JOŠ JEDNO STRUČNO VIĐENJE

Slučaj Narodni muzej - Vukanović: Nije bilo krađe epskih razmjera

Javnost, naravno, želi da zna ko je kriv. Krivi smo svi, ako hoćete da tražimo krivca u disfunkcionalnim sistemima. Muzej i njegovi zaposleni prolazili su decenijama kroz brojne promjene, nedostaje sistemska doedukacija kadra, ne postoji formalno obrazovanja iz oblasti koje su neophodne. I najvažnije - nedostaje svijest o čuvanju baštine. Na kraju, postoji jasan zakonski okvir ko obavlja nadzor i uređuje rad muzeja
8089 pregleda 27 komentar(a)
Narodni muzej Crne Gore, Foto: Filip Roganović
Narodni muzej Crne Gore, Foto: Filip Roganović
Ažurirano: 05.07.2019. 15:23h

Skoro dvije godine crnogorsku javnost intigrira priča o manjku nekoliko hiljada predmeta koji su “kriminalnim radnjama” nestali iz muzeja.

Zbog protoka vremena komplikovane pozadine problema, interesovanje javnosti polako ipak počinje splašnjava. Novi nalazi Državne komisije za kontrolu postupka revizije muzejskog materijala konačno su počeli da daju konkretne rezultate. Zato sam smatrao da je javnosti potrebno razjasniti određene procese koji su od početka zamaskirani senzacionalizmom i tabloidnim interpretacijama. Ovaj tekst nema namjeru da prikrije ili ublaži stvarno stanje, već da ukaže na činjenice i osnovne probleme u Narodnom muzeju.

Muzejske ustanove koje su 1991. godine udružene u JU Narodni muzej Crne Gore (NMCG) započele su život kao Državni muzej 1896. godine. Pedesetih godina prošlog vijeka osnovane su druge muzejske jedinice - Muzej NOB-a, Umjetnička galerija, Etnografski muzej, Njegošev muzej - Biljarda, da bi 1964. godine bile integrisane u Opšti muzej, odnosno Muzeje Cetinje.

U posljednjih 70 godina, ustanove koje su dio Narodnog muzeja su doživjele nekoliko transformacija, samim tim zbirke i predmeti u njihovom sastavusu doživljavale promjene. Osim transformacija, postojao je i niz drugih faktora koji su uticali na stanje u zbirkama. Svaku i najmanju promjenu na zbirkama striktno je morala da prati muzejska dokumentacija. Uslijed neadekvatnog vođenja, ili nepoštovanja procedura došli smo do toga da danas s poteškoćama utvrđujemo stanje zbirki unutar NMCG.

Tokom sedamdesetih izvršena je reorganizacija fonda Narodnog muzeja. Arhivska i bibliotečka građa je preuzeta iz odeljenja i deponovona u Arhivsko-bibliotečkom odeljenju. Muzejska dokumentacija se nalazi u Dokumentaciono-matičnoj službi. Tek u tom periodu formiran je i prikladan model dokumentovanja.

Muzejska dokumentacija, osim toga što pruža pravni osnov za čuvanje muzejskih predmeta, predstavlja osnovni uvid u stanje zbirki i trebalom bi da omogući pregled nama u 2019. godini i svaku promjenu tokom posljednjih sedam decenija. Razlozi za neadekvatno stanje su brojni. 

Najprije, tu je nedostatak sprege između odeljenja, nepostojanje komunikacije i razmjene, posebno nedostatak jasnih procedura u okviru institucije. Druga otežavajuća okolnost bilo je usklađivanje s novim propisima, jer je, između ostalog, odlučeno da se kao model uvede elektronska baza koja je postojala sporadično po odeljenjima bez jasne procedure o kontroli pristupa.

Zbirke su dopunjavane. Neki predmeti su otpisivani, jer, nije ni trebalo da budu u njima ili su predstavljali samo inventar, propadali, poklanjani drugim muzejima, a zabilježeno je da je socijalističko rukovodstvo tokom državnih posjeta poklanjalo muzejske predmete stranim zvaničnicima. Glavni depo je 1986. godine poplavljen. Postoje dokazi i da je određeni broj predmeta i ukraden, poput slika Vlaha Bukovca ili džeferdara iz Etnografskog muzeja.

Već krajem 1960-ih rukovodstvo muzeja je ukazivalo na nedostatke, da bi nakon više pritisaka krajem 1980-ih osnovana prva državna komisija. Dakle, problem nije skorašnji već vuče korijene mnogo duže. Za zaprepašćenje medija i javnosti o stanju u muzeju djelimično je odgovoran protok vremena, a dijelom opšta neobaviještenost i nezainteresovanost za stanje kulturne baštine.

Sredinom 2013. godine Ministarstvo kulture je pokrenulo proces revalorizacije kulturne baštine. Ona je obuhvatala upoređivanje trenutnog stanja sa dokumentacijom iz 1960-ih, kada su kulturna dobra stavljena pod zaštitu države. Najveći dio zbirki iz NMCG je ulazio u ovu kategoriju. Kako NMCG od 80-ih nije sproveo adekvatnu reviziju muzejskog materijala, revalorizacija je poslužila kao dobar mehanizam za početak konačnog sređivanja stanja.

Nakon više od godinu dana intenzivnog rada, rezultati su proslijedjeni Upravi za zaštitu kulturnih dobara u sastavu Ministarstva kulture. U tom izvještaju je navedena famozna cifra od nekoliko hiljada predmeta koji su neevidentirani, a ne nestali, ili ukradeni, kako se navodi u medijima. Iako je svaki predmet bitan i vrijedan, u javnosti se stvorila slika da se radi o hiljadama umjetničkih slika, skulptura, medalja … Istina je da većinu neevidentiranih predmeta čine kopije fotografija i dokumenata. Stoga, isticanje da su to predmeti od “velike komisijske vrijednosti”, koja aludira na veliku materijalnu vrijednost, iako je svim normama muzejske struke to zabranjeno isticati, jednostavno nije tačna.

Kao odgovor na rezultate revalorizacije Uprava je, prema standardnoj procedure, naložila reviziju odnosno utvrđivanje konačnog stanja, jer uporedno stanje sa dokumentacijom iz 1960-ih nije potpuno relevantno. Nakon toga NMCG je upravo započeo reviziju svih zbirki. Početak su pratile neprimjerene paralele servirane javnosti, pa je revizija muzejskog materijala kao stručna procedura izjednačavana sa popisom prehrambenih proizvoda u trgovinama.

Proces revizije podrazumijeva proveru stanja predmeta, usklađenost i stepen popunjenosti dokumentacije. Nije dovoljno da se utvrdi gdje se neki predmet nalazi, već i u kakvom je stanju, ima li oštećenja i slično. Radnike u muzeju je čekao bukvalno Sizifov posao. Komisije su, imajući u vidu da nikada nije sprovedena temeljna revizija cjelokupnog fonda, načinile plan i metod prema potrebama vanrednog karaktera posla i odlučile su da u obzir uzmu svu raspoloživu dokumentaciju o muzejskim predmetima, uključujući i sva raspoloživa dokumenta arhivskog karaktera.

To je značilo da za svaki predmet isključe mogućnosti koje su mogle da se dese u zadnjih sedam decenija. Moje bivše kolege su procesu revizije pristupile odgovorno, temeljno i poštujući standarde muzeološke prakse, sve sa ciljem davanja što sveobuhvatnijeg stanja i na kraju da bi informacije upućene upravi, ministarstvu ili tužilaštvu bile što preciznije.

Izvještaji za Umjetnički i Etnografski muzej, koji su predstavljeni prije nekoliko dana, su upravo produkt takvog mukotrpnog rada i pokazale su ono što je svakome ko radi u muzeju odavno jasno - informacije plasirane javnosti u pojedinim segmentima nijesu tačne, poluistinite su ili izvučene iz konteksta. Stanje nije zadovoljavajuće, ali ne postoje kriminalne aktivnosti epskih razmjera. Situacija sa zbirkama u Narodnom muzeju je produkt stanja većine stručnih crnogorskih institucija, gdje država nije imala snage i volje da na vrijeme zavede red. Transparentnost u radu, pritom je neophodna, ali ne bi trebalo da se naslađujemo problemima šireći senzacionalizam, već je da zajedno stanemo u zaštitu kulturne baštine i da radimo na podizanju svijesti o važnosti njenog očuvanja.

Na pitanje, zašto se problemi u muzeju ranije nijesu rješavali, odgovor je jednostavan - jesu. Novi propisi u muzejskoj djelatnosti doneseni su 2010-2011. godine. Usklađivanje sa njima moglo je da uslijedi nakon revizija, što međutim, nije bio slučaj. Jedan od načina je bilo i uvođenje elektronske baze podataka, ali rezultate tog procesa bi trebalo ostaviti posebnim komisijima na razmatranje.

Kad se to ima u vidu, halabuka od oktobra 2017. godine postaje jasnija. U trenutku kada Narodni muzej pokreće mehanizme da se konačno sredi situacija sa zbirkama, a obezbijeđeni su i kadrovski i tehnički potencijali da se proces sprovede do kraja, nepotpune informacije o lošem stanju sa zbirkama na bombastičan i neprofesionalan način izlaze u javnost.

Ne ulazeći u lične motive gospodina Aleksandra Berkuljana, nekompletne informacije i način plasiranja javnosti, uveliko je opstruisao rad revizionih komisija. Rad revizionih komisja je sistematično otežavan zbog čestih novih zahtjeva za izjašnjenjima povodom ove ili one informacije, koje su mahom bile ili slabo utemeljene, ili su se bazirale na pretpostavkama proizašlim iz pukog sabiranja brojeva. Nemogućnost revizionih komisija da od samog početka imaju uvid u dostavljenu dokumentaciju, jednako je bio otežavajuć faktor.

Pojedinci predstavljaju da samo tabloidno informisanje javnosti može da dovede do navodnog činjeničnog stanja. Na taj način građani Crne Gore su dovođeni u zabludu da nedostaje nekoliko hiljada vrijednih predmeta i umjetničkih djela, kao da je muzej pored staklene piramide u Parizu, a ne na Cetinju.

Da budem jasan, javnost i te kako ima pravo da zna što se dešava u Narodnom muzeju, ali, kako sam pokušao da objasnim, za precizne i konačne informacije treba vremena.

Ministarstvo kulture je tek u posljednje vrijeme počelo da staje u zaštitu institucije i njenih zaposlenih, iako na tome mora još mnogo da se radi. Nadzor nad radom muzeja sprovodi Ministarstvo, što je dovoljno jasna informacija ako hoćemo da analiziramo stanje u muzeju sada i u bar posljednjih dvije decenije.

Javnost, naravno, želi da zna ko je kriv. Krivi smo svi, ako hoćete da tražimo krivca u disfunkcionalnim sistemima. Muzej i njegovi zaposleni prolazili su decenijama kroz brojne promjene, nedostatje sistemska doedukacija kadra, ne postoji formalno obrazovanj iz oblasti koje su neophodne. I najvažnije - nedostaje svijest o čuvanju baštine. Na kraju, postoji jasan zakonski okvir ko obavlja nadzor i uređuje rad muzeja.

Mogli bismo na trenutak da promijenimo vizuru, pa da se pitamo šta je to dobro i kvalitetno što je urađeno posljednjih godina. Kontinuirano se radi, u skladu s mogućnostima, na zaštiti muzejskih predmeta. Ali, da bi te mogućnosti bile bolje i veće, potrebno je da se zauzmemo kao zajednica i da pomognemo. Za početak, tako što nećemo praviti spektakle i zauzimati strane. Slične probleme dijeli većina muzeja u region. U tom smislu NMCG nije ni prvi ni posljednji koji mora da ih riješi. Uvjeren sam da hoće, jer ga čine ljudi koji su vođeni radnom etikom i profesionalizmom, što će donijeti rezultate. Kakvi god bili, jednom se mora podvući crta.

Na kraju, neevidentirani i nestali predmeti nijesu glavni problem Narodnog muzeja. Kad god sam ovo rekao u javnosti nijesam naišao na razumijevanje tako da ću iz građanske dužnosti pokušati još jednom da objasnim: Svo trošenje resursa i vremena na rješavanje problema sa brojem u zbirkama, odvraća pažnju sa stanja samih predmeta. Ako, hipotetički, NMCG ima 100 predmeta, od kojih pet nedostaje, a 95 intenzivno propada, šta je gore? Predmeti u izložbenim i prostorijama za čuvanje nalaze se u izuzetno neadekvatnim uslovima i u kontinuitetu su ugroženi!

Autor je istoričar, muzeolog, doskorašnji pomoćnik direktora Narodnog muzeja