JEVREM BRKOVIĆ: EPISTOLARNI ZAPIS O SRETENU ASANOVIĆU

Vječna igra sa sudbinom: katkad je treba preduhitriti

Možda će se i ovo moje bavljenje politikom, ako je to politika, jednoga dana nazvati promašenošću. Borba za svoj nacionalni identitet nije politika. To je mnogo više od politike

4601 pregleda 0 komentar(a)
Brković i Asanović, sredina osamdesetih, Foto: Privatna arhiva
Brković i Asanović, sredina osamdesetih, Foto: Privatna arhiva

Dragi Jevreme,

Dragi prijatelju,

Neka su nam srećni „Monigreni“.

Dobili su Crnogorci svojih „Hiljadu godina samoće i slave“. Bravo, Monigenac!

Hvala Ti.

Tvoj Sreten Asanović

(Titograd, 16. jun 1992.g.)

Dragi moj prijatelju,

Sanjamo i mi, zaboga brate, ali smo tvrdo uvjereni da ćemo dočekati da da živimo i prijateljujemo normalno, ako ne sasvim kao prije, bolje kao poslije, i drukčije. A ovo što starost spominješ, to ipak za nas ne važi, za Tebe još manje, jer si dvije - tri godine mlađi; i što je najvažnije, Tvoja briga za gerijatrijske boljke, pokazuje da mi znamo da se ne damo. Zaista si me dirnuo. A dobra Kaća, koju sam gnjavio svojim zdravstvenim biltenom, informisala Te je o svim tegobama, a Ti si lucidno selekcionirao i usmjerio napad na pravog uzročnika. Hvala Ti, po sto puta. A Prokletstvo je najljepša knjiga koju sam vidio, poezija najuspravnija i najbolnija koju sam doživio. I Saleva, Ljepota i prokletstvo legende, situirala je Tvoju jedinstvenu poeziju na univerzalne geografske širine geteovske, čak i kad tumači „Monigrene“ ili „Kamenštake“... a o Starim Grcima i filozofiji umjetnosti, da i ne zborim. Mnogo mi pozdravi onog bodula Salečića, zaista je za poštovanje, zahvaljujem mu i što me veoma korektno pominje u knjizi. A kako ste vas dvoje? Jeste li putovali ovog ljeta? Jeste li se družili s prijateljima? Pozdravi mi posebna Dimitrija i Veljka (je li Bulajić vitalan kao vazda?) I Kovača, naročito. I Štrčiće, naročito gospođu Mirjanu.

Moj neobimni roman „Putnik“ (150 strana), nadam se, izaći će, najzad, do kraja septembra. Jedina što, možda, nije dobro jeste što sam ga za ove protekle dvije godine, popravljajući, kratio umjesto da ga produžim, ali tu mi nema pomoći. Inače, vjerujem da si shvatio zašto ga onda nijesam slao Tebi - nijesam htio da Ti komplikujem život i mojim problemima, a sada si zaista institucija, pa i pomaži: da izađe ona studija Mirjane Štrčić, a možda i „Putnik“ da izađe tamo, ako taj skormni tiraž ovdje zavrijedi pažnju. O tvojima samo najljepše, a Brajan Ti je veličanstven, živio ga Bog! Volimo vas i mislimo na vas, vazda.

Voli Te Sreten,

Radmila, Simo, Ivan

Tgd. 23. marta 1995.g.

Dragi moj prijatelju,

Saučestvujem s Tobom, dragi Jevreme, u bolu za poštovanom Gorkom. Bol je bez prebola zbog Tvog odsustva, nemogućnosti opraštanja s majkom... Ali ne brini, sve je proteklo kako priliči i Tvojoj majci i Tebi, zahvaljujući dobroj Kaći i Tvojoj braći.

Uostalom, Kaća, Balša i Damjan (živio ih Bog) sve će Ti oprostiti. Ja sam oba dana bio na Čepurcima, mnogo ljudi biranijeh srio i vidio.

Tvoj Sreten Asanović

Sreten Asanović:

Majstor kratke priče. Moderne.

Majstor kratke priče
Majstor kratke pričefoto: Kupindo.com

U savremenoj crnogorskoj literaturi jedini.

Dobro osjetio i u sebi ponio rat: kosti, skupljanje mrtvih, okupljanje pod jednom pločm na svome groblju! Skrivanja: ilegala, potjere, prosoci, osvete, mržnja od juče i prekjuče, ima ih još i od nakjuče, još iz doba Cetinjskog Svetitelja. Nije stigao da nas sve prokune, zakune i izmiri. Najviše bole bjelaško-zelenaške i četničko-parizanske rane.

Kosti, kosti, lijepe i ružne smrti, potjere: „Zli ti stojnik u Busovnik!“ - šifra i tužbalica.

Sreten Asanović
Sreten Asanovićfoto: Fsk

Sreten Asanović:

Izgubio brata, dičnog i hrabrog partizana!

Ostao jedinac, a jedinac se mora rano oženiti. Za svaki slučaj. Zna se i zašto je tako u Crnoj Gori. Da neko nenadno zlo kuću ne iskopa, trag ne istraži, lozu ne zatre, vrijezu ne prekine...

To je ta vječna igra sa sudbinom: katkad je treba preduhitriti, predosjetiti njenu kob. U Crnoj Gori nema lijepih sudbina. Ako ih ima - brzo se zaboravljaju. Pamte se i pričaju one druge!

Sreten Asanović:

Činilo se da je igra sa sudbinom u kući Asanovića dobro odigrana: sin i dvije kćerke! Mladi učitelj aktivista ide tamo gdje god ga djeca i škola potrebuju. Surovo, a lijepo vrijeme opšteg zanosa, analfabetizma, prosvjetiteljstva, pučkog radovanja svakoj novoj knjizi. Dosta je Gorski vijenac bio jedina knjiga u kući.

Vodi se prava bitka, nastaje veliki narodni pokret protiv nepismenosti, koza i skakavaca!

Sreten Asanović:

Čestitka za „Monigrene“ - prvo Sretenovo pismo.

I uopšte prvo pismo iz Crne Gore!

Da je, kojim slučajem, bio u Zagrebu kada su izašli, bio bi jedan od promotera: uz Ivana Supeka, Borisa Marunu i Ivana Salečića. Asanovića bi oduševila promocija u Interkontiju - puna svečana sala, otmjeno, evropski koktel, a vrijeme ratno, bilo je i poznatih dama. Znam da su Sreten i Salečić stari prijatelji, stari ljevičari. Nijesam ni ja nikada bio desničar, nijesam ni danas: mene samo komunisti nijesu htjeli, često su me progonili, sumnjičili, optuživali - kadkad za ultra ljevičara, kadkad za crnogorskog nacionalistu, a bivao sam optuživan i kao „građanska desnica“, o čemu i dokument imam.

Eto, Asanovićev će „Putnik“ uskoro doputovati među čitaoce u Crnoj Gori. Radi Maki Lompar kao niko na Cetinju i u Crnoj Gori. Nekada smo ga za njegovu opuštenu nonšalantnost zavitlavali, govorili smo: “Ona dinamika od Lompara!“ Svojevremeno ni „Obod“ i „Narodna knjiga“ nijesu više izdavali. Radi onaj jedan Makijev bubreg kao nečija četiri. A bili smo se prepali. Znaju to najbolje njegova Dragica i djeca. Jedan putujući Cetinjanin mi kaza da Mladenova supruga nije dobro. Kao ne mogu da otkriju o čemu se radi. Radi se o užasnom životu, o jadu, muci, nemaštini, o nervima, koje niko od nas, pa ni ja, za ovakve situacije nije pripremao, a trebalo je. Mladenova Isidora se udala. Meni se učinilo prebrzo, a možda i nije - kod mene nešto s djecom i njihovim odrastenjem nije u redu. Mladenov sin Vukan, očeva slika i prilika, postao kompjuterista. Mislim da je kompjuterska obrada moje Crne sveske Vukanova. Slavko Perović mi je nedavno rekao da je on pare i za moju knjigu obezbijedio. Nekoliko njih mi se javilo s takvim podacima. Mladen to zna najbolje. Ja svima zahvaljujem, Makiju najviše.

