HOLIVUDSKI MORALISTA

Etika i estetika Adriana Lynea

Etička pitanja nikako nisu materijal za standardni blokbaster, od njih je rijetko ko profitirao: Lyne je jedan od posljednjih holivudskih moralista
369 pregleda 0 komentar(a)
Adrian Lyne, Foto: Chris Pizzello
Adrian Lyne, Foto: Chris Pizzello

U novembru ove godine - ako se više bilo kojem rasporedu može vjerovati u dobu novog korona virusa - trebao bi da bude prikazan, nakon skoro dvodecenijske pauze, novi film Adriana Lynea, erotski triler Deep Water (Duboka voda). U iščekivanju ove ni manje ni više nego Disney produkcije, kako u retrospekciji izgleda režiserov opus?

Autorova kontroverznost se - poslije solidnog prvijenca Foxes (Lisice, 1980) i tankog hita Flashdance (1983) - i inače najočitije manifestovala baš na erotskom terenu sa Nine ½ Weeks (Devet i po nedjelja, 1986). Tako je, zahvaljujući Lyneovoj imaginaciji, i Hollywood u reganovskim osamdesetim dobio film u čijem je središtu bilo ispitivanje seksualnih opsesija. Za režisera, erotske scene su, s jedne strane, formalni povod za brižljivu stilizaciju na čemu je počivala ‘ikonografska’ atraktivnost filma, a s druge, one su implicirale i otvaranje ozbiljne etičke rasprave.

U Nine ½ Weeks napredovanje seksualne veze progresivno znači ulazak u sve tamnije predjele istraživanja heteroseksualnog para (otud, Lyneova erotska glorifikacija nije uopšte lišena ambivalentnosti), gdje se ispostavlja problematika moći i potčinjavanja, što neumitno vodi S/M odnosima.

Mada neko može tumačiti da je Fatal Attraction (Fatalna privlačnost, 1987) pitanje koliko može koštati muškarčevo bračno nevjerstvo pretvorio u pop senzaciju, Lyneova ‘popularizacija’ ovog motiva nikako nije jednostrana. Štoviše, režiser je pokazao da za njega tema nije prosto nabacana, već da je u bitnoj vezi sa generičkom konstrukcijom, što je poetička odlika koja se može primjeniti i na ostatak njegove karijere.

“Devet i po nedjelja”, 1986.
“Devet i po nedjelja”, 1986.(Foto: Imdb)

Serioznost pitanja o prevari u Fatal Attraction je intenzivirana Lyneovim mise-en-scèneom koji je postavljen u skladu sa suptilnim triler parametrima. Uz pomoć precizno tempiranog saspensa, građenja tenzije i nasilja, uvećava se dinamika, kao što se i ubjedljivo oslikava krucijalna dihotomija koja prožima cijeli film: ona između razuma i strasti, i njihovom (ne)mogućem pomirenju, i kako se sve to prenosi na brak i porodicu.

Uz to, Lyne se koristi i naročitim detaljima kako bi dodatno ojačao svoje poente: primjerice, scene u šumi ili snimane iz šume unose još izraženiju napetost zbog metonimijskog povezivanja prirode (tradicionalne asocijacije za ženu) i Alex Forrest (Glenn Close), čije prezime na engleskom upravo i znači: šuma.

Nakon ogromnog uspjeha koji je postigao Fatal Attraction, Lyne je mogao da se posveti projektu koji se svakako nije uklapao u tipizirane mejnstrim okvire. Naslanjajući se na upotrebu horor motiva iz Fatal Attraction, Lyne se opredjelio da realizuje scenario Bruce Joel Rubina za koji se u Hollywoodu dugo smatralo da je ne-snimljiv, i rezultat je bilo njegovo najkompleksnije i najbolje ostvarenje.

Djelimično horor, djelimično film o Vijetnamu, tačnije o surovim posljedicama koji je taj rat ostavio na američko tijelo i dušu, Jacob’s Ladder (Jacobova ljestvica, 1990) je, ipak, prije svega ostvarenje koje opsesivno i bolno istražuje granicu života i smrti, propituje značaj sjećanja i gubitka, donosi užasavajuću ikonografiju koju stvara nemogućnost razlikovanja ili preplet prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sa referencama na Dantea i Meister Eckharta, Lyne uspijeva da halucinacije glavnog lika (Tim Robbins) koji se iz Vijetnama vratio svom nesređenom životu, prenese na formalni plan i da tako reprezentuje junakovo bivstvovanje u transcendentalnom zjapu, što filmu daje osobit spiritualni kvalitet. Pri tome, režiser se nije plašio da povuče i krajnje konsekvence koje se u Jacob’s Ladder ogledaju u nužnosti prihvatanja, u nužnosti pomirenja sa smrću: završna scena metafizičke atmosfere sa njegovim poginulim sinom (Macaulay Culkin), podsjeća nas da se na svojim ljestvicama Jacob - uspinje.

Ulančavanje tema i motiva, karakteristično za Lynea, nastavlja se i sa Unfaithful (Nevjerna, 2002), rimejkom Chabrolovog La Femme infidèle (1969): ako je u Fatal Attraction fokus bio na muškom, sada je akcent stavljen na žensko nevjerstvo i posljedice koje mogu iz toga da proizađu. No, ako je Fatal Attraction bio prevashodno triler, onda je Unfaithful drama, spora ali apsorbirajuća studija o tome kako se uzbuđenje pretvara u krivicu, ‘oslobođenje’ u sram, a strast u tragediju (sve reflektovano i otjelovljeno u licu Diane Lane, koja je ovdje dala jednu od svojih najsnažnijih uloga).

Više nego prije, Lyneu je stalo do naglašavanja mimetičke intonacije koja treba da ukaže na konkretnost zamršenog etičkog čvora: na kraju filma muž i žena, nakon ubistva njenog ljubavnika, ne mogu da presjeku što će dalje učiniti. Moralne implikacije su moćno elaborirane, jer su junaci zamrznuti u akciji.

Koliko skupa i opasna može biti muška prevara (Fatal Attraction)? Da li biste pošli u krevet sa strancem za milion dolara - Indecent Proposal (Nepristojna ponuda, 1993)? Što se sve može izroditi iz ženske prevare (Unfaithful)? Lyneovi junaci se ne susreću sa etički apstraktnim dilemama kao oni, recimo, iz Bergmanovih filmova. Navodno, njihovi problemi su ‘banalni’, pojednostavljeni, lišeni ‘dubine’, tretirani na melodramatičan način...

Površno gledanje na Lyneov rad dolazi od onih koji prenebregavaju ono najvažnije: kako je ta polazna etička osnova integrisana u cjelokupnu semantičku postavku filmova, kako je ‘spoljašnja’ startna pozicija zatim nadograđena, elaborirana u naraciji, kako je podržana režiserovim vizuelnim strategijama, kako je postala inherentni, unutrašnji faktor autorove vizije. Režiserov kvalitet je što naprijed istaknute dileme podjednako koristi i kao MacGuffin za stavljanje u funkciju stilističkih kapaciteta, i kao ‘udicu’ koja će privući publiku, i kao okvir u kojem je moguće zbilja ukazati na neke poente vezane za porodicu, par, seksualnost, transgresiju...

U takvom okviru, Lyne može da se usredsredi na to kako njegovi junaci emocionalno reaguju, kako sve to na njih utiče, kakve su reperkusije. To što je, za sve to vrijeme, Lyne uspijevao da proizvodi hitove, štoviše da pravi filmove o kojima je široko debatovano jer su obrađivali intrigantne polemičke situacije, treba uzeti prije kao znak autorove sposobnosti da dramatizuje i osmisli pa makar i trivijalne premise, nego kao razlog protiv validnosti njegovih prosedea. Etička pitanja nikako nisu materijal za standardni blokbaster, od njih je rijetko ko profitirao: Lyne je jedan od posljednjih holivudskih moralista.

Kao što su zamjerali njegovom odabiru tema, tako je Lyne bio uzet kao primjer trendovske režije koja je u osamdesetim holivudske filmove približila reklamnoj estetici a udaljila od autentičnog sineastičkog iskustva. Ali, Lyneove stileme - ma koliko da su mogle u određenom trenutku da se čine pomodnim - nikad suštinski nisu bile van žanrovske intencije ili svrhe: efektnost saspensa u Fatal Attraction, impresivna i stravična fantazmagoričnost u Jacob’s Ladder, perverzni romantizam u Lolita (1997), realizam u Unfaithful, potvrda su za rečeno, a ne bi trebalo smetnuti sa uma ni činjenicu da je blještavo slikovlje iz ranijih filmova postajalo vremenom sve mračnije. Zbog toga, Lyneovi filmovi i dalje posjeduju snagu, i dalje su zanimljivi kako na nivou forme, tako i sadržine, što je pokazatelj da se njihova vrijednost zapravo nikada i nije sastojala u njihovoj socijalnoj aktuelnosti.