proglašen je jednim od deset najboljih mladih glumaca Evrope

Milan Marić: Gluma je moj način bavljenja politikom i životom

Mladi glumac iz Srbije Milan Marić za “Vijesti” prenosi utiske sa RUTA festivala u Podgorici gdje je igrao u predstavi “Ko se boji Virdžinije Vulf”, a pored predstave govori o ulogama u serijama, društvu i trenutku u kojem se nalazimo
3335 pregleda 0 komentar(a)
Milan Marić u seriji “Žmurke”, Foto: Marko Todorović
Milan Marić u seriji “Žmurke”, Foto: Marko Todorović
Ažurirano: 08.03.2020. 19:42h

Pored toga što su njegovi profesionalni horizonti širi, njegova igra i prihvatanje kod publike, ali i struke i kritike, najavljuju novo veliko glumačko ime u Srbiji, regionu i Evropi, mladi glumac Milan Marić ne ustručava se ni da otvoreno iskaže svoj stav, ističući da je upravo to obaveza njegove generacije, mladih uopšte, ali i čitavog društva, te posebno njega kao glumca, jer na svoj posao gleda kao na bavljenje politikom života.

Evropa je prepoznala njegovo umijeće, proglašen je jednim od deset najboljih mladih glumaca Evrope na prošlogodišnjem Berlinaleu, krajem 2019. je učestvovao i na ceremoniji dodjele EFA nagrada u Berlinu, u Rusiji je slavu doživio igrajući u filmu “Dovlatov”, koji ga je i predstavio Evropi i za koju je dobio nagradu “Chopard Talent Award” na 40. Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi... U razgovoru za “Vijesti” priznaje da je razmišljao o tome da karijeru gradi negdje u inostranstvu, no gluma je za njega borba i njome istražuje, promišlja i želi da mijenja stvari, a gdje će to onda nego u domovini.

Domaća publika ga prati/pamti po ulagama u serijama poput “Nemanjića“, “Vojne akademije“, “Jutro će promeniti sve“, “Besa“, “Žmurke“, “Državni službenik”, a ne zapostavlja ni pozorište. Protekle sedmice Marić je gostovao na festivalu RUTA Regionalne unije teatara, sa predstavom “Ko se boji Virdžinije Vulf” u koprodukciji Kazališta Ulysses iz Zagreba i Beogradskog dramskog pozorišta. U komadu koji je nastao po motivima čuvene drame Edvarda Olbija i u režiji Lenke Udovički, Marić scenu dijeli sa Radetom Šerbedžijom, Katarinom Bistrović Derveš i Nikom Ivančić, a publika ih je sve ispratila dugim aplauzom i stojećim ovacijama.

Marić za “Vijesti” prenosi utiske sa igranja u Podgorici, govori o predstavi i liku, o društvu i trenutku u kojem se nalazimo, o svemu što su mlade generacije zatekle i svemu što tek dolazi poručujući da su naši prostori (onaj prostor koji RUTA i obuhvata) osuđeni jedni na druge, a jedino prihvatajući to i zajedničku istinu svih država, možemo prebroditi ruševine u kojima živimo i izgraditi temelje narednim generacijama.

Za početak razgovora, kakve utiske nosite sa igranja predstave “Ko se boji Virdžinije Vulf” u Podgorici? Perfektna izvedba jedne bliske predstave, a moram istaći da je sala bila puna do posljednjeg mjesta, čak i onih “mjesta” za stajanje.

Bilo je puno i nama je to zaista značilo, jer nam na sceni daje dodatni elan. Osjećao se elan da neko želi da gleda i vidi predstavu. Osjeti se i kada publika prati predstavu samo pro forme. Predstava se pratila i odmah smo se povezali sa publikom, brzo je krenula ta komunikacija između nas na sceni i publike i interakcija je išla sama po sebi, a i mi smo onda igrali odlično, pratili smo se, utisci su odlični, a ljudi su imali potrebu da podijele svoj dojam, imali su potrebu da nešto prokomentarišu što je veoma lijepo. Ja volim da čujem komentare, pitanja, interesovanje, dileme. Mislim da je sve prošlo veoma dobro.

Koliko je bilo iscrpno tumačiti Nika i igrati jedan težak život duže od dva sata? Ko je Nik?

Kompleksno je, ali takva je predstava. Meni je zanimljiv princip i mehanizam po kojem taj čovjek funkcioniše i zbog vremena u kojem živimo. Ovo je vrijeme u kojem se postavlja pitanje da li dolaze nove, mlade generacije željne krvi, probijanja, ambicije, koja u jednom trenutku prestaje da bude zdrava ambicija koja mladog čovjeka vuče ka ostvarenju nekih ciljeva nego je prosto jedna vrsta surove, bolesne borbe koja ne može da bude konstruktivna i u suštini je osuđena na neku vrstu dvoboja i gaženja. Sa druge strane siguran sam i da to više nije stvar mlade generacije kao takve, nijesu to pečati koji niknu nakon kiše, već je to direktno nasljeđe starijih. Gledajući mlade generacije zapravo stariji treba da se zapitaju šta su to ostavili ovoj djeci, današnjoj djeci i omladini. Da li smo im ostavili takvu situaciju da oni moraju da žive ovakvim načinom? Jeste odgovornost na nama mladima, ali ono što smo zatekli, pogotovo mi na ovim prostorima, jeste popriličan džumbus. Koji je to sistem koji smo mi zatekli? Imamo pravo da budemo ljuti na sve to, ali ipak mislim da je to gubljenje vremena. Ne treba da se budi srdžba ili inat već potreba za mijenjanjem stvari. Inat i bijes su uzaludno trošenje energije osim ukoliko se koristi kao pogonsko gorivo da bi se uradilo nešto drugačije, da bi se pokušale počistiti ove ruševine koje smo zatekli, pa tek onda da krenemo graditi nešto, pa koliko stignemo. Bitno je samo da onoj sljedećoj generaciji ostavimo makar neki temelj da mogu da grade dalje, jer mi te temelje nemamo. Nemojmo ih ostaviti u ruševinama i raspadu koje smo mi zatekli, a što je logično zbog svega onoga što se dešavalo devedesetih, 2000-ih, od ratova, bombardovanja, političkih ubistava, sve sankcije, inflacije... Mi smo direktni nastavak toga.

Milan Marić u seriji “Besa”
Milan Marić u seriji “Besa”(Foto: Aleksandar Letić)

Većina nas se ne sjeća mnogo svega toga, ali svi osjećamo posljedice.

Nema potrebe da se sjećamo, samo treba da imamo neki zdrav odnos prema tome, a mi ga nemamo i to je ogroman problem. Za svaku bolnu temu na ovim prostorima se miješa etar i više se ne zna šta je istina. Postoje tri istine, za sve bitne teme na ovim prostorima i nemoguće je usaglasiti se. Svaka trećina ima svoju istinu, viziju događaja i samo zavisi, indoktrinacijom, gdje si se našao kao dijete.

Zašto ne bismo prihvatili sve te istine, jer svaka je stvarna u čovjeku koji je osjeća i živi?

To je dobro pitanje i mislim da mi kao mlade generacije treba da odje*emo taj sistem mešetarenja, skrivanja i da pokušamo da dođemo do jedne zajedničke istine koju, koliko god nam se sviđala ili ne, moramo prihvatiti. Samo tako možemo vidjeti šta je ostalo ovdje.

Otvorili smo beskonačno zanimljivu i važnu temu, ali vratimo se predstavi koja donosi priču o ljubavi, strahovima, mržnji, vrijednostima, a zapravo ulazi mnogo dublje u život i zalazi do raznih stvari.

Upravo, ova predstava nema jednu temu, iako postoji jedna koja je dominantna, a to su iluzije i laži. Nezgodacija sa velikim tekstovima je što vam ne dozvoljavaju da svirate samo na jednoj žici. Ovakvi komadi traže posljedice, budućnost, prošlost, ali i samu temu. Ne dozvoljava ti da se uljuljkaš u jedno korito i da lutaš njime, već te baca i vozi od okeana do potoka i obrnutio. To je klasika, a ovo djelo pripada velikim dramskim tekstovima baš zbog širine i osjećaja nemogućnosti da se sve sažme, jer je to život. Mi predstavljamo četiri života. Tu je jedan par koji živi u laži na svoj način, drugi par takođe živi u laži na svoj način, a oba para i svih četvoro ljudi imaju svoje razloge zašto su pristali na to. Jasno je gdje njihove laži vode, tu niko ne dobija. Svi oni idu ispočetka sjutradan i to je najubitačnije.

Možda i te njihove iluzije i pasivno prihvatanje istih, te igre koje žive, možemo povezati sa društvenom situacijom kod nas. Na neki način primjećujem mnogo simbolike i sličnosti, ako ništa onda u tom prihvatanju stvarnosti kakva jeste, pa i kada se otvore vrata neke istine i razoruža se laž, sjutradan ćemo nastaviti istim ranijim putem.

Što se tiče teksta Džordž i Marta su ipak stigli donekle. Oni su te noći završili jednu ogromnu iluziju koju su tada i sahranili. I tako se završava predstava kad Marta kaže: “Jesi li baš morao?”, a Džordž odgovara: “Pa morao sam, mislim da je najbolje tako. Dosta je bilo”. Oni su 21 godinu proživjeli tako. Ali pogubno je za mladi bračni par koji živi, a između njih nema ništa, pa čak ni tog interesa više nema, samo neka ispraznost u životu. Tako je i nama u stvarnosti. Mnogo je teško. Postoji pritisak sa svih strana. Pritiska te okolina, svjetonazor, nasljeđe, očekivanja drugih od tebe, tvoja lična očekivanja od sebe, vizija sopstvenog života, razbijanje vizije. Mnogo je kompleksno i zahtijeva mnogo snage, a sa druge strane sve oko nas je prilično surovo i tjera te da se boriš. Moraš biti mašina da bi se borio, ali da paziš da ne postaneš mašina koja se samo bori, već da čuvaš i sve ono što je lijepo, nježno, iskreno, da čuvaš empatiju, razumijevanje, sramežljivost, skromnost, tugu, ta neka fragilna osjećanja, ljubav, iskrenost, a na sve to vrlo lako utiču tuđi postupci. Da bi to sačuvao, a sve to je neophodno za normalno funkcionisanje jednog emotivnog aparata, zapravo čovjeka, ti to moraš da štitiš, a da bi to štitio moraš da budeš neka vrsta zvjerke i da ne dozvoliš da ti to oduzmu, već da sačuvaš sve to što sam naveo i pritom prihvatiš mogućnost da se griješi, da se čovjek izvini, mogućnost da osjetiš, postidiš se. To je ozbiljna klackalica, teško je i sve te napada sa svih strana. Ljudi se u svemu tome pogube. Ko si ti u stvari?

U pozorištu se često postavlja pitanje heroja i antiheroja, junaka ili antijunaka. Kako ti to iznosiš dok gradiš lik, da li razmišljaš o tome?

Ja kao prvo ne znam ko su danas heroji ili šta su antiheroji? Ne bavim se činom herojstva već me više zanimaju neke druge stvari. Više me interesuje kako je došlo do toga da neko sa strane za nekoga može da kaže da je heroj. Koji je to put koji čovjek pređe pa postane heroj, jer on to sigurno nije birao? U datom trenutku i situacijama kada za neke ljude kažemo da su heroji - sigurno je da oni tada nijesu razmišljali o tome hoće li ih neko nazvati herojima i nešto činili zarad toga. Nešto drugo ih je opalilo da to urade, a onda je neko sa strane to zapazio i opisao ih kao heroje ili antiheroje. Mene zanima šta je to što dovede čovjeka do toga.

Rekao si u jednom intervjuu da je pozorište neophodno mladim ljudima, glumcima da bi sazreli. Kako je ono uticalo na tebe? I sa druge strane, kako su kamere uticale na tebe, jer su te one učinile prepoznatljivim širim masama?

To je logično, televizija je postala sastavni dio života, dokolice, ispraznosti, nemanja sadržaja koji ona nadomještava. Televizija više nije zabava, odmor ili okupljanje, već nadomještavanje i ubijanje vremena i to je danas u redu. Logično je zašto je onda to rasprostranjeniji medij. Ja zaista mislim da pozorište jeste izuzetno bitno, i to ne samo glumcima. I inače mislim da je kultura veoma bitna, ne zato što sam kulturni radnik i zato što imam neki romantizirani pogled na kulturu, već kao običan građanin mislim da je kultura nešto što je neophodno. Kultura je živa, bezobrazna, uzbudljiva, seksi, zato što mrda, kreće se, postavlja pitanja koja niko ne smije da postavi i radi to na neki potpuno lud način, bavi se nekim stvarima koje mi živimo u životu, kultura je zaista dio identiteta jedne nacije, a odnos te nacije prema kulturi govori mnogo više o toj naciji nego bilo šta drugo.

Ne bih izvlačio paralele između igranja u pozorištu i pred kamerama, nema ih. Suštinski, ovo je jedan posao koji ima dva načina, ali taj posao zaista oplemenjuje - bavljenje različitim stvarima, ulaženje u dubinu, čišćenje nekih stvari. Mi se bavimo razumijevanjem nekih ljudi, preispitujemo... To onda pređe u naviku pa se bavimo ljudima oko sebe, zato što je uzbudljivo, lijepo, širi ti poglede, pokušavaš nešto, prepoznaješ se, spoznaješ sebe, otvaraš sopstvene granice i širiš vidike.

Širom Evrope si zapažen po ulozi u ruskom filmu “Dovlatov”. Spremanje za film je podrazumijevalo da naučiš ruski jezik za oko tri mjeseca i dobiješ malo kilaže. Ako takve pripreme uporedimo sa brzinom života jednog glumca, njegovih uloga, a možda o tome najviše znamo kroz holivudske tranformacije, koliko je bilo teško ući u takav “svjetsko-filmski” ritam?

Bogami, 20 kilograma sam dobio! (smijeh) Nego, kako je uspjelo da Crnoj Gori Holivud bude bliži od Rusije? Šalim se... U ovoj ekspanziji serija film je malo zakočio, svi su se fokusirali na serije koje su povukle jedan novi pravac, što je dobro, ali film je upao u jednu vrstu krize. Mnogo je teško poremetiti film. Super su serije i sve to, ali film će ipak opstati. Isto kao i pozorište, ono traje dvije i po hiljade godina u istom formatu, publika i čovjek na sceni, mijenja se tehnika. Mi se u pozorištu idalje bavimo tekstovima starim više hiljada godina i opet ne možemo da ih dokučimo. Tako je i film previše bitan svijetu.

I jedno i drugo mogu da vrše snažan uticaj na publiku.

Pa film je nerijetko korišćen u propagandne svrhe, tako i danas. Nažalost, još uvijek to pali. Meni je to fascinantno, ali to najviše govori o pismenosti ljudi. Gađaju se najniži porivi, nacionalni ponos, djeca, stradanje, u nama se budi mnogo toga i shvatiš koliko je malo potrebno da se uzdrmaju emocije kod ljudi i tako se može servirati šta god hoćeš. To je sve stvar obrazovanja i obrazovnog sistema koji nijedna politička struktura nema to u svom programu kao kor neke ideje. Promjena obrazovnog sistema, napredak na tom polju, baziranje društva i politike na tome je još uvijek daleko. Obrazovanje nije samo umijeće čitanja, pisanja i pamćenja. Obrazovanje je način razmišljanja da bi ljudi znali da uoče propagandu i manipulaciju. Ulažući u obrazovanje ulažemo u budućnost.

Osvojio si nagradu u Moskvi, na Berlinalu, radio si u inostranstvu, prepoznat po glumačkom umijeću, važiš za jednog od najboljih glumaca mlađe generacije na ovim prostorima... Da li si razmišljao o tome da gradiš karijeru i život negdje vani?

Jesam, ali ne nužno i ne želim da odem po svaku cijenu. Ovaj moj posao gledam kao vid borbe, politički posao, ne u banalnom partijskom smislu, već životno-političkom, jer politika nije samo glasanje i stranke, to je odnos prema životu, poslu, državi, kolegama, partneru ili partnerki, prema okolini, prirodi, to je sve politika... Gledajući sve to nekako je logično da se time bavim na prostoru koji me najviše veže, a to su ovi prostori. Ja idalje mislim da su ovi prostori osuđeni jedni na druge i mi mnogo gubimo time što pokušavamo da uništimo tu vezu. Gubimo mnogo vremena, snage, postajemo sve nemoćniji, nebitniji, banalniji, gluplji u svoj svojoj banalnosti. Postajemo smiješni velikim silama. Postali smo neki kusurčić, ne čak ni kusur više, već samo cent ili dva, ona smo suma koja nam ne treba u džepu.

Ako želiš da mijenjaš, moraš znati šta želiš da se promijeni

Serije su se počele proizvoditi masovno, dostigle su ogromnu popularnost. Igrao si u više njih, a možda si najpoznatiji kao Lazar u “Državnom službeniku”. U jednom intervjuu si, govoreći o njemu, postavio pitanje “da li će mali čovjek moći da promijeni sistem protiv kojeg je ustao”. Može li neki “mali čovjek” to uraditi?

Svi smo mi mali i obični ljudi, samo neko ima veću ili manju odgovornost, ali u suštini kad krene zemljotres sve nas drma zemljotres i mi smo u odnosu na prirodu premali. Zaboravljamo na to, pa se onda nešto desi i priroda nas opomene da je ipak ona glavna i da nema nje ne bi ni nas bilo. Samo je pitanje odgovornosti, ali iz sitnosopstveničke potrebe smo mi podijelili uloge na bitne i neobične i male i obične ljude. U civilizaciji smo došli do potrebe da uspostavimo sistem u kojem postoji hijerarhija, ali ona koja je zdrava jer predstavlja red. Ali kad se ta hijerarhija i red raspadnu ostaju titule, moćnici i nemoćnici, a sistem ne postoji. Sistem je takav da kada funkcioniše on radi po mehanizmu časovnika, svako ima svoj šraf i neko ima veću a neko manju odgovornost, ali ne znači da je iko bitniji od nekog drugog, jer ako bilo ko zastane sistem zakazuje, usporava se dok se sve ne raspadne. Samo takvo razmišljanje o sistemu je zdravo. Nemojmo se zaluđivati da je neko bitniji zato što je na nekoj poziciji - ti ljudi na pozicijama su tu zbog nas, a kod nas se to poremetilo. Nijesmo mi tu zbog njih, već oni zbog nas i oni služe nama, a mi ih plaćamo.

A koliko oni slušaju, osluškuju građane?

Ne slušaju uopšte, ali to je naša odgovornost. Zašto ustaje veliki broj građana, zašto se to i kroz istoriju dešavalo? To nije neki pokazatelj, naravno, mnogo je pogrešnih stvari koje su se dešavale zbog ustajanja, iako naravno ima i opravdanih razloga. Zato kažem, moramo znati zašto ustajemo! Neophodno je razumjeti šta je ono što ti smeta. Svi imaju neki osjećaj nekog nezadovoljstva, ali kada pitaš ljude to su neke opšte stvari koje opet ne daju neko lično objašnjenje. Nijesu pare uvijek problem. Ako želiš da mijenjaš, moraš znati šta želiš da mijenjaš, to je ozbiljan proces razumijevanja.