PISMO JEDNOJ KATEDRI ZA ISTORIJU (3.)

Pravi kraj kralja Nikole i njegovog kraljevstva

Esej poznatog književnika, napisan krajem osamdesetih godina, o istoriji, istoriografiji i manipulacijama koje nerijetko prate pokušaje da se istorija jednog naroda razumije
5020 pregleda 8 komentar(a)
Nikola I u izbjeglištvu, Foto: Wikipedia
Nikola I u izbjeglištvu, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 04.05.2019. 13:48h

(Nastavak od prošle subote)

Kao očerupani suri orao stari je crnogorski, detronizirani, kralj, u neposrednoj blizini Pariza iznajmio pristojno prebivalište, koje se ni po čemu nije moglo nazvati kraljevskom rezidencijom. Doduše, ni ona njegova cetinjska kraljevska rezidencija nije bila blještava i raskošna. U dvorskom i državnom grbu tog poskitanog kraljevskog nesrećnika, koji je podsjećao na prizemljenu orlušinu sa sabljom o pojasu, nalazio se dvoglavi orao sa insignijama državne i kraljevske moći.

Postoji dragocjen fotos starog kralja, u crnogorskoj svečanoj nošnji, pod velikom lumbrelom, snimljen s leđa, već savijenih ramena i raskrupnjale figure na uočljivo krivim nogama u izglancanim i naboranim čizmama. Gledajući njegovu figuraciju s prijeda i s leđa, s lica i naličja, dobronamjerni analitičar kraljevskih fotosa, kraljeva bez kraljevstva i prijestola, ne može izbjeći utisak da su kraljevi otjerani s prijestola na fotosima mnogo nemoćniji, depresivniji i izgubljeniji od onih koji ih prate i dijele njihovu izgnaničku sudbinu. Ni na jednom dostupnom fotosu crnogorskog izgnanog suverena, pa ni na onim porodičnim, fotografi nijesu mogli zabilježiti ni smiješak, kamoli punousti osmijeh. Na licu starog prognanog kralja i članova njegove porodice: već stare kraljice Milene, neudatih princeza Ksenije i Vjere, a ni na licu prestolonasljednika Danila i njegove Jute Meklenburg Strelic, odnosno Milice Petrović Njegoš, u izgnanstvu niko nije ni vidio ni snimio čak ni onaj jutarnji melanholični osmijeh uz cvijeće na stolu i prvu kafu.

Pravi kraj kralja Nikole i njegovog kraljevstva nije 1918. godina i prljavo montirana, neustavna i okupacijom srpskih trupa nametnuta takozvana Velika podgorička skupština. Početak stvarnog kraja crnogorskog kralja i kraljevstva je onaj dan i ona ura kada je poskitanom srpskom princu, Petru Karađorđeviću, unuku Karađorđevom, dovedenom iz Pariza na Cetinje, naseljenog u poklonjenoj kući naspram crnogorskog kraljevskog dvora, crnogorski kralj, tako galantno i paternalno, dao ruku svoje najstarije kćeri Zorke.

To je ona istorijska cetinjska epizoda, presudna i za Beogradski i za Cetinjski dvor, zapravo presudna za dva beogradska kraljevska dvora i dva kralja - Aleksandra Obrenovića i Petra Karađorđevića. S Cetinja je počelo rušenje dinastije Obrenović: tu je i puč pripreman, odatle su krenuli pučistički signali za krvavi beogradski maj 1903. godine, i kao melem pali na razjarenu antiobrenovićevsku svijest pukovnika Apisa i njegovih za Karađorđeviće i srpstvo vazda krvi žednih crnorukaca. Na Cetinju je, smrću ometena da ne dočeka dan zakraljičenja, crnogorska princeza Zorka, rodila Petru Karadorđeviću dva sina i kćerku - Đorda, Aleksandra i Jelenu. Mlađi sin Petra Karađorđevića, kasniji “kralj ujedinitelj”, rođen je u zimovniku na Crnojevića Rijeci 1888. godine i noću karocama prebačen na Cetinje, kako ne bi ispalo da je jedan srpski princ ugledao svijet u tamo nekoj močvarnoj crnogorskoj varošici. Na Cetinju je jedna Crnogorka budućem srpskom kralju obezbijedila nasljedstvo s dragocjenom crnogorskom komponentom u velikoj drami prisvajanja i poništenja Crne Gore. Nikola Petrović, još pod knjaževskom krunom, vjerujući trgovačkim njeguškim instinktima, porodično isprobanim od Kotora do Dubrovnika i Venecije, ponadao se da će u velikoj, uglavnom prljavoj, igri dva balkanska pravoslavna dvora nadigrati Karadorđevog unuka, s najboljim prevratničko - zavjereničkim osobinama svoje kuće.

U toj antiobrenovićevskoj bračnoj kombinaciji Petrovića i Karađorđevića, zet je od tasta bio mlađi samo tri godine. To je ona, za knjaza i kralja Nikolu i dinastiju Petrovića, kobna biološka činjenica s kojom je cetinjski Vizantinac i otac deset princeza, ušao u ženidbeno-udadbeno rođaštvo s dinastijom Karađorđevića. Znajući da je kralj Aleksandar Obrenović bez poroda, da kraljica Draga ne može roditi, a to znači da se kraljevstvo Obrenovića biološki gasi, da mu orođavanje s Petrom Karađorđevićem otvara put ka srpskom prijestolu, kojeg je on u odžakliji, uz dobro naložen kamin i putijer crmničkog vina, pred knjeginjom Milenom i nezainteresovanim prestolonasljednikom Danilom, znao da nazove i svesrpskim kraljevskim prijestolom. Danilo se i kao kockar, možda najbolji u kući Petrovića, iščuđavao takvoj očevoj staračkoj euforičnosti.

Rijetko su pripuštali osmijeh na lice

Crnogorci su se vazda malo ili nimalo smijali. Rijetko su pripuštali osmijeh na lice, vjerujući da su mnogo ozbiljniji, čojstveniji, gordiji i otmjeniji kao nesmijači, a vazda s jednom ili dvije čelne, međuobrvne, duboko urezane bore. Od Crnogoraca je istorija napravila nesmijače i lelekače, vazda ukrućene krupnozbore i teatore. U Crnoj Gori su i seoske lude, a tek dvorske, više odavale izgled jurodivih i urokljivih, dok su dvorske lude na cetinjskom dvoru ostale zapamćenije od mnogih ministara i dvorjana, ali ne po smijehu, smiješnosti i smješini, već po mudrim dosjetkama humorne sadržine. I za Njegoša je smijeh divna osobina kakve poskitane lude.

Nek uljeze i ta luda k nama da nam kuću napuni smijeha!

Kada ta “luda” uđe u kuću, u njoj prepoznajemo “namračenog” Vuka Mandušića. I nadanje da će se kuća napunit smijeha pretvara se u krvavu zbilju boja u kojem mu je i džeferdar prebijen. Za Njegoša ne postoji lice puno smijeha, već samo “lice puno veselosti”, a veselost i smijeh nijesu isto: može se biti veseo i bez smijeha, ali se ne može smijati bez veselosti. “Lice puno veselosti” turobni, melanholični i nikad osmijehnuti cetinjski Pustinjak imenuje najljepšom stvari na svijetu. Takvo lice mora biti mlado, a ne reljefno lice kakvog serdara, guslara, viteza ili naratora s brčinama surovijim i od Vuka Mandušića, i od onih Vuka Karadžića, Lazara Prorokovića, Novice Cerovića, Lazara Sočice, Marka Miljanova, Jola Piletića, Miljana Vukova, Novaka Ramova... U epskoj slici crnogorskog čovjeka brci su paradigma dostojanstva, junaštva, ljepote, čojstvenosti i ugleda: pod njima nema mjesta smijehu, možda samo škrtom smiješku, ako stameni brkajlija ima sve prednje zube!

(Nastavak naredne subote)

Preporučujemo za Vas