UZ TREĆI TOM “MODERNE ISTORIJE CRNE GORE” ŠERBA RASTODERA I NOVAKA ADŽIĆA

Svaki tom ima po jednu veliku temu

Autorski pristup je prije svega hronološki i čini se da nema baš ničega što se u ovom burnom i prevratnom vremenu desilo, a bilo je iole važno, da se nije našlo na stranicama ovog obimnog djela

2963 pregleda 25 reakcija 2 komentar(a)
Vrijeme referenduma 2006., Foto: Wikipedia
Vrijeme referenduma 2006., Foto: Wikipedia

Od vremena kada je formalno međunarodno priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine, tj. u nepunih vijek i po, Crna Gora je svoj državni status mijenjala najmanje šest puta. Nezavisna država do kapitulacije u I svjetskom ratu (1878-1916g.); “nekonstitutivni” dio (i narod) unitarne Kraljevine SHS, odnosno Zetska banovina u istoj kraljevini pod imenom Jugoslavija (1918-1941g.); jedna od šest federalnih republika Titove SFRJ (1945-1991g.); jedna od dvije federalne republike Miloševićeve SRJ (1992-2003g.); polu-nezavisna država u konfederaciji Srbija i Crna Gora (2003-2006g.) i konačno, ponovo nezavisna država nakon referenduma 2006. godine. Ako se ovome dodaju dvije okupacije u ratovima (austro-ugarska 1916-1918. i italijansko-njemačka 1941-1945.) i formalno prisajedinjenje Srbiji 1918. usled čega Crna Gora u prvu Jugoslaviju nije ušla pod svojim imenom, nego kao Srbija, onda se broj promjene državnih statusa podiže na impresivnih devet. Neke zemlje, državni status ne mijenjaju nikada ili veoma rijetko i to nakon više vjekova. U Crnoj Gori, međutim, gotovo sva istorija u posljednjih 150 godina, sa izvjesnim “predahom” tokom svega par decenija Titove vladavine, sabila se i koncentrisala oko ovoga pitanja. Kako krajem XIX i početkom XX vijeka kada nije bilo radija ni televizije, tako i danas u vrijeme Interneta i digitalnih komunikacija. Kako nekada pod autoritarnim vladama kraljeva i komunističkih vođa, tako i danas u višepartijskom sistemu sa veoma čestim izborima. Zato je tzv. državno pitanje u središtu djela koje je pred nama. Ne zato što bi autori tako htjeli, nego zato što je, kako je govorio Borislav Pekić “takvo vreme bilo”. A, oni su hroničari toga vremena.

O burnoj istoriji najmanje balkanske zemlje pisano je svakako manje nego što je takva istorija zasluživala, ali opus raznih objavljenih djela nije ni za podcjenjivanje. Prilično ih je više o “daljoj” nego “bližoj” istoriji, ali se i o savremenoj Crnoj Gori, onoj u periodu kojim se bavi ovo trotomno djelo, namnožio već priličan broj razne literature. Tome su doprinijeli naučni i stručni radovi iz oblasti političkih nauka, prava i same novije istorije, a značajan dio svakako otpada na publicistiku. Ovdje bismo mogli da ubrojimo i neke književne forme, jer nije nepoznato da književnost, snagom koju samo umjetnost nosi u sebi, ponekad bolje i lucidnije prikazuje i objašnjava socijalne činjenice i događaje - politiku, države, vlade, režime, nego tzv. društvene nauke.

Uprkos pomenutom opusu, Crnoj Gori je bila potrebno jedno ovakvo djelo kakvo su uradili prof. Šerbo Rastoder i Novak Adžić. Jedan iscrpni, detaljni i relativno distancirani prikaz i sublimat događajne istorije u Crnoj Gori u vremenu od posljednjih 30 godina, vremenu koje još uvijek živimo. Autorski pristup je prije svega hronološki i čini se da nema baš ničega što se u ovom burnom i prevratnom vremenu desilo, a bilo je iole važno, da se nije našlo na stranicama ovog obimnog djela. O tome govore i tri distinktne cjeline, tri toma, od kojih svaki ima po jednu veliku temu bez koje se ne može razumjeti savremena Crna Gora: a) njen položaj i razvoj unutar komunističkog sistema odnosnoTitove Jugoslavije; b) ratni raspad SFRJ i uloga Crne Gore u tom raspadu i tim ratovima; i najzad, c) post-komunistička tranzicija, višepartijski sistem i državno/nacionalno pitanje u središtu ovih promjena. Iako su autori, kako im njihova struka nalaže, prije svega vodili računa da se ne ogriješe o događajnu istoriju, hronologija je diskretno, ali znakovito dopunjavana objašnjenjima i analizama, a nerijetko i suštinskim pitanjima na koja je čitaocima ostavljeno da daju odgovore ili bar da o njima razmisle.

Treći tom ove istorije u oblasti političkih nauka pripadao bi zapravo “tranzitologiji”, tj, analizi promjena političkih sistema sa naglaskom na tzv. demokratske tranzicije, tj. na prelazak iz nekog nedemokratskog u neki demokratski režim. Crna Gora, iako veoma mala zemlja, spada u primjere veoma komplikovanih tranzicija. U njenom slučaju nema ništa nalik na, iako teške, ali jednoznačno uspješne demokratske tranzicije poput onih u Španiji ili Poljskoj. Ovdje su se desile dvije, a ne jedna tranzicija. Prva, u periodu od 1989. do 1997. godine, u kojoj nije došlo do transformacije iz jednopartijskog sistema u demokratski, nego u hibridni režim, formalno višepartijski, ali zapravo sa monopolskom partijom. Autoritarno lice režima prevladavalo je nad demokratskom fasadom. Druga tranzicija koja počinje 1997. godine raspadom, odnosno podjelom monopolske stranke na dvije, distanciranjem od Miloševićevog režima, proizvešće u Crnoj Gori višepartijski sistem sa i dalje dominantnom strankom, ali ona više nikada neće moći da vlada izvan koalicija i podjele vlasti. I rezultati izbora koji postaju sve neizvjesniji, kao i samog referenduma o nezavisnosti, svjedoče o ovoj promjeni.

Na političkim, pravnim i ekonomskim naukama je da nastave da se bave ovim komplikovanim procesima. To će svakako biti neuporedivo lakše sa knjigom kakva je “Moderna istorija Crne Gore 1989-2017.” Šerba Rastodera i Novaka Adžića. Ovu količinu istorijske građe, činjenica, događaja, aktera, procesa, drugih objavljenih mišljenja i stavova i na kraju, autorskih stavova i zaključaka, teško da bi iko pojedinačno uspio da prikupi na jednom mjestu i uklopi u cjelinu koja čini našu savremenu istoriju. A, kako knjige nemaju samo “akademski” život, već su namijenjene javnosti generalno, i ova istorijska “saga” o jednom vremenu će sigurno naći put do mnogih “običnih” čitalaca.