LIDIJA VUKČEVIĆ: BUDZAŠTAR ILI BAZAR BANALNOSTI

Hrabrost da se čovjek odmetne u znalce

Suprotno mnogim Sjevernjacima, ja volim izmaglicu. Sluti na kasno ljeto i sunčanu jesen. Zamagljuje neravnine na predmetima, pojavama i pojmovima
458 pregleda 1 komentar(a)
Rad iz ciklusa “U sepiji”, Foto: Lidija Vukčević
Rad iz ciklusa “U sepiji”, Foto: Lidija Vukčević

Istinoljupci - spremni su vam oči izvaditi ako ne dijelite njihove istine.

Igrice - svatko zna što znači ovaj deminutiv. Jer se njima zabavljaju gotovo svi klinci, čim prohodaju. Sve do kasnog tinejdžerstva. Zamislite koliko nepročitanih bajki, slikovnica, priča dječje književnosti? Koliko zanemarenih, zaboravljenih, stvarnih dječih igara. Od oduzimanja zemlje do skrivača, kauboja i Indijanaca, konačno, mame i tate? Sad se sve to drugačije zove ili igra. Virtualno. Ti novi klinci, ni tridesetogodišnjaci, igraju se stvarnih šefova šljakerima koji znaju više od njih. A koliko tek zaboravljenih riječi, nestalih u cyber-prostoru umrežene glupo-drkarije.

Inspiracija - O, kako je vole umjetnici svih fela. Pjesnici nadasve. Udahnu malo ozona i evo ti čiste poezije... Zatočnici samozvane genijalnosti blebeću o njoj noseva uzdignutih nebu. Svaki autor koji pošteno crnči zna, radeći na umijeću, da je nadahnuće tek mala zamka koju treba otvarati svakodnevno trpkim predanim radom. Sve ostalo su priče.

Ispovijest - treba se ispovijediti, makar svećeniku. Čujem da je u katolicizmu ukinuta ta institucija, osobne ispovijesti. Postoji nešto kao kolektivna radionica gdje svi govore o svojim jadima i grijesima. Ima ljudi koji se ne ispovijedaju. I koji se nikad nisu ispovijedili ni u jednoj crkvi. Jedna sam od njih.

Isisati iz prsta - nikome se spoznaja ne objavljuje isisavanjem iz prsta ili moždanih vijuga. Valja dobro napeti um da bi se i dalje više-manje nesigurno tapkalo u tami neznanja.

Istočni grijeh - u svojoj suštini taj je grijeh grijeh spoznaje. Ne žudnje tijela, nego svakog spoznanja. Hrabrosti čovjekove da se odmetne u znalce. Neki postanu pravi istraživači, neki istinski istražitelji. Suci, senatori, vijećnici. Mnogi, bleferi učenja i znanja. Liječnici za liječiti od istočnoga raja.

Izložba - je, kažu znalci, subjekt delirija XIX stoljeća; dopunjavam: i predmet ekstaze XX stoljeća. Apozicija XXI vijeku. Izložba salona. Vječnost opetovanja građanske umjetnosti.

Izmaglica - ne znam zašto me ova riječ podsjeća na riječ gleđ. Valjda u asocijativnom nizanju ide izmaglica, led, pa gleđ. Suprotno mnogim Sjevernjacima, ja volim izmaglicu. Sluti na kasno ljeto i sunčanu jesen. Zamagljuje neravnine na predmetima, pojavama i pojmovima.

Izručiti-Ispostaviti-Otpraviti - dio vokabulara poštanskih službenika i trgovaca. Najteže vam je primiti pošiljku s povratnicom. Toliko je opasna da je u najnovije vrijeme poštar potvrđuje vašim e-potpisom na njegovu androidu. Otpravljaju vas iz kuće, na put ili u brak s mnogo dobrih želja, željni da vam vide leđa. Ispostavlja se da su vas utrapili budzašto, bilo kome, izručujući vas u milosti stranaca.

Izbor jednog noja - šutke i samovoljno bdije nad svojim enormnim nasljednikom sabijenim u mega-jaje. Zabije glavu u pijesak i čovjeku je simbol onih koji ne vide problem ili bježe od njega.

J

Jamstvo - građanska odgovornost kojom se utvrđuje valjanost ili istinitost neke činjenice. Uz takvo, postoji jamstvo ili garancija za kućanske aparate, automobile, bankovne transakcije, jamstvo zadane riječi etc. Zaboravljamo da je ograničeno vremenom, ali nerijetko i voljom jamaca.

Kaucija/jamčevina - da bi nešto dobio u vlasništvo ili posjed, da bi kupio, obično prodavač traži u avansu novac. Najčešće je to deseti dio iznosa. Toliko gubi i onaj koji ne izvrši cjelovitu uplatu na vrijeme.

Jasnost - kao glasnost, tako moderni pojam pjerestrojke. Malo je jasnih u politici i javnom govoru. Zamagljivači, kliconoše, ne-sasvim-pritajeni-divljaci.

Iz ciklusa fotografija “U sepiji”
Iz ciklusa fotografija “U sepiji”(Foto: Lidija Vukčević)

Jagnjetina - jagnje je simbol milosti božje i nevinosti Hristove. Tebi stoga nikako nije jasno kako je slatko jedu i vjernici i nevjernici. Pojeli su simbol boga svoga.

Jednoga dana će se sve naplatititi, doći na svoje - teško. Ako i dođe neće biti više nas. Što nam vrijedi kasna namirdba, kao nevažeća vozna karta za vlak koji je davno projurio.

Jeruzalem - sveti grad triju vjera. Ali i živa rana na tom osjetljivom prostoru izraelske države za koju je kako znamo najzaslužniji Staljin, kad se nije znalo kamo će sa svojim prognanicima, judejskom braćom. Sedam desetljeća postojanja možda nije dovoljno za nametanje volje svem ostatku svijeta. Samoproglašenje glavnoga grada prijeti stalnim novim žrtvama.

Jugoslavija - ili ono što je od nje ostalo u glavama nostalgičara. Dvaput ustanovljena državna zajednica mahom južnoslavenskih naroda. Prvi puta nakon Velikog, pobjednica i u Drugome ratu. Pozamašne ekonomije između 50ih i 80ih, kulture prepoznate u svijetu. Srušena voljom jedne samovoljne, tuđmanovske i miloševićevske ludosti. Tko je nakon njenog raspada, na kojem je tako zdušno radila ne samo SAD nego i Evropa, kao uostalom i na rušenju SSSR-a, išta znao o državičicama novim i neuglednim. Mojim sam francuskim studentima morala pomno objašnjavati iz koje to njene države dolazim, a da nije Bosna. Mislim se, je li itko smio dirnuti u Njemačku ili Španjolsku ili Poljsku, koje su sazdane na vojvodstvima ili secesijskim pokretima? Nerijetko se sramim Evrope koja se trebala ujediniti tako da prvo sruši Evropu u malom, Jugoslaviju. Samo to dokazuje enormnu nemoć evropske politike, ako što takvo uopće i postoji. I nadasve evropskih intelektualaca koji se nijedan osim Petera Handkea, nije zapitao Zašto?

K

Kadaif - orijentalna slastica, oblikovana tankim rezancima prelivenima šerbetom i mljevenim orasima. Niti fine kao špagete.

Kakanija - krležinska, muzilska, brechtovska. Srednja ili cijela Europa? Poruga s njima ne bira pridjevke. Zanimljivo bi bilo znati kako bi svaki od njih mogao bez svojih pokakanih zemljica. Živjeti, raditi, postojati? Odletio bi u Novi svijet, preko Bare, pa se brzo vratio. Titanicom. U Veneciju. Ili makar jadransku Ragusu.

Kaktus - znak da ne poznajemo prirodu samačkog života kad ga poklanjamo samcima. Naprotiv, samac će prije dati vode biljci koju njeguje nego samome sebi.

Kazna - sustiže i djelo i pravednika. Gotovo nikad, najmanje velike igrače. Jeste li čuli da je netko odležao, odradio, svu svoju krivicu? Pomilovani, skraćeni vijek ležanja za zločine protiv čovjeka i protiv čovječnosti. To su bajke za nadobudne studente prava. U jednoj ruci drže vagu, u drugoj mač.

Kič - kako je samo bila plodna rasprava o kiču 70ih. Sve je postajalo kič, svega smo se sramili. Najviši kič - naši životi, možda najprije.

Klasična glazba - odoljela je zabavnoj, popu, rocku, rapu… Navodno ne zahtijeva veliku pozornost. Nije točno. Pokušajte nešto pisati uz koncert za samo jedan instrument. Popit će vam sve emocije, čak i ako je, navodno, atonalna…

Kapitalizam - nijedan nam nije dobar, sad kad smo navodno u njemu (sic!) nakon iskustva socijalizma, i života u EU. Ipak bi smo se vratili kao u stari brak, u Titinu Jugu. Okasnili smo međutim dobrano.