dušan vesić za "vijesti"

Ako sadašnjosti nema, ‘ajde da je prodrmamo nekim lijepim sjećanjima

Jedan od najvažnijih jugoslovenskih rok novinara Dušan Vesić o svojoj novoj knjizi o Novom valu “Bunt dece socijalizma”

5442 pregleda 22 reakcija 0 komentar(a)
Dušan Vesić, Foto: Đurađ Šimić
Dušan Vesić, Foto: Đurađ Šimić

Famozni rokerski Novi val, koji je obilježio muzičku scenu bivše Jugoslavije, nepresušna je tema za brojne knjige, eseje, dokumentarce...

Materijala na ovu temu ne fali, a sad je pred publikom još jedna knjiga, ali po nekim kritičarima do sad najbolja o ovom muzičkom pokretu.

foto: Kupindo

(koja je, zanimljivo, u Hrvatskoj naslovljena “Zamisli život… Novi val – prva generacija” zbog straha izdavača da bi “socijalizam” u naslovu možda izazvao neprimjerene reakcije tamošnjih desničara) je Dušan Vesić, koji se smatra jednim od najvažnijih jugoslovenskih rok novinara. Bio je urednik za domaću scenu u časopisima “Rock” i “Pop rock”, direktor festivala zabavne muzike Beogradski šlager, autor dokumentarnog TV serijala “Rockovnik” i TV serija i filma “EKV - Kao da je bilo nekad”.

Vesić je ranije objavio i knjige o grupi Bijelo dugme, te tragičnoj životnoj priči klavijaturistkinje EKV-a Margite Magi Stefanović, “Magi - kao da je bila nekad” koju je promovisao prije dvije godine na Barskom ljetopisu.

Njegovo najnovije djelo je, prema pisanju kritičara, enciklopedijskog značaja, a budući da je Vesić majstor literarne naracije čita se poput trilera. Omeđena je u petogodišnji period (1977 - 1982), a dvije godine nakon što je pričao o prethodnoj, beogradski autor je za “Magazin” govorio i o novoj knjizi kojom se obilježava četiri decenije Novog vala, u kojoj je i neposredni posmatrač i odmjereni i pažljivi hroničar.  

Odakle ideja za ovu knjigu i što vam je bila vodilja, kako i koliko dugo ste radili na materijalu?

Desilo se to da prvi put nisam sam smislio šta ću da radim nego je knjiga bila ideja mog beogradskog izdavača Dragana Papića. On je želeo da obilježimo četrdeset godina novog talasa i predložio mi je da napišem knjigu. Onda sam se prihvatio posla. Najprije sam htio da obiđem sve junake knjige. Počeo sam od osobe A. Proveo sam tri sata s njim da bih na kraju od cijelog razgovora upotrijebio svega jednu rečenicu. Njegov pogled na taj period nije imao naročite veze s onim što se stvarno dogodilo, on je počeo da gleda na stvari onako kako bi on želio da se desilo. Potom me je Osoba B odbila. Rekla je da ne želi da se sjeća tog perioda. Zaključio sam da je bolje da privremeno odustanem od tog koncepta, pa sam sjeo i napisao tri četvrtine knjige iz glave, onako kako sam ja doživio taj period. Poslije sam provjeravao i dodavao. Sa povremenim prekidima zbog raznih naišlih privatnih problema, potrajalo je dobrih godinu dana.  

Zašto je Novi val i dalje nepresušni izvor inspiracije i da li ta naša okrenutost prošlost, ponekad i glorifikacija tog vremena, može da negativno utiče na sadašnjost?

Zato što je ostavio mnoštvo hitova koji i dan danas zvuče svježe. Kada bi postojala sadašnjost, glorifikacija prošlosti mogla bi da ima negativan uticaj. Ali ako sadašnjosti gotovo da nema, hajde da pokušamo da je prodrmamo nekim lijepim sjećanjima na prošlost. Možda ova knjiga posluži nekome kao inspiracija. Nemamo šta da izgubimo.  

Pokret nazivate jugoslovenski, kažete da je nema misla govoriti o bendovima kao nacionalnim već kao gradskim. Što ga ponajviše čini jugoslovenskim? Koje gradove bi posebno istakli?

To je bio jugoslovenski pokret prije svega zato jer je djelovao na teritoriji Jugoslavije. Bendovi su imali iste uzore, dijelili iste ideje, nastupali na istim binama, dijelili istu publiku, istu logistiku, iste izdavače, iste medije. Beogradskom novotalasnom bendu bliži je novotalasni bend iz Zagreba nego bilo koji bend iz Niša. Sama srž novog talasa je nadnacionalna, “srpski” ili “hrvatski” novi talas ne postoje. Postoje samo bendovi iz jugoslovenskih gradova: Ljubljane, Rijeke, Zagreba, Novog Sada, Maribora i Beogada.  

Koja je glavna razlika između centara Zagreba i Beograda, koliko je bilo rivalstvo na toj relaciji i zašto se i danas često dešava da beogradski bendovi bilježe izuzetnu popularnost u Zagrebu i obrnuto? Koliko mislite da je na vaš rad uticalo to što ste iz Beograda i samim tim najbolje informisani o sceni tog grada?

Nećete vjerovati ako vam priznam da je na moj rad najviše uticalo to da sam bio najbolje informisan o zagrebačkoj sceni. Ona se razvijala sporo i postepeno i davala mi je puno prostora. Zagrebačka scena se razvijala tri godine prije nego što je beogradska scena eksplodirala u tri mjeseca. To je i glavna razlika među njima, zato su, uostalom, zagrebački bendovi potrajali duže. Rivalstvo je bilo pozitivno: gledali su jedni druge i radili da budu bolji. Nije čudno da su “oni” bili popularniji kod “nas”, a “mi” kod “njih”. Pratiš bendove iz svog grada od početka i znaš sve o njima. Onda ti dođu “oni” kao neke zvijezde, a ne znaš ništa o njima, pa ti je sve zanimljivo.  

Zašto je važno da nove generacije budu upoznate sa ovim periodom?

Druga Jugoslavija je trajala četrdeset pet godina. Poslije smo trideset godina slušali šta u njoj nije valjalo. Šta fali da se djeca upoznaju s nečim što je bilo dobro? Uostalom, narod koji ne poznaje svoju prošlost može da ima problema sa poimanjem budućnosti.

foto: Kupindo

Zašto vam je u fokusu period od 1977. do 1982. i koliki uticaj je na sve imala Titova smrt?

Zato što je to period prve generacije novog talasa. Negdje sam morao da završim, da knjiga ne bi imala više od 400 strana, koliko sada ima. Mislim da sama Titova smrt nije imala nikakvog uticaja na događanja u tom periodu.  

Zašto je Džoni Štulić po vama najtragičnija figura novog vala, za koga bi još rekli da je tragičar te priče, a ