LIDIJA VUKČEVIĆ: BUDZAŠTAR ILI BAZAR BANALNOSTI

Evropa danas: Poprište nemogućnosti

Plavuše - većina je inteligentna, protivno uvjerenjima. Obilježile su mi u prijateljstvima mladost. Zahvalna sam im za razbuđivanja. I drukčiju optiku. Točku gledišta prema svem, a posebno muškom svijetu

181 pregleda 0 komentar(a)
“U komšiluku”, Foto: Lidija Vukčević
“U komšiluku”, Foto: Lidija Vukčević

P

Palac - temeljni prst koji služi kao osovina drugima i cijelom dlanu. Podignut, znak je odobravanja. U talijanskom je slično, police. Nalikuje riječi policija.

Poštari/postino/listonoša - preplaše sve pse u kvartu kad idu na biciklima ili motorinima. Ima u njima nečeg sadističkog kad uručuju pošiljku s povratnicom, sa suda. U istoimenom filmu Nino Begnini odigrao je maestralno ovo skromno zanimanje. Inače poštari u mojoj ulici, dolaze u najčudesnijim vremenima i uniformama. Na biciklima, motorima ili na noge. U bogataškim vrtovima izručeni podstanarima, bučnima od potrebe da budu shvaćeni kao gazde.

Periferija - osim u baladama nije poželjna. Ni u adresaru a ne kao prebivalište. Ipak, adresirala bih periferijskim večerima, prašnim ulicama i cvjetnim voćnjacima koješta što ne bih mogla metropolitanskim. Izvor su sveg očaja ali i mnoge utjehe. Mirišu na uštipke i štrudle, na prosušeno rublje. Blistaju osvijetljeni prozori i sjaje se svježe ulašteni brodski podovi.

Petak 13. - i to je jedno posve uscrpljeno mjesto. Jesu li neki ljudi toliko praznovjerni da namjeste sebi karmičke sile upravo tako da ih pogode iz prevelika straha? Odbijam ovu uvriježenost. Izbila sam je iz glave još u djetinjstvu zahvaljujući svojim roditeljima. Nisu priznavali nikakvu vjerojatnost osim onu nauke. Svejedno, da budem posve iskrena, zazirem od utorka 17. Zašto? E to je: Strogo pov.

Praznici - praznovanje upućuje na vrijeme bez ograničenja i sata, reda, bez uobičajene radne organiziranosti. Sliči na fovistički pokret - bliži prirodi, bliži djetinjstvu, bliži divljaštvu. Iz praznovanja jednom se probude nemirne noćne smjene: sovuljage oteklih očiju. Prije nego roboti ne odu na godišnji odmor, valja nam bdjeti i blagdanima.

Plavuše - većina je inteligentna, protivno uvjerenjima. Obilježile su mi u prijateljstvima mladost. Zahvalna sam im za razbuđivanja. I drukčiju optiku. Točku gledišta prema svem, a posebno muškom svijetu. Nešto su hladnije glave od nas. Ni crnki ni brineta. Lješnjikavih.

Plima - morska, Mjesecom izazvana. Inače, dio sintagme uz emocije: Preplavila me plima osjećaja.

Pravila - igre, politike, prava, gramatike, logike, glazbe, matematike, astronomije. Prekršaji su kažnjivi. Kad alkemičari zaposjednu kemiju. Znanost postane neugledna kao crvotočina u jezgri jabuke. Sliči cijankaliju.

Pun mi je nos - ispušite ga. Ne činite to javno. Ne vičite, ne ludujte na sva zvona. A valja li izbaciti viškove kojima vas drugi srde, valja.

P. vrele (ili ladne) vode - ovaj se narodni izraz koristi kad se želi reći da nešto ne vrijedi ništa. Misli se vjerojatno na mokraću.

Pletivo, uopće ručni rad, dokaz penelopske vjerosti - ne bih baš rekla. Sudeći po sebi. Kolike primisli, koliko priželjkivanog grijeha. Jedino što je točno, pletivo smiruje nerve, pa stoga i ruke. Spušta tenzije i donekle rješava srdžbe

Postulat - pretpostavka koja latinskim izrazom dobiva na svečanom značenju. Nalikuje riječi posule, postole i riječi poslanica. Papinsko obraćanje većim grupama, etnosi.

foto: Lidija Vukčević

Proljeće-jesen - ovo me podjeća na akademske godine. Provodila sam ih dosta i vani. Na predavanjima, usavršavanjima, fakultetskoj nastavi. Sad me ta dvostruka oznaka sezona podilazi dragom jezom. Gotovo je s nastavom na sveučilištima, u mirovini sam. Nametnutoj prijevremenom dobi. Zauzvrat, prestala sam se baviti književnom znanošću, kritikom. Makar malo da vratim milo za drago. Doduše, stoga i ne idem na seminare, simpozije, kongrese. Ionako to nitko ne zamjećuje osim možda mojih kolega, najprije poljskih slavista. Jer ja jedina razumijem kad ga i ne odobravam istinski njihov rukoljub.

Pariz - Središte evropskog duha. Nije. Ili nije više. Središte je periferija. U rubovima vampirskih gradova, na sastavnicama nemogućeg. Gdje se ukrštaju ljepota i ružnoća, bizarnost i začudnost. Tamo gdje caruje samoća i čamotinja, bijeda i bezakonje. Tamo cvatu nove zasade. Na bunjištima ideja pomaljaju se kao makovi, nove ideje, neslućene simetrije, možda i škole otmjenosti. To je Evropa danas. Poprište nemogućnosti.

Poslanje - još jedna riječ iz rječnika koji je nametnula Crkva. No, istini za volju što je poslanje? Znači li išta? U praksi svakodnevnog života smrtnika poslanje je metafizički i nerazumljiv pojam koji ne znamo naseliti smislom. Duboko sam uvjerena da nema poslanja. Najmanje oni koji ga propovijedaju i nameću.

Posrnule žene - većina su produhovljene, pune milosti. To je uvjerenje posljedica ruskih lektira. Gdje su krasotice sumnjiva morala izazov rubnim likovima za teška zločinstva. Ne vjerujte u psihološka ravnala. Mislim da su kao i većina drugih ljudi oba spola. Osim što bi siromaštvo htjele ukinuti naprečac, erotskim zanatom.

Praznina - koja nastaje gubitkom, izostankom bliskih. I koju svakako treba naseliti. Nekim fikusom ili kućnim ljubimcem.

Prepisivanje - tekstova, zadaća, rješenja, udžbenika, znanstvenih radova, doktorata. Vidi pod Autorska prava. Vidjela sam u jednom južnom lipovu drvoredu ovješen oglas: Pišem magistarske radnje i doktorate. Odnosi se jednako na obje-tri strane. Nesposobne studente, njihove profesore i buduće poslodavce.

Prepisivači - stari samostanci prerađivali su biblijske tekstove novim inicijalima. Novi prepisivači nisu u stanju prepisati krasopisom pa prvo fotokopiraju pa kasnije kopipejstuju tuđe prepiske. I na kraju tu su i suvremeni nano post-postmodernističke autore koji te potkradaju, bezidejni i beslovni.

Pismo - Flaubertovo, prodano u novembru 2018. za 234 tisuće eu, tek je jedno od mnogih na aukcijama licitirano i papreno prodano. Inače sinonim za pisanje, za književnost, za literaturu. Ili samo stil nekog pisca. Vijećali su u svakoj obitelji tko će napisati - onaj s najljepšim krasopisom - pismo žalbe, žalosti ili čestitke u svakoj važnijoj prilici. Ta su prava, kuvertirana poštom pisma bila rijetkost a postala su raritet u računalnim objavama... Jer, otkad vlada pismo, čini se da, protivno uvjerenjima, vladaju i pisci, kao trbuhozborci režima ili njegovi brigadisti. Usto, namjesto filozofa, postaju vodiči informatičkim magarcima. Koji riču slogovima, spelujući svoja tiskana slova, kao roboti. Filozofi podučavaju vlastodršce. Čekamo da se iz mekinja nelagode ispili neki novi Aleksandar. Ne osvoji li ponovo svoje provincije, makadamom će stići u nove Makedonije.

Pisarnica - postaje ne ured, ne kancelarija, već svekolika književnost. Zasićena spisima disketa, memorijskih stickova, megabitima nestiliziranog bitka. Nalikuje sa svojim službenicima - spisateljima, ne tako davnim austrougarskim činovnicima što se u crnim dolakticama muče s nagomilanim arhivima. Novi Franz K, ili dvojica ne manje tragičnih B.Schultz i A. Rudnjicki, trebaju se pojaviti da nas liše novih barbara koji nas pljuvačkom i mecima zasiplju u zakinutosti i manjku talenta za išta drugo…