Gabriela Babnik (1979) slovenačka je književnica, književna kritičarka i prevoditeljica. Studirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. U svom magistarskom radu bavila se savremenom nigerijskom literaturom. Gabrielu Babnik privlače afričke teme, odnosno situacija u državi Burkina Faso. Njena novela “U visokoj travi” napisana je u cijelosti u Burkini Faso, a zapravo se govori o Sloveniji. U knjizi “Intimno” nastavlja afričke teme, koje je započela u svom prvom proznom djelu, “Pamučna koža”. Gabriela Babnik osvojila je Evropsku nagradu za književnost za svoj roman “Doba suše”. Knjiga je privukla veliku pažnju i prevedena je na petnaest jezika. Posljednji objavljeni roman Gabrijele Babnik je “Tri smrti”. Romani “Doba suše” našim čitaocima je dostupan u izdanju Vulkana, a “Intimno” je objavio Klio.
Neki poznavaoci vašeg književnog stvaralaštva kažu da vi u svojim knjigama slikate moderan portret ljudske duše. Možete li nam pojasniti šta to, po vama, zaista znači?
- Ne znam koji su to poznavaoci, ali u svojim romanima ne predstavljam naciju kao takvu niti naciju duše, ali uvijek crtam portrete pojedinačnih likova. Ali ako vam otkriju bilo kakvu univerzalnost u svojoj individualnosti, mogu se samo radovati.
Roman “Intimno” je zapravo intimni triptih. Napisali ste ga u tri posebne cjeline, vjerovatno s razlogom?
- Roman “Intimno” događa se u Ljubljani, Parizu i Njujorku. Dakle, pružila sam svojim junacima i junakinjama ne samo greografske pomake, već prije svega lični razvoj. Fadul, jedan od centralnih likova u romanu “Intimno”, na primjer, shvata da nikada neće biti primljen u maloj subalpskoj zemlji Sloveniji, ma koliko se trudio. Uvijek će ostati drugačiji. I na kraju ga vidimo u Njujorku. Jer je odlučio da povratak kući u Afriku za njega ne postoji kao opcija, jer se nikada nije zakleo na nacionalističke boje, on pronalazi multikulturalno okruženje u kojem može preživjeti ne kao crnac ili transseksualac, već kao ljudsko biće.
U prvom proznom dijelu ovog romana “Pamučna koža” bavite se migrantima i politikom koja tretira migrantsku krizu. Šta vas je podstaklo da se bavite ovim temama?
- Možda pišem o drugima jer je prostor Slovenije premali za mene, jer sam puno putovala u životu i shvatila da mogu živjeti samo kao migrant. Međutim, jednom od nas je lakše putovati nego drugom. Zbog rasne, religiozne, pa čak i seksualne predispozicije. Što se tiče mog romana, ipak, činilo mi se značajnim da Fadul govori sam za sebe, u svoje ime. Željela sam da izbjegnem pokroviteljstvo. Takođe je bilo ključno naglasiti Fadulovu želju, posebno što se tiče njegovog odlaska iz Afrike, da ima izbora. Kada sleti u Španiju, u izbjeglički centar, stidi se da se nađe među muškarcima koji vjerovatno ne mogu ni da čitaju. Fadul nije dolazio u Evropu zato što je želio bolje ekonomske prilike, već zato što je prvo želio pisati i, prije svega, steći životno iskustvo. Za njega je ključna spoznaja da u Evropi postoji samo još jedna crna osoba koja krade prostor Evropljanima. Dakle, bez obzira ko ste bili kod kuće, poštovani kolumnista ili ne, u ovoj ste stranici samo crni. Na šta mislim? Migracije nisu krizna situacija, migracije su stalna situacija. Tako je od davnina.
Veliki procenat običnih građana smatra da su migranti veliki teret za Evropu, a da li je zaista tako?
- Evropi prijete sami Evropljani, migranti samo doprinose različitosti i postavljaju nam ogledalo. Fadul, na primjer, ima poseban uvid u društvo kao stranac. Prilično žestoko, na primjer, komentriše kako se društvo raspada jer hijerarhija više ne funkcioniše. Djeluje mu nezamislivo da su fizički radnici glavni carevi, dok obrazovani nemaju hljeba i slično. I on je već došao u takvu situaciju, on nije stvorio takvu situaciju.
Ljekari, inženjeri, razne zantlije kao i obični fizički radnici iz Sirije pokazali su se izvanrednim stručnjacima koji vrijedno, i pošteno rade svoj posao u evropskim gradovima i to za manje plate od domicilnih stručnjaka koji Evropi uveliko nedostaju. Šta je u tome loše?
- Bilo bi ispravno i pošteno da se visokoobrazovani muškarci i žene, Evropljani i ne-Evropljani, pogotovo ako govorimo o istom prebivalištu, plaćaju podjednako. Jer ako to nije slučaj, govorimo o institucionalnom rasizmu. Ključno dostignuće Evrope nakon Drugog svjetskog rata su ljudska prava, koja govore o ravnopravnosti ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo, rasu, religiju itd. Ako to ne znamo uvažavati, tada ne znamo šta još definiše Evropu, koja se čak u ovo doba korone pokazala kao ekstremna egonacionalistička institucija. Sve one zemlje kojima je u ključnom trenutku potrebna pomoć su ostale same. Svaka se oslanjala samo na svoju infrastrukturu, što je skoro dovelo do katastrofe.
U ovom romanu nijeste izostavili ni emotivnu stranu ljudskog bića. Neki od migranata pokazuju se i kao talentovani ljubavnici. Ljubav, ljubavni životi običnih, bezimenih ljudi, su teme kojima se u svom spisateljskom radu često bavite, zbog čega?
- U romanu “Intimno” ne ide se toliko za ljubavnim vezama, već o pitanju šta intimnost znači pojedincima. Ali da su Drugi postali talentovaniji za ljubav, ne vjerujem. Sami ih natjeramo u to, pa im pripisujemo određene stereotipne uloge. Crnac u zapadnjačkoj misli znači seks, boks, atletiku, ritam, muziku. Ali prošle su decenije otkako je Franc Fanon objavio svoje knjige. To je samo dokaz da se vraćamo na jednu te istu tačku u literaturi.
U prvom dijelu romana “Intimno”, govorite o ljubavi Slovenke Janine i uglednog afričkog kolumniste Fadula. Kroz ovu priču provlači se i tema međusobnog odnosa Slovenaca i pridošlica, pogotovo pridošlica tamnije kože. Možete li nam reći kakav je taj međusobni odnos u stvarnom životu?
- Kad ste sami sa partnerom, sve vam se čini lako, ali kada uđete u društvene odnose koji se često infiltriraju u intimnost, stvari postaju stresne.
U vašim knjigama erotika je vrlo naglašena pa vas neki kritičari prikazuju kao erotsku spisateljicu. U vezi s tim, možete li nam pojasniti zašto ste svoj novi roman naslovili “Intimno”?
- Čini mi se da je jedna od ključnih razlika između nas i njih, odnosno ljudi iz takozvanog trećeg svijeta, odnos prema pojmu intimnosti. Zejdi Smit u romanu “Bijeli zubi” spominje da je osjećaj izvjesnosti koji bi trebao razdvojiti prvi svijet od drugog, a drugi od trećeg, ali sve mi se više čini kao prisnost, odnos prema tijelu, ako hoćete. Nešto što nam je samo po sebi razumljivo nije za Afrikance, poput ljubljenja na ulici. U Africi je to čisti tabu. Onda postoji stav prema materijalnom, stanovanju na primjer, smrti. Fadul kaže Amini, na primjer, da joj se svemir dogodio smrću djeteta, a Amina, zbog njegovanog osjećaja da se sve može kontrolisati, se ne može pomiriti s tim. Ponekad mi se čini da razgovaramo i o potpuno pogrešnim stvarima u vezi sa migrantima. Kada bismo se posmatrali kao ljudi, bilo bi puno lakše.
Jednom ste rekli da vas je lik Dine Loson s njene fotografije duboko dirnuo i da ste odmah znali da će ona naći značajno mjesto u vašem romanu. Koliko su vaše knjige oslonjene na stvarne likove i stvarne događaje?
- Dina Loson je osoba koja stvarno postoji i radi ono što je opisano u romanu, odnosno fotografiše. Rođene smo iste godine, obje smo zainteresovane za tijelo, kožu, kako postojati i preživeti kao umjetnici, a obje imamo porodicu unutar koje stvaramo, da ne kažem, borimo se svaki dan. Dina inače to čini u maniru fotografije, a ja pisanja. Međutim, u ovome se opet nalazi subverzija autobiografskog. Inače svaka moja knjiga proizilazi iz ličnog iskustva. Naravno, to ne znači da pišem autobiografske knjige. Sasvim suprotno. Lično iskustvo je samo polazna tačka za misao koja mi padne na pamet, a kasnije slijedi razdoblje istraživanja, čitanje drugih knjiga o sličnim temama, o kojima želim govoriti.
U romanu “Intimno” pojavljuje se i tajanstveni čovjek Tay koji otkriva povezanost između sva tri dijela ovoga romana. Otkriva povezanost između priča o identitetu i otuđenosti, o institucionalnom rasizmu i slično. Kako vi komentarišete ove stavke?
- Na neki način osjećam da sam se romanom “Intimno” vratila temi koju sam obrađivala već u svom debiju “Koža od pamuka”. Ideja o recepciji crnog muškog tijela, koju sam već koristila, nadograđena je u novom romanu. I jezički i motivaciono. Najteža stvar u ovom romanu bila je stvaranje preplitanja između glavnih likova, tj. Fadula, Janine, Tibora, Amine i fotografkinje Dine Loson.
Što se tiče redukcije crnca na seksualni objekt, poznata je stvar. Toni Morison, na primjer, napisala je roman “Dom”, u kojem se crnac, sredinom 1950-ih u Americi, vraća sa sjevera na jug zemlje. On mora stalno da dokazuje svoju muškost. Crni muškarac - u socijalnom smislu - postoji kao dijete, u najboljem slučaju kao žena. On je, međutim, sa Fadulom, kasnije prerušen u Taya, tako da ne pada, barem ne sasvim, ili barem ne na emocionalnom nivou obrasca u koji je upetljan. Ne vidi ili ne želi da vidi da je žrtva istorijskog konteksta iz kojeg se opaža crno muško tijelo, naravno očima Zapada. Fadul dolazi iz Čada. Iako ga je odgajala samohrana majka, živjela je život srednje klase, kasnije je postala novinarka, ali zbog političke oštrine morala je da emigrira. Krenuo je prema klasičnoj izbjegličkoj ruti, ne kroz Libiju, već kroz Maroko. Nikada nije računao da će ikada sletjeti u Sloveniju. Ranije je možda slutio stereotipe koje Francuzi, tj. bivši kolonizatori, gaje prema Afrikancima, a nije znao ništa o rasizmu Istočne Europe. Stoga zaključuje da je tamo stvar još uvijek primarna u pogledu percepcije tamnoputih ljudi.
Stvar je sve složenija jer je Fadul fizički vrlo zgodan. Njegova dodatna vrijednost nije samo izuzetna intelektualna pronicljivost, već i ženstvenost. Nataša Velikonja je negdje napisala da je homoseksualnost nekada bila ta koja se nije usudila izgovoriti svoje ime. Danas joj je dodijeljeno malo više diskurzivnog prostora, ali to je tijelo koje se ne usuđuje da govori o rodu. Fadul ili Tay je neko ko pokušava da definiše svoj spol. Da bih ovo razumjela, morala sam da otputujem u Harlem, Njujork.
U svom magistarskom radu bavili ste se savremenom nigerijskom literaturom, zašto baš nigerijskom? Kada je počelo vase interesovanje za afričke teme, konkretno, za situaciju u državi Burkina Faso gdje ste u cjelosti napisali svoju novelu “U visokoj travi”?
- Nigerijska književna produkcija je izvanredna. Nigerijski pisci su pokupili sve nagrade, od Nobelove do Nagrade Orindž. Slovenci i Crnogorci mogu samo da sanjaju takve pisce kao što su Vole Sojinka, Čimamanda Ngozi Adiči, Ben Okri itd. Tako sam proučavala Nigeriju očima književnosti, a članovi moje porodice žive u Burkini Faso. Tamo je moj dom.
Zbog čega prvu verziju rukopisa svojih knjige pišete prvo olovkom na papiru? Ispravljate ga i prepravljate tek kasnije kada prenesete na računar, zar to ne iziskuje veći napor?
- Pišem ručno, pisanje romana dugog 400 stranica je ogroman napor, slažem se. Ali pisati rukom znači uhvatiti drugačiji ritam, drugačiju strukturu rečenica. A kod romana “Intimno” ovo je bilo još važnije.
Bonus video:
