Suze junakinja dokumentarnog filma „Kako smo matirali žutu damu“ Nade Vasić i suze u publici obilježili su dokumentarni program drugog dana Internacionalnog filmskog festivala Forteca Perast. Junakinje ovog filma i u stvarnom životu nose tu ulogu, nakon mnogo godina provedenih u bijelom mantilu.
„‘Kako smo matirali žutu damu’ je, ja volim da kažem, romansirana priča o medicini, o liječenju, o doktorima i pacijentima. Empatija koja je vidljiva i na ovom filmu, u odnosu pacijenta i medicinskog radnika, veoma je važna, u svakom vremenu. Jer, ne daje se samo terapija, već se daje i podrška“, kazala je autorka, Nada Vasić kardiolog na Klinici za pulmologiju KCS u Beogradu.
Film donosi toplu i tešku priču o zajedničkoj borbi medicisnkog osoblja i djece koja su na liječenju, protiv tuberkuloze. Govori se o periodu između 1955. i 1985. godine prošlog vijeka, kada je svaki 10. Stanovnik umirao od tuberkuloze. No, „Žuta dama“, podmukla i nepredvidljiva tuberkuloza, veliki je problem i danas koliko i u vremenu o kojem film govori. Tuberkuloza je i danas najsmrtonosnija infektivna bolest. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije na svijetu ima 9 miliona ljudi oboljelih od tuberkuloze, od kojih će, prema statistikama, tri miliona ili trećina njih umrijeti. Pored toga, svakog minuta, u svijetu jedno dijete umre od tuberkuloze.
„Mnogo mladih doktora danas ne razmišlja toliko tuberkulozi kao opasnoj i smrtonosnoj bolesti, a pored toga, puno njih nema ni izgrađen odnos sa pacijentom... Treba imati na umu onu rečenicu da se nikad ne liječi bolest, već kompletan čovjek“, poručuje autorka i dodaje da ovakva medicina polako nestaje i vidno nedostaje.
Kroz sjećanja i emocije, u filmu govori medicinsko osoblje Institutu za TBC u Beogradu koji su radili sa djecom u bolnici gdje je kasnije formirana i škola, a potkrijepljena su dokumentacijom iz ustanove, iz arhiva prof. dr Milana Grujića, koji je, ističe Vesić, spasio Bosnu, Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru od tuberkuloze.
„Djeca koja su se liječila nijesu nikada odavala utisak bolesne djece. Oni su uvijek bili prava djeca i sa njima je uvijek bilo interesantno“, prisjeća je jedna od današnjih penzionerki.
U filmu se posebno i ponosno ističe da se djeci tada polako obezbijedilo i pravo na obrazovanje, pa su tako u njihove sobe počeli da dolaze učitelji i nastavnici. Podijeljeni su predmeti, program se povezao sa sa školom Petar Petrović Njegoš, a od 1961. godine nastava se održavala po odjeljenjima, učionicama u bolnici, dok se od 1969. učenicima izdaju i diplome za redovno školovanje. Škola dobija ime „Doktor Dragan Hercog“, mladi ljekar humanista koji je kao član misije Međunarodnog Crvenog krsta izgubio život liječeći djecu i pomažući stanovništvu u ratu, u tadašnjoj Nigeriji. Zahvaljujući tome, ali prvenstveno brižnim medicinskim sestrama koje su nerijetko i oblačile djecu novom odjećom, ostajale budne sa njima, igrale se i učile ih, otuđenost i samoizolacija nijesu bili slučaj kod djece koja su se u ovoj bolnici liječila. Zaposleni u institutu se sjećaju mnogih nestašluka i čarki kod djece, što je normalna pojava u tom uzrastu. Pored toga, bolnicu su posjećivali razni umjetnici, a najčešći su bili: Mira Aličković, Branko Ćopić, Branka Veselinović, Esma Redžepova, pa i razna kulturno-umjetnička društva...
Tako je nastala priča koju je Nada Vasić, iako kardiolog, sa strašću i ljubavlju pretočila u film.
„Medicinske sestre koje su učestvovale u stvaranju filma i koje su njegov dio, one su ponovo prošle svoj stari, tadašnji život. Vratile su se u situacije koje su njima tada obilježavale život, ponovo su ih proživljavale. Stvarajući film ja sam svakoj od njih postavila pet pitanja - Kada ste počeli sa radom? Čega se sjećate posebno? Šta je najljepši, a šta najtužinji utisak?, i - Da li se bojite tuberkuloze. Jedna od učesnicca je toliko plakala da sam se iznenadila, Mira Grujanac. Ali kada neko posle 40 godina plače za pacijentom, onda to znači da je ta osoba istinski humanista i pravi medicniski radnik. Mislim da se sve ipak završava hepiendom, jer pobjeđujemo bolest, sve ju je manje... Što je rekla Branka Veselinović - kad su oni oko vas, to je za vas spas’. U bolesti, pored znanja pola ozdravljenja je u brizi, pažnji i saosjećajnosti onih koji liječe. Ovo je svjedočanstvo koje nas uči mnogim korisnim i ljudskim stvarima koje moramo sačuvati od zaborava“, zaključuje Vasić za „Vijesti“.
Film stigao do Brezovika, ali i do Kalifornije
Vasić dodaje da je proslijedila film svim pulmološkim ustanovama u Srbiji, prijateljima u Brezoviku, doktorki Vukčević u klinici za pulmologiju u Podgorici i nada se da će se medicinski radnici osvrnuti i vratiti nekim iskrenijim pristupima koji su se ranije praktikovali. Vasić ne isključuje mogućost da film dobije i nastavak.
„Javila mi se djevojka iz Kalifornije koja se liječila 1972. godine na klinici. Javila mi se nakon što je pročitala na Fejsbuku nešto o filmu što sam ja objavila. Ona je na osnovu fotografija počela da piše. Ona se sjeća svega, sjeća se mnogih detalja sa klinike, tokom svog oporavka, obećala je da se ove godine vraća u Jugoslaviju i obećala je da će posjetiti kliniku, a možda tom prilikom napravimo i nastavak ovog filma“.
Planira i film o majci: Priča za sva vremena
Iako može da zazvuči čudno da se kardiolog bavi stvaranjem filmova, dr Nada Vasić je i ljubitelj fotografije, a posebna pasija joj je i hortikultura. Sebe ne predstavlja napisanom literaturom, osvojenim nagradama, dostignućima, već skromno ističe da je dovoljno „kardiolog“... I uz sve svakodnevne obaveze, ima ideju i za sljedeći film.
„Ljudi koji su radili sa mnom su mi rekli da od mene žele samo da smislim sljedeći, a Tihomir Stanić mi se ponudio za producenta. Sljedeći film koji sam mislila da radim je o mojoj mami. Ona je iz Srebrenice, a u Drugom svjetskom ratu je kao dijete izbjeglica nestala u ratu. Javila se posle 10 godina kada je pronašla roditelje. Rečeno je bilo da su oni umrli i sa druge strane da je ona umrla. To je jedna priča za sva vremena“, kaže Vasić.
Bonus video:
