirati na način na koji su to činili hrvatski nacionalisti koji su srpskohrvatski suzili na hrvatski, a bosansku su inačicu zajedničkog jezika željeli vidjeti očišćenu od turskog sedimenta. Kada je Jergovića jednom strani prevodilac upitao koji jezik da navede kao jezik originala, rekao je da mu je svejedno.

Kao svi uistinu veliki autori, a mi ovdje govorimo o jednom koji će uskoro biti uvršten u krug kandidata za Nobelovu nagradu - M. Jergović kratkim koracima mjeri mikrokozmos uskoga područja svoje domovine, krećući se istovremeno koracima od sedam milja u pravcu svjetskih vrijednosti. “Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle” - kaže se u priči Grob. Regionalni način čitanja i propitivanje condition humaine međusobno se ne suprotstavljaju, naprotiv. Tu se ništa nije promijenilo nakon što je Jergović 1993. preselio u Zagreb - ostaje vjeran Sarajevu, gradu svog rođenja, i Bosni kao realnom i imaginarnom prostoru: “U životu ne postoji druga domovina”. Slika Sarajevskog Marlbora, koji povezuje začin domaćeg duhana s globalnim pušačkim standardima je, kako je rekao njegov bosanski kolega, pisac Muharem Bazdulj, idealna metafora za Jergovićevo pisanje, a to vrijedi i u vremenima u kojima je uživanje duhana izgubilo svoju nedužnost.

Za umjetnika proze Jergovića mala je forma, kratko pripovijedanje i naročito kratka priča koja munjevito osvjetljava jedan odlučujući dio života, brzo postala znak prepoznavanja. Zajedno s autorovom kosom, kako je primijetila slavistkinja Miranda Jakša po Jergovićevim portretima na brojnim knjigama, duže su postajale i njegove priče.

(Autor Daniela Strigl, Pogovor njemačkom izdanju Sarajevskog Marlbora, prevela Cecilija Toskić; odlomak)

Preporučujemo za Vas