Mladen Lompar
Mladen Lomparfoto: Vijesti.me

Prvi Asanovićev roman.

Dugo je mislio, a i mi njegovi prijatelji, da će ostati zatočenik kratke priče. Tu je prvi i najbolji, i dalje, u savremenoj crnogorskoj literaturi. Možda ga već po petama biju nekolicina mladih Crnogoraca: Nikolaidis, Balša, Bečanović... I još da se toliko nije bavio politikom i ženama. Po ženidbama smo isti, 4:4! Ušili su nas Pikaso, Josip Broz, Jevtušenko, Branko Varenika, Jovan-Bata Putnik, Zvonimir Golob (teško obolio) i toliko drugih. Ne stojim iza onoga da se nije ženama bavio, iza onog o politici - stojim! Kad god se pisci politikom bave, svede se na promašenost. Da Havel ovo čuje, osmjehnuo bi se. Olga mu je nedavno umrla. Poslao sam telegram saučešća. Zahvalila mi je Ambasada Republike Češke. Možda će se i ovo moje bavljenje politikom, ako je to politika, jednoga dana nazvati promašenošću. Borba za svoj nacionalni identitet nije politika. To je mnogo više od politike. To je bitka za goli život, za trajanje, za prostor pod kapom nebeskom i suncem nebesnim. Što se žena tiče, mislim da i za mene i za Sretena važi: Žene su bile i ostale jedini pravi angažman ravan literaturi, a mnogo iznad svake politike, ravne angažmanu a nacionalni identitet - jer se i bavljenjem ženama dokazuje jedan veliki čovjekov identitet!

 Susret sa kraja devedesetih
Susret sa kraja devedesetihfoto: Privatna arhiva

Kod Asanovića smo, svojevremeno proputovali kroz nekoliko odlomaka „Putnika“. Bilo je to uz njegove čuvene večere, onda kada se još moglo - tartar biftek, s dvadeset i sedam začina (neki od začina su ostali Sretenova tajna i za žene njegovih prijatelja), zatim goveđa glava, dobro premazana senfom, zadihtovana u velikom loncu, kuva se onoliko sati koliko je kilograma glava teška. Na jednoj od takvih večera bili su Ratka i Momo Šljukić. Jednom i Veljko Milatović, navratio sa neke sjednice, još su ga zvali i htjeli čuti što misli. Bar on nije tajio što misli - ni prijateljima ni neprijateljima, ni o prijateljima ni o neprijateljima. Nekoliko puta je pred Josipom Brozom žestoko branio, i odbranio, neke tada aktuelne crnogorske političare. Kada je kao predsjednik crnogorske držve saznao da mi je stan ozvučen, da se prisluškujem, naredio je da ga odmah odzvuče. Oni su ga, čim im Veljko više nije mogao naređivati, ponovo ozvučili. Kako tada, tako i danas. Sada je, čujem, i u Crnoj Gori nešto modernija tehnika ozvučenja i prisluškivanja, sve je koncentrisano u nekom vojnom prislušenom centru iza Gorice.

Asanovićev roman “Putnik”
Asanovićev roman “Putnik”foto: Knjižara Mi

S Milatovićem se čovjek mogao žestoko posvađati, a da posvađani ne snosi nikakve posljedice. Bio je starateljski slab prema razbarušenim i nepodobnim pjesnicima, prema nezaposlenima pogotovo: Ranku je Jovoviću, tada samo četničkom sinu, dao stan, posao u podrumu crnogorske Vlade, toliko puta i značajne sume novca iz svojeg džepa; seljačkom pjesniku Janku Vujisiću stan u gradu, bivši stan jedne seljačke recitatorke, bogomdane za svečane akademije, pogotovo one udbaške i armijske; Mirašu Martinoviću uredničko mjesto u hercegnovskom radiju; Dušanu Govedarici posao u Nikšiću; Sretenu Peroviću Leksikografski zavod Crne Gore; Milu Kralju sve što je tražio; Svetozaru Piletiću i više od traženog; Kosti Radoviću Pivske večeri poezije; nagovorio Josipa Broza da Vukalici - Đedu Milutinoviću zvanično čestita šezdeseti rođendan...

Milatović je u nekim situacijama više čuvao njegovog pisca i od samih pisaca. Tražila se ličnost za šefa njegovog kabineta. Prijavio se i jedan pisac, Milatovićev prijatelj. Prošao čovjek sve komisije, još samo da mu se saopšti i Veljkova saglasnost. Kada su kadrovici došli s listom na kojoj je pisac bio na prvom mjestu, Milatović se po njegovski načmorio i prvog na listi odmah precrtao, govoreći kadrovicima: „Ne dozvoljavam da mi pisac bude čauš pred vratima“.

Izvadio je Veljko Milatović dosta Crnogoraca iz boračke, političke i književne anonimnosti. Sve te razne Kontiće, Bulajiće (ambasadora), Vuksanoviće, Đođiće, Šekariće, Vučiniće, Đukanoviće (ne Mila), Avramoviće, Mićunoviće (ne misli se na Veljka i Vukašina) i Đokoviće - Milatović je iz provincijske anonimnosti izvukao i kadrovski tretirao. Lakomisleni Velizar Perunović ih je u opštinsku, a Milatović u republičku i saveznu orbitu lansirao. Veljko je to radio s najboljim namjerama, htio je da ih za Crnu Goru i crnogorstvo preko fotelja veže. Raju Kontiću je omogućio da doktorira u vili „Gorica“, gdje se o državnom trošku spremao, uz velike ovale, ili pladnjeve, njeguškog sira i pršute. Znao je Milatović da je fotelja kod nekih Crnogoraca mnogo čvršće uporište od nacionalnog osjećanja. Desilo se da su neki njegovi kadrovi, kao i oni Marka Špadijera i Sretena Asanovića u kulturi, na prvoj okuci iz njesigurnih crnogorskih fotelja uskočili u za sada, nešto sigurnije srpske i velikosrpske. Dokle, vidjeće se. Kontiću se već „drmaju šubara i cveće“. Da je tog šarlatanski otužnog Radoja Kontića (sjetimo se poznatog fotosa s bankarkom Dafinom) neko školovao samo za marionetu (ne za mažoretku) ne bi ga tako dobro iškolovao!

***

I Šljukića i Milatovića se danasi ovdje s ljubavlju sjećam. Momo se dobro nosi sa svojom bolešću. Momo i Ratka. Bože, kako je to u isto vrijeme ljupko i dostojanstveno lijepa žena. Da sam imao običaj udvarati ženama mojih prijatelja, kao neki moj prijatelj, recio jedan Asanovićev žovijalni imenjak, udvarao bih se Hajki Milatović, Ratki Šljukić, Olji Mićunović, Zorici Mrvaljević i Gari Perović. Koliko lijepih riječi Kaća ima za Šljukiće. Imaju sve moje knjige objavljene u emigraciji. I Veljko Milatović se dobro nosi sa samim sobom i svima oko sebe. Herceg Novi! Šetališe Pet Danica. Nema mu više ni Mihaila Lalića ni Velizara Perunovića, ni Zuka Džumhura. Otišli su zauvijek iz Herceg Novog, i to prije nego što je ovaj divni crnogorski grad postao primorska ispostava onog trebinjskogčetničkog čudovišta Vučurevića. Preko hercegnovskog radija neki Vice i slični četnikuju od zore do zore. Propagiraju turizam s četničkim šubarama, kamama, brčinama, guslarima i ojkanjem s prstom u uhu! Što su sve na tom hercegnovskom radiju o meni govorili: ustaša, izrod, izdajnik, sluga, prodao se Tuđmanu, papi i Vatikanu! Prije dvije godine su preko tog radija raspisali nagradni konkurs za otkrivanje i iznošenje što više kompromitujućih detalja iz mog života. Prva nagrada bila je sedmodnevni pansion u hotelu „Plaža“, gdje inače obitava i prosjači već od svih prezreni Iso Kalač, druga - besplatna opravka, ili vađenje tri kvarna zuba u ordinaciji jednog hercegnovskog zubara koje je svu opremu za svoju ambulantu opljačkao iz Konvala, treća nagrada - tri autograma - Šešelj, Vučurevićev i Isa Kalača! Prvi se, i jedini, javio neki tobože vajar primitivac (da je primitivac u to ne treba sumnjati), splačina jedna od čovjeka, ništarija egzemplarna, lažov i protuva udvorička koji je ustvrdio kako u Konavlima imam dvoje vanbračne djece, u Hrvatskoj vojsci čin pukovnika, da sam agent CIA-e, s kojom me je povezao profesor Stevan Dedijer! Slušali moji Konavljani i smijali se.

***

Sreten Asanović:

Ne pristaje na svršene činove.

Ne miri se sa sudbinom ni u kom smislu.

Ne dozvoljava da sudbina u njegovom životu ima presudnu riječ, pa ni potonju. U mladosti nježan, bolešljiv, osjetljiv, fibrozan u vrhovima oba plućna krila, za prve plućne fibre misli da su stvralačke, a ne najava kakvog tebeceovskog procesa. Uz učiteljstvo bavi se novinarstvom, postaje filmski kritičar u omladinskoj štampi, dosta čita, doduše i svašta, osjeća da je kratka priča njegova prava vokacija. Sreten Perović se (oba Lješnjani i Lješkopoljci) u priči zna podmetnuti za čovjeka - pisca koji je otkrio Asanovića, uputio ga, usmjerio, što ovaj, bar preda mnom, nikada nije potvrdio, doduše ni demantovao. Sreten Asanović!

Samo on i supruga znaju kako su podnijeli sinovljevu smrt. Mali je ožaljen kao da je bio momak. U prizvuku i primisli žalbe, žalosti, korote, pokajnica, izgovorenog i neizgovorenog bola, osjećao se, u Crnoj Gori vazda i u svemu prisutan, strah od ugase kuće, od Sretenove ugase, od iskopanja tog ogronka Asanovića, a Asanovići su trbuščić Miranovića. Ostaju mu bastašna majka, rodom iz Kuča, dvije male kćerke i supruga - žena iz zavičaja sa svim tradicionalnim vrijednostima: radna, skromna, čisnica, svojtljiva, poštena, štedljiva, čazbena - od dobra roda došla u dobar dom!

Od seoskog učitelja i aktiviste, Asanović postaje gradski čovjek: Svi više ulazi u literaturu, objavljuje i prvu knjigu kratkih priča. Svi ga hvale: književno je izuzetno pismen, nema raspričanosti, zna uočiti detalj, ima atmosfere, ličnosti su žive, a ne papirnate, zna reducirati suvišno, i fabulirati zna, modernog je književnog izraza i osjećanja, nije markomiljanovski tradicionalist, anegdotičar i mudrijaš, pametar i etičar. Postaje sve prisutniji u procesu konstituisanja kakve - takve savremene crnogorske literature, koja se stvara u Crnoj Gori! (Nastavak u narednom broju)

Preporučujemo za Vas