Tomas Enger, norveski pisac trilera i misterija, rođen je 1973. Završio je Sportski fakultet i niz godina uređivao sportsku rubriku portala Netavisen. Od 2008. bavi se isključivo pisanjem knjiga i komponovanjem. Engerov kriminalistički serijal o novinaru Heningu Julu objavljen je u preko 30 zemalja. Zivi u Oslu sa suprugom i dvoje djece.
Enger je debitovao kriminalističkim romanom Spaljen 2010. godine, koji je postao međunarodna senzacija prije objavljivanja. 2013. godine objavio je prvu knjigu za mlade, mračni fantastični triler pod nazivom Zlo nasljeđe.
U osamnaestoj, dvadesestoj godini života počeli ste da pišete knjige. Šta je bio najjači podsticaj da se uhvatite u koštac sa spisateljskim zanatom?
- Tačno je da mi je bio potreban razlog da ustanem iz kreveta u jednom trenutku, zbog prekida jedne veze, a pisanje je postalo taj razlog. Vjerovatno bih počeo da pišem bez obzira na sve, ili barem eksperimentisao s tim, jer je potreba i želja da to učinim postajala sve jača i jača. Ali oko 20. godine, da, to je za mene postalo gotovo kao opsesija. To je postao san i nešto na čemu sam radio žestoko kako bih postigao, a evo tu sam, 25 godina kasnije, odgovarajući na pitanja iz Crne Gore.
“Spaljen” je Vaša prva knjiga bestseler, dobro prihvaćena od strane književnih kritičara, a pogotovo od strane čitalaca. Kako je nastao Vaš interes za krimi žanr?
- Kada sam bio mlad moj otac je oduvijek želio da čitam klasike, ali to me nikada nije baš zanimalo. Barem ne u tom dobu. Kad sam prvi put uzeo roman krimi žanra sjećam se da sam ga pročitao za tri dana i umjesto zamora uobičajena tri mjeseca pomislio sam: Hej, ovo je kul. Ovo je zanimljivo. Tako da sam počeo da čitam više krimi literature i zaista sam se zakačio na žanr. Pa, kad se pojavila potreba da napišem nešto za sebe, izbor da se opredijelim za krimi fikciju bio je zaista lak.
Roman “Spaljen” imao je ogroman uspjeh širom svijeta. Ova knjiga je ušla u uži izbor za englesku nagradu eDunnit za najbolji roman objavljen u formatu e-knjige. Kako to Vi tumačite?
- Dobro pitanje. Nikad nijesam shvatio tu nagradu, hahaha. Ali, uvijek je lijepo biti nominiran za nagrade.
Roman “Spaljen” otkriva zamršene emocije, rasne sukobe i klasne podjele u Norveškoj. To je ujedno i prvi roman serijala o Hening Julu. Glavni junak ovog serijala je čovjek koji je izgubio šestogodišnjeg sina Junasa u požaru. Koliko je priča ovog serijala zasnovana na stvarnim događajima?
- Ne bih rekao apsolutno ništa. Likovi se, doduše, uveliko temelje na meni ili ljudima koje poznajem. Okruženja u kojima žive i rade podjednako su bliska stvarnosti.
Tore Puli, čovjek koji je nevino optužen za zločin, predstavlja psihološki portret mnogih ljudi širom svijeta koji uzaludno pokušavaju da dokažu svoju nevinost. Smatrate li da postoje neke takve, krive, optužbe, koje su “montirane” od strane pojedinih državnih organa?
- To je vrlo teško za nekoga poput mene ili nekoga za koga pretpostavljam da treba da odgovori. Mislim da su tokom istorije postojali slučajevi kada su ljudi bili pogrešno zatvoreni, možda i s namjerom, zbog politike ili prestiža, možda čak i predrasuda. Nažalost, ljudi nijesu savršeni, što znači da će se greške i dalje dešavati.
U knjizi „Pierced“, drugoj iz ovog serijala, istraživački novinar Hening Jul, ulazi u još mračniji i zamršeniji lavirint. Hening Jul u ovoj knjizi radi na razbijanju međunarodnog sindikata za kriminal koji je možda imao neke veze sa smrću njegovog djeteta. Da li mislite da pojedine državne institucije (katkad) mogu namjerno da stimulišu kriminal?
- Ako one to i čine, što mislim da nije baš realno, to će biti zbog neke vrste višeg dobra, ali stvarno ne vidim da se to bilo gdje događa.
Godine 2013. objavili ste knjigu The Evil Legacy koja je dobila U-nagradu. Šta je bio povod za objavljivanje ove knjige namijenjene za mlađe generacije?
- Razlog? Pa, kao i u svakoj knjizi koju pišem, to je zato što sam u glavi imao priču za koju sam mislio da je zabavna i da želim da je napišem. Osim toga, ja imam djecu i želio sam da napišem nešto što bi oni mogli da pročitaju. Po mom mišljenju, pridobijanje mladih da čitaju knjige vrlo je važno i zato i dalje pišem za tu publiku. Do sad sam napisao četiri knjige za omladinu.
U svim svojim kasnijim knjigama: Scarred, Killed, Cursed, Inborn… ostajete vjerni pričama punim zapleta i zločina. Da li ponekad razmišljate o promijeni književnog žanra?
- Ne, samo idem tamo gdje me vode priče. Nije mi važno kakve etikete ljudi stavljaju na knjige. Samo želim da ih pročitaju. A ako čitaju moje priče, tada sam još srećniji. Glavni cilj kada pišem je stvaranje svijeta u koji će se zaroniti drugi. Mjesto gdje mogu pobjeći od svoje stvarnosti, koja im je toliko naklonjena. Želim da zatvore knjigu kada je završe i kažu sebi: Hvala Bogu što mi se to nije dogodilo.
Radnje svojih romana smjestili ste u Norvešku, u Oslo. Namjeravate li, možda, da neke radnje svojih budućih romana “preselite” na ove naše, balkanske prostore na kojima ni najveća zlodjela ne iznenađuju obične ljude?
- Držaću se onoga što najbolje znam, a to je moje područje svijeta, ali s vremena na vrijeme nastaviću se baviti inostranstvom, kao što sam,na primjer, radio u romanu Killed. Za mene je najvažnije ono što se događa između likova, a ne nužno mjesto gdje se to događa. Drama je uvijek između ljudi. Ali, naravno, geografsko okruženje ponekad može igrati vrlo važnu ulogu, a ako priča zahtijeva dublju analizu grada ili regije u kojoj se radnja odvija, onda ću to i učiniti.
U mladosti igrali ste fudbal za domaće klubove i maštali da jednoga dana profesionalno zaigrate za Manchester United. Međutim, Vi ste umjesto u Mančester, otišli u Oslo da studirate fakultet za sport. Šta je bio uzrok tome obrtu, jer, vi ste bili veoma talentovan fudbaler?
- To nije bio preokret u pravom smislu, već više realizam. Čak i da imam prilično dobru desnu nogu, ne bih mogao tek tako otići u grad poput Mančestera i odlučiti se da postanem profesionalni fudbaler. Trebalo mi je obrazovanje. I dok sam sanjao o tome da me pokupi Mančester Junajted, to se nažalost nije desilo. Ipak ih i dalje vrlo pažljivo pratim.
Vi nijeste profesionalni muzičar, ali svirate i komponujete odličnu muziku. Koju vrstu muzike Vi najradije slušate, svirate?
- Slušam sve vrste, zavisno od mog raspoloženja. Kad pišem slušam puno instrumentalne muzike. Holivudska filmska muzika. Kad vježbam, treba mi nešto sa malo više energije. Na mojim plejlistima imam puno hip hop umjetnika. Ponekad sam raspoložen za džez, posebno u vrijeme večere, ali uglavnom sam za klavirske komade, koje sam ja najviše komponovao. Ipak bih volio čuti moju muziku koju svira simfonijski orkestar u punom sastavu. To je još jedan moj san.
Bonus video:
