[PRAVO – GREGOVIĆ (Dušan)]
Diplomate, koji su vodili spoljne poslove CG, u svakodnevni radni dodir sa diplomatskim poslovanjem došli, znatno duguju pravu i pravnoj strani diplomatskog posla. Nisu oni, svi, uticaju prava na diplomaciju, niti mjestu prava u diplomatskom opštenju, jednako posvećeni. Ima stepenovanja. Neki je više, neki manje orijentisan prema nedjeljivosti međunarodnih odnosa s jedne, i prava sa druge strane, a ova interaktivna orijentacija jača onda kad jača država: kod poznih Petrovića, odnosno njihovih dilomatskih službenika. Klasičnih pravnika, u isto vrijeme karijernih diplomata, manji je broj - jedan od njih je Dušan Gregović, ministar spoljnih poslova 1911-1912. g.
Gregović, koji je studirao pravo u Carigradu, i prošao sve karijerne stepenice u službi (prvi sekretar ministarstva, konzul u Skadru, dok je ministar bio Lazar Tomanović, docnije konzul u Carigradu, negocijator graničnih sporova sa Turskom, itd.) javlja se nakon pravnog diskontinuiteta, bespravlja i haosa, gdje glas prava, ili se slabo, čuje, ili ga nema - stoljetna pravna suša na Balkanu.
Uticaj prava vidljiv je, ranije, u epohama prije generacije Gavra Vukovića i Dušana Gregovića, bio samo u Boki Kotorskoj, mletačkom sudstvu podređenoj provinciji. I tamo, u zapadnjačkoj auri, u srcu njenom, pa i u zabitim mletačkim provincijama, poput Boke, glad za pravom ispunjava mnoge stranice i najviše književne domete.
Jedan momenat kod Dantea, najuticajnijeg autora sa Zapada, pravno je, a samim tim i diplomatski interesantan (vidi: Raj, VI, 10 - 12):
Car bijah, Justinijan, što sam mako, ljubavi prve osjećajuć glase, iz zakona sve suvišno i lako.
“Kada Dante, na svom putovanju kroz raj, kaže francuski istoričar Michel Balard (1959), zapitkuje Justinijanovu dušu, on je svjestan jedinstva i kontinuiteta carstva, simbolizivanog orlom, koji je odletio iz Troje put Rima, a onda se zaustavio u Konstantinopolju da bi odatle vladao vaskolikim hrišćanstvom. Za Dantea je Bizant predstavljao ideju carstva uređenog po zakonu, i kao da je želio vidjeti isto i ovdje, na Zapadu”, dodaje on u svom radu Bizant očima Zapada (vidi opširnije M. Balard: Les Latins on Orient, Paris, 2006, 119).
Carstvo, uređeno, po zakonu i pravu - zahtjev je to mnogih vladara s perom u ruci, prosvećenih autokrata, pa i onih koji ne drže pero a teže tragu pera. - Vješta politika inklinira dizanju uloge riječi i teksta u državi.
Zakon je, šta bi drugo bio, zapravo vladavina pera, pa i u epohama gdje književnost ima svoj uticaj, I, na neki način, vlada, kao što su blistave francuske epohe, na primjer, književnost liči na zakon i red kad riječ upravlja.
Nedavno sam negdje pretrčao čudne retke, da je Petar Veliki kazao, navodno, kardinalu Richelieu: “Dao bih Vam polovinu Rusije, samo da mi onu drugu polovinu uredite kao Francusku!”
Glupost je ovo, razumije se, ali samo u jednom pravcu, što je Petar rođen gotovo stoljeće nakon ovog velikog francuskog diplomate, i nisu se mogli sresti. Dočim u drugom smislu, izvorno silogističkom, pa recimo i danteovskom smislu, ovo je duboka mudrost: odgovara caru da je izrekne, čija divlja zemlja je državno-pravno neuređena, ali odgovara i kardinalu da je čuje - onom kardinalu koji je izrekao sljedeću, na prvi pogled pravno intoniranu, u stvari zarazno empirijsku misao:
“Dajte mi samo tri rečenice od bilo kojeg pisca, istrgnute iz konteksta, i ja ću naći zakonski način da ga objesim!”
[GENOCID – (ŠTILJANOVIĆ, S.); (PLAMENAC, J.)]
Kakvo lice humanizam ima, kad je testiran u zlu, a kakvo kad je isproban u dobru, pogotovo u bogatstvu, napretku, miru, gdjeno je izazovu lakše odgovoriti, o tome svjedoči devetnaesti vijek, ali i dvadeseti - Jovan (John) Plamenac, na primjer.
Plamenac spada u one, političke mislioce, koji, budući odgojeni šire, spontano proširuju polje svojih pogleda. Neke suštinske razlike, među crkvenim, i civilnim diplomata, po ovom pitanju nema - dovoljno je baciti pogled na najkritičnija razdoblja, zaviriti u najopasnije vode. Za crkvu i narod to bijaše šesnaesto stoljeće.
Stefan Štiljanović, rođak cetinjskih Crnojevića, kad ova vlastela gasne, zbog sukoba sa Mlečićima napušta svoje Paštroviće i bori se protiv Turaka u Bosni. - Diplomata-spasitelj, obezglavljenog naroda u Ugarskoj, u svojoj šturoj povjesnici, svjedoči, o tome, kakvo je bilo doba turskih pogroma. A za savremeno, i svježe, sjećanje, genocid od nacizma šta je bio, šta predstavlja, piše - Plamenac, engleski učenik. Uzmahujući mačem, u bici, na Mohaču, 1526. g., pa tako narednih petnaest godina, do svršetka građanskog rata, Štiljanović, čovjek iz oralne tradicije paštrovske, po rodu, no čovjek gramatičke naobrazbe, nakon seobe na Dunav, pred smrt, laća se pera.
“Gone nas, a mi, šta ćemo, plivamo između puščane vatre kao ribe u moru”, kaže ovaj renesansni diplomata.
Bio je on, bratanić, po majci, Skender-paše Mihajlovića. Bio je crkveni, i civilni ujedno, diplomata u ognju živu, u defanzivi, pri povlačenju. Bio je istočno-zapadni diplomata, čovjek sa dvosfernim iskustvom, rijetka ptica.
Štiljanović je, odabrav, u mađarskom prestonom ratu Jovana Zapolje (kralj južne Ugarske, 1487-1540), sa Ferdinandom Habzburškim (car Svetog rimskog carstva, 1503-1564), stranu ovog drugog, bio okrenut Zapadu, kao, uostalom, i diplomata novog doba, Plamenac. Iza Stefana Štiljanovića ostala je diplomatska prepiska sa Ferdinandom: obavještajne, vojne i političke prirode, što u suštini čini srž svekolike diplomatske književnosti. Čovjek okrenut Zapadu - okrenut je tijelom koje hoda sa očima na potiljku:
“Ja vas, braćo i sestre, danas vidim gladne i bose…!”
No, mi vidimo, sa skepsom, Plamenčev napredni Zapad, kao i sam Plamenac, ne u sasvim bistroj optici, već u pomutnji i stravi kad se nema kud, ni sa zločinima naprednih i prosvećenih, već da se ovi priznaju:
“Na bogatom i ‘naprednom’ Zapadu u tekućem stoljeću dogodili su se teži masakri nego u prošlosti”, kaže Plamenac i nastavlja:
“In the welty and ‘progressive’ West there have been in a present century greater atrocities than there were in the last. Who would venture to say that the Western peoples are in general more human than their ancestors were three or four generations ago? They have developed fare more destructive weapons of war and have used them ruthlessly, and they have committed genocide.” (Up. detaljnije John Pamenatz: Karl Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 257.)
[KOKOTI – (NJEGOŠ)]
Humoreskna, i politička, alegorija u Gorskom vijencu, borba kokota, koju prvaci zainteresovanih strana, opasani oružjem (jedan pravoslavac, a drugi: čovjek iz poturčenog kruga) posmatraju, i komentarišu, govori sama sobom politički, dramaturški i diplomatski - jednako zanimljivo. Evo je: Kokoti se bore pred narodnom skupštinom, na javnom mjestu, za navijanje, za simpatije i za prestige. Borba ne može ostati bez komentara. To više nije privatna borba. Boriti se, krv svoju proliti, život položiti, u njegoševskom svijetu, u državnim poslovima, nije privatna nego javna stvar. Junaštvo je, u staroj CG, smrtonosni prelaz iz privatnog u javno državno polje.
Knez Rogan, muškarac koji zastupa staru CG, malu zemlju zaždivenu ognjem otpora prema okupatorskoj imperiji, navija za slabijeg, sebi ravnog i srcem svojim, mjerenog, kokota:
A voli bih da nadjača manji; a ti, aga, brade ti svečeve?
Turčin, sagovornik, izvjesni Skender-aga, posmatrač ove borbe, s visine koja takođe prelazi iz privatnog u javno polje navija za debelog i krupnog perušana:
A ja voli da nadjača viši. Rašta ga je bog višega dao: kad je viši, neka je i jači!
Dramska situacija sa kokotima duboko je intimna, nježna, privatna, humoristička parabola o Davidu i Golijatu, ali, da nema neku dublju diplomatsku metaforu - ima, itekako ima. Dvojica voajera kokotskog koškanja ne znaju, ne slute, da je još Tukidid, u Peloponeskim ratovima, razmatrao sa snažnim žarom poziciju grčkih državica, slabijih, u odnosu na jače susjede. On je postavio, i jednima i drugima, crno na bijelo teško oborivu diplomatsku dijagnozu:
“Znate vi dobro, kao što i mi znamo”, kažu Atinjani svojim protivnicima sa ostrva Melosa, “da pravo važi samo između jednakih u moći, a da, međutim, u obrnutoj konstelaciji, jaki rade ono što mogu a slabi ono što moraju!”
Amerikanci, koji danas prednjače u svjetskoj diplomatskoj misli, objavili su monumentalnu monografiju o Tukididu (The Landmark Thucydides, uredio Robert B. Strassler, Simon & Shuster, Njujork, 1996), piscu koji se - valjda najdirektnije u istoriji književnosti - obraća čitaocu već u prvoj rečenici: “Tukidid, Atinjanin, piše istoriju rata”, i posvetili je Tukididovoj opsesiji malim (zaraćenim!) državama.
Ima kod njih još jedna studija bez premca o zaraćenim državicama, opet, razumije se, polisima u grčkom svijetu, koji je rodio ideju o jedinstvu knjige i države, posebno vezu knjige i male države - Sheila L. Ager: Interstate Arbitrations in the Greek World 337-90 BC, posvećenu diplomatskim intervencijama treće strane i rafiniranom državnom protokolu helenističkog perioda.
I autor dramske scene o kokotima, pjesnik iz našeg kraja, sumnje nema, bio je opsjednut vezom između zakona (knjige) i male države. O tome svjedoče likovi, ljudi iz prednjegoševskog doba, te zemljaci njegovi, sa Njeguša, Čeva i okoline, prosti ljudi iz naroda koje je mladi pjesnik izbliza upoznao na privatnom planu (sestra mu je bila udata na Čevu). Zato je Gorski vijenac prožet duboko privatnim, neopisivo nježnim tonovima, unatoč krvoločnoj auri koja se širi kao da krv isparava oko te poezije.
Minorni i anonimni Davidi, pred Golijatima, smrtonosno se zagone iz privatnog u državno polje, polažući život svoj iz privatne ravni u državnu svojinu. Okruženi velikima, koji rade to što mogu, oni su ono tukididovsko, dakle ono što moraju, radili, uradili - i dovršili, baš onako kako su sanjala njina čista srca, puna krvi, koja se puši, čudo jedno, u grudima.
[PARADOKS – (DISIDENTI)]
Miris, i okus, diplomatskog stila bitno je različit u odnosu na razdraganost. To zavisi od diplomatske tradicije. Razdraganost smeta diplomatskom opštenju i u zapadnoj tradiciji se, otvorenom smetnjom, ona smatra. Emocija ne, ili ne sasvim, ali razdraganost - da.
Poslednjih decenija, bivše jugoslovenske diplomate prisjećaju se, ovdje-ondje, u javnosti, svog sela, u plamenu, sa emocijom koju, oni, zovu nostalgija. Okus im je na koncu ostao gorak, na povratku sa širokih kontinenata, religija i rasa, gdje su diplomatski poslovali sa uspjehom, a vidik sužen na jarugu krvomutnje i kalvarije u raspadu Jugoslavije koju su svega par godina ranije uporno zvali bratstvo-jedinstvo. Pretek razdraganosti, uz nedostatak kritičkog mišljenja, u međunarodnom diplomatskom poslovanju skupo se plaća.
U utopiji su nekoć oni nalazili razbibrigu od orijentalne dosade, a ovu im je povremeno provociralo kritičko mišljenje jugoslovenskih apostata, koje su komunisti krstili atributom izdajnici, pošto dragocjenu ulogu njinu nisu umjeli primiti i usvojiti. U poslednje tri decenije, nacionalisti, oni kabinetski, budžet-patriote, i oni drugi, naliveni iz bačava piva i kazana rakije, bljuju na svoje komunističke pretke vatru živu, s više mržnje nego razloga, ali se na to, više niko, ne osvrće. Opisati svijet svom selu, i selo svijetu, odista je zaguljeno.
Paradoksalno, komunisti se jesu retorički zalagali za umjetničko stvaralaštvo, ali lavovski dio posla su obavili - disidenti. Srce svakog pravog apostate kucalo je za tekst i knjigu. Zašto su knjiga, s jedne strane i životna skromnost, sa druge tako sudbinski vezane, i zašto se uvijek grdno provedu na ovom svijetu, Bože na nebesima?
Nije mi do kraja jasan duh toga doba, u kom su stvaralački bili jači oni sa dna, izgladnjeli, u prnjama i minornoj kobasičarskoj boemiji, od onih sa vrha u kabinetima i limuzinama. Politički protivnik, disident, ostavio je najznačajniji stvaralački trag - kako to?
Za Jugoslaviju je tragedija bila što je imala samo šačicu pravih disidenata (kao da se umorila pošto je rodila oca disidentskog pokreta, Đilasa, i pustila ga niz rijeku istorije bez pravog nasljednika), da ih izbrojiš na prste, a poludisidenata, pseudo-kritičkih nagvaždala, lažnih apostata, pivskih i rakijaških anarhista - kotilo se na hiljade. U Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj situacija je bitno drugačija: zatvori su puni pisaca, romansijera od formata, dramatičara i filmskih radnika kojima se poklonio svijet - a kafana tiha, puna doušnika, čujna samo ispod glasa, kao grob.
Dolazi, najzad, i godina 1990. da se ubiraju plodovi disidentske kulture u Istočnoj Evropi (dissent), ali se samo Jugoslavija budi u košmaru. Ona konstatuje da nema tu robu (osim neki bofl) i da će se loše provesti.
Bonus video:
