PUTOPISI I RAZGOVORI SLOBODANA VUKOVIĆA

Majstor detalja u pričama iz života

Slobodan Vuković kao novinar je bio vrlo prilježan, tačan, precizan i temeljno se pripremao za svaki svoj tekst. Vjerovatno bez toga i takvog načina rada ne bi bilo njegovih knjiga
607 pregleda 0 komentar(a)
Sa Živkom Nikolićem u Njujorku, Foto: Privatna arhiva
Sa Živkom Nikolićem u Njujorku, Foto: Privatna arhiva

Slobodan Vuković i ja poznajemo se decenijama. Zajedno smo u Novom Sadu počinjali; ja sam bio njegov prvi glavni urednik a on je bio moj najbolji novinar. U tim godinama, sredinom šezdesetih, pa do 1970. nastala je većina intervjua koji su objavljeni u njegovoj knjizi „Lakše bi se živjelo ako bi se praštalo“. To su bili, i tada, vrlo zapaženi, čudesni, drugačiji intervjui; jer jedan mlad čovjek, na početku svog puta, razgovara sa ljudima na kraju svog puta. Meni je tu najzanimljivije i najdraže bilo što veliki umjetnici onog i ovog vremena, prihvataju da razgovaraju sa jednim dečkom koji je samo uljudan, umije da postavi prava pitanja; i tu je valjda bila i suština zašto su oni pristajali da razgovaraju sa tako mladim čovjekom, a među njima su ljudi koji su nerado davali intervjue ili razgovarali za novine. Niko nije odbio Slobodana Vukovića. Kasnije mu je bilo lakše; on je mogao da kaže, evo, ovo je intervju sa Desankom, ovo je sa Petrom Lubardom, ovo sa Ćopićem, ovo sa Veljkom Petrovićem, ali koliko ja znam, nikada u obraćanju nije bio odbijen. Čak i sa Davičom; koji jedno vrijeme uopšte nije govorio za novine. U jednom dugom hodniku Davičovog stana, kao što nam je Slobodan pričao, odgovarao je na njegova pitanja, koja su bila vrlo intrigantna za ono vrijeme; ali ipak je dao intervju Slobodanu Vukoviću. Intervjui, sada gledani, iz ovog vremena, kao i u onom vremenu, govore dosta i o Slobodanu i o ljudima sa kojima je razgovarao.

Prvo, Slobodan Vuković kao novinar je bio vrlo prilježan, tačan, precizan i temeljno se pripremao za svaki svoj tekst. Vjerovatno bez toga i takvog načina rada ne bi bilo njegovih knjiga, niti bi bilo njegovih visokih dosega u srpsko-crnogorskom novinarstvu. Njegove pripreme su bile takve da se zatvori, ili sjedne na neku stolicu, gomilu nekih knjiga donese, pripremi se i onda nije bilo ni čudo što su ljudi bili sretni što neko mlad, tako dobro poznaje njihovo djelo. Kod ljudi u tim godinama, na odlasku, na zalasku, postoji želja da mladi ljudi prepoznaju u njima tu vječnu mladost. I to je Slobodan Vuković umio; ja mislim da su stoga i zbog njegove pojave, nastupa i visoke kulture, koju posjeduje i posjedovao je još kao mladić, prihvatali da mu daju intervjue koji su danas jedno izuzetno svjedočanstvo o onom vremenu i ovom vremenu. U ovim intervjuima ima nekih predviđajućih odgovora, jer, takva imena su imala potrebu da saopšte nešto i unaprijed.

Imao sam sreću da poznajem pa i drugujem sa najboljim našim putopiscima i piscima putopisnih reportaža, sa Slobodanom Markovićem, Zulfikarom Džumhurom, Momom Kaporom, Tihomirom Lešićem, Enverom Mehmedbašićem, Mišom Marićem, Mugdinom Karabegom, klasicima ovog teškog i zavodljivog književnog žanra, sve do dugog prijateljstva sa sadašnjom zvijezdom ovog književnog roda Zoranom Slavićem, ali moj prijatelj Slobodan Vuković razlikovao se i razlikuje se od svih navedenih časnih i nezaboravnih imena. On je njegovao svoj stil koji se ponajprije odlikuje pričom iz samog života, životopisnošću, spajanjem priče čovjeka i priče o čovjeku u prostoru, diljem svijeta, od velikih prestonica do malih gradova u dalekim predjelima, koji svoju priču, monolog, ili dijalog sa piscem, ugrađuju u oslikani predio riječima, srž samog putopisa koji predjele naslikane riječima približava čitaocu, a to bi se moglo imenovati filmičnošću putopisnog zapisa.

Pero Zubac, Slobo Vuković i Milisav Savić
Pero Zubac, Slobo Vuković i Milisav Savić(Foto: Privatna arhiva)

Kao majstor intervjua, Slobodan Vuković je u svojim putopisima, prepustio ljudima koje je sretao na svojim dugim putovanjima po svijetu, da oni govore, tako da u njegovoj knjizi putopisa „Proljeće u Bronksu“, kao i u prethodnim, „Crna Gora na Menhetnu“, „Djetelina sa četiri lista“ i „Daleki bliski svijet“, ima izuzetnih monologa običnih ljudi, crnogorskih iseljenika pretežno, koji su nešto ostvarili u dalekom svijetu u koji su se davno odmetnuli. A gdje je Slobodan Vuković?! Kao u intervjuu, Slobodan Vuković stoji negdje po strani; skoro da ga i nema. Tek samo u jednom putopisu, iz Švedske, tek u jednom trenutku, ima jedan detalj gdje on govori kako sreće djevojku Ljiljanu koja je nekad, na obali Lima, stalno držala knjigu u ruci. To je jedini trenutak gdje pisac ovih putopisa dozvoljava da pokaže i neku svoju ličnu emociju. Sve ostalo; uspijeva da od ljudi izvuče emociju, osjećanje, osjećaj trenutačni, da oni kažu ono što su rekli u ovim njegovim putopisima. Kao novinar od poštenja, on nikada ne ispravlja ljudima rečenice, tako da je tu, koliko god ljudi, toliko načina govora. I to je dragocjenost njegovih knjiga putopisa i njegovog načina kako bilježi ono što ljudi govore.

Nigdje na počecima putopisa, vrlo rijetko u sredini, a obično na kraju, javlja se lirik Slobodan Vuković; mi znamo, jer se poznajemo toliko godina, da je on lirska duša. A njegova zapažanja! Ja ću reći neke detalje samo. Vojka, koja se udala za Milovana u Kanadu, kaže: „Morala sam, onako po crnogorski, ići po Torontu dva koraka za njim. I tako sve do njegove smrti, 1955. godine.“

Sretao je mnoge ljude; Juru Razmilića, koji je preveo na španski Njegošev „Gorski vijenac“ i „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića. I da nije bilo ovog Slobovog susreta, ne bi možda ni znali da u dalekom Čileu postoji čovjek koji je godinama, uz pomoć raznih ljudi, tražio riječi koje bi upotrijebio da prevede ta dva epa na španski jezik.

Zatim, dva naša slikara u Americi, dva Sava; Radulović i Rakočević, bili su domaćini Slobodanu Vukoviću; i vrlo su zanimljiva njihova zapažanja. Kad Slobodan uhvati misao: „Ko nije granao na svojim stablima, neće listati ni u tuđim kulturama...“

Dalje, njegovo zapažanje na meksičkoj granici: „Ovlaš je pogledao moj crveni jugoslovenski pasoš i lakonski odmahnuo rukom: Prolazi. I čuvaj taj pasoš.“ Još jedan detalj ima, kada Slobodan govori o ljudima koji stoje pred Luvrom, pa kaže: „Ispred čuvenog muzeja ogroman red kao ispred Lenjinovog mauzoleja u Moskvi“. Čovjek koji se nagledao svijeta, jednostavno, i može da uhvati te sličnosti sasvim odvojenih, različitih svjetova.

Sve su to zapažanja; kako on kaže, da je lako prepoznati naše ljude u njujorškoj Artur aveniji, „po hodu, druženju, sjetnom pogledu. Oni su u Njujorku, ali Njujork nije u njima; duša im je ostala u zavičaju.“ Ili: „Ovdje smo fizički a duša nam je u domovini. Kad bi mi neko rekao da ću do kraja života ostati ovdje, ubio bih se.“

Vadim djeliće, kako naši iseljenici gledaju, svi govore, skoro svi, a i Živko Nikolić, dok je bio u Americi, „gdje bi nam bilo kraja kada bi se trudili i radili kao što se radi u svijetu.“ U tom spletu pojavljuje se i susret sa nasljednikom dinastije Romanovih. Nama ovdje već godinama tvrde da su Romanovi svi pobijeni, da ne postoje. Neobično bi bilo da su Romanovi nestali. Taj razgovor u Kopenhagenu sa unukom knjeginje Milice, koja se udala za velikog knjaza Petra Nikolajeviča Romanova, taj razgovor sa Dimitri Romanovom, praunukom kralja Nikole, kao i razgovor sa Šarlotom Mužar iz Detroita, koja je poznavala Teslu; takvih detalja u Slobovim knjigama ima puno. To nigdje drugo i ne postoji.

Ima mnogo duhovitosti; Slobodan je duhovit čovjek, ja to znam. Iseljenici su mu otvarali dušu; željeli su da kažu Slobodanu Vukoviću o svom životu u drugom svijetu; u Australiji, u Americi, u Kanadi, u Meksiku, u Urugvaju, u Brazilu, u Argentini... pretežno u dalekim zemljama. Svi ti iskazi su veza sa onim intervjuima koje su Slobodanu prethodno davali naši veliki pisci, slikari i vajari.