ARHITEKTURA

Jedna priča iz Sarajeva

Negdje pred zoru - Njemice, Amerikanka, nekoliko preostalih Sarajlija i ja - našli smo se okupljeni oko šanka - svi ozbiljno pijani - ali svi čvrsto na nogama. Tada je počela najtvrđa priča
5882 pregleda 5 komentar(a)
Sarajevo 1993., Foto: Gilles Peress
Sarajevo 1993., Foto: Gilles Peress

Sarajevo je 5. aprila - u prošlu nedjelju - prvi put zvanično obilježilo Dan početka opsade 1992 -1995 - u znak sjećanja na žrtve i branitelje i u čast svim stanovnicima glavnog grada Bosne i Hercegovine koji su prošli kroz četvorogodišnji pakao opsade.

Igor Gavrić, predsjedavajući Gradskog vijeća Grada Sarajeva, i Abdulah Skaka, gradonačelnik Sarajeva, položili su bijele ruže ispred spomen-obilježja na Mostu Suade i Olge i ispred Spomenika djeci stradaloj tokom opsade (1.621 dijete...) u Velikom parku.

Odluku da se 5. april proglasi za Dan opsade, donijelo je Gradsko veće Grada Sarajeva 29. maja prošle godine. Iza inicijative da se upravo 5. april uzme za zvaničan datum početka agonije - koja je trajala 1.425 dana (do 29. februara 1996.) - stajao je gradonačelnik Skaka.

U noći između 4. i 5. aprila 1992. godine, došlo je do razdora u Specijalnoj jedinici MUP-a Republike BiH, da bi zatim srpski dio jedinice napao MUP-ovu školu na Vracama. Na vijest o napadu, desetine hiljada građana Sarajeva je sljedećeg jutra krenulo ka srpskoj barikadi na Vrbanja mostu - s namjerom da oslobodi zarobljene pitomce i nastavnike. Karadžićevi snajperisti su odgovorili vatrom - i ubili Suadu Dilberović, studenticu medicine, i Olgu Sučić, majku dvoje djece.

Bile su to prve civilne žrtve opsade Sarajeva...

Vrbanja most je 1999. zvanično preimenovan u Most Suade i Olge. Danas na mostu stoji spomen ploča na kojoj piše “Kap moje krvi/ poteče/ I Bosna/ ne presuši”.

Posljednji put sam bio u Sarajevu krajem avgusta 2006. godine...

Uz put Foča - Sarajevo - osjećao se zadah rata - čitavom dužinom (85 km) - sve do Autobuske stanice na Lukavici, uz samu granicu Republike Srpske i Federacije BiH.

Centar grada je već bio obnovljen - u značajnoj mjeri - i atmosfera je bila sasvim drugačija. Grad je bio živ - sav u pokretu.

Ta velika razlika u ritmu tzv. srpskog Sarajeva - i Sarajeva - to je bio moj prvi utisak.

Sljedeći utisak je bilo groblje - mezarje - na Alifakovcu...

Bilo nas je tridesetak. Trećina su, otprilike, bili nazovi-domaći - družina iz raznih krajeva bivše SFRJ - generacije šezdesetih i sedamdesetih, uglavnom, uključujući i nekoliko mlađahnih Sarajki i Sarajlija - a dvije četvrtine su bile miješanog, internacionalnog sastava - generacije osamdesetih.

Toga dana smo se okupili u predvčerje, ispred Gradske vijećnice - uz Miljacku - na adresi Obala Kulina bana 1 - i krenuli smo lagano, preko Šeher-Ćehajine ćuprije, pa pored Inat kuće - uzbrdo, ka mezarju na Alifakovcu...

Odozgo se pruža dobar pogled na šeher - i mada toga dana nije bilo sparno, kao prethodnih dana, uživali smo u povjetarcu...

Mezarje na Alifakovcu je jedno od najstarijih u Sarajevu - ako ne i najstarije. Iskopani nadgrobni spomenici - nišani - svjedoče da je mezarje nastalo sredinom XV vijeka. U centralnom dijelu mezarja su dva stara turbeta (nadgrobne građevine), ispod dva stara drveta. Oba je podigao kadija Ahmet-efendija Jahjapašić 1780. godine - jedno nikad prežaljenom, četrnaestogodišnjem sinu Muhamedu, a drugo (bivšem) veziru Jusuf-paši Ćupriliću, u znak poštovanja. Tu je bila i jedna stara, kamena česma - a svuda unaokolo su bili snježno bijeli nišani, rasuti u zelenoj travi...

Nakon nekih desetak minuta, koliko nam je trebalo da se saberemo - počeli smo da međusobno razmjenjujemo poglede - je li ovo to veliko iznenađenje koje su nam obećale mlade Sarajke - mnogo mlade, mnogo slatke - i mladi, ponosni Sarajlije?

Razmišljalo se i o hladnom pivu...

A onda...

Prvi poziv na molitvu se čuo sa sjevera - rekao bih sa Vratnika, prije nego li sa obližnjih Kovača - a zatim su se, redom, oglašavali razglasi sa ostalih sarajevskih džamija - sa svih strana - posebno sa zapada - iz pravca centra grada - da bi se u jednom nevjerovatnom trenutku svi ti pozivi slili u jedan, vrlo postojan poziv...

Osmotrio sam, na kratko, ona sura, prijeteća brda oko Sarajeva - i pogledom potražio nekoga od Sarajki i Sarajlija...

Tada sam shvatio da bi pitanje - da li su sa džamija pozivali na molitvu i u vrijeme opsade? - bilo suvišno, možda čak i uvredljivo. A shvatio sam i da su mlade Sarajke - mnogo mlade, mnogo slatke - i mladi, ponosni Sarajlije - pregrmljeli opsadu - svi odreda.

Koliko su mogli imati godina kad je počela opsada? Ako sada imaju 20 do 25, onda su tada imali 10, ne više od 15...

Par dana kasnije smo zaglavili - dvije Njemice, Amerikanka i ja - u nekoj kafani prekoputa Likovne akademije. Bio je pozni noćni sat - ali su nas Njemice ipak odvukle - Amerikanku i mene - u tu kafanu.

Odmah sam osjetio pozne sedamdesete - nevjerovatna kombinacija rostfraja i toplog, tamnog drveta - u pravougaonoj, uskoj prostoriji, visoke tavanice (barem četiri metra), ostaklenoj prema ulici i zaštićenoj debelim zastorima sa te strane. Bio je to još jedan relikt minulih vremena koji je preživio opsadu.

Pet-šest Sarajlija - raznih generacija - bilo je razbacano po tabureima, freško presvučenim crvenim i plavim plišem - oko niskih stolova od masivnog, tamnog drveta - a trojica-četvorica su sjedjeli za šankom od rostfraja, na visokim, drvenim stolicama.

Šank je bio vrlo diskretno osvjetljen - jedva da je i bio osvjetljen - a sve ostalo je bilo u vrlo ugodnom polumraku.

Bila je to neka polu-legalna varijanta - gdje su Njemice očigledno bile redovne gošće. Ispozdravljale su se i izljubile sa svima kad smo ušli.

Negdje pred zoru - Njemice, Amerikanka, nekoliko preostalih Sarajlija i ja - našli smo se okupljeni oko šanka - svi ozbiljno pijani - ali svi čvrsto na nogama. Tada je počela najtvrđa priča. Sarajlije su ređale najnevjerovatnije anegdote iz vremena opsade - i svi smo se - onako pijani - bukvalno krivili od smijeha. Izgledalo je, u početku, kao da Sarajlije pričaju istovremeno - a zapravo su savršeno uskakali jedni drugima u riječ - konstantno su se nadovezivali jedni na druge - jedni bi nastavljali gdje su drugi stali - i obratno - a priča je tekla i tekla, brzo, poput divljeg planinskog potoka...

Bio je to nevjerovatan miks engleskog, njemačkog, francuskog, italijanskog - i naravno: jezika koji ima četiri različita imena...

A onda je jedan od Sarajlija osjetio potrebu da u čast Njemica i Amerikanke - otpjeva veliki hit iz vremena opsade. Pomogli smo mu da se popne na jedan od stolova - Nećeš vala na šank Asime, preopasno bi to bilo sada! Neko mu je dodao čašu - i nakon što je otpio gutljaj - isprsio se, raširio ruke, zabacio glavu i zapjevao (u po glasa, gospodski):

And always look on the bright side of life

Always look on the light side of life...

I što da vam kažem...

Svi smo podigli čaše, visoko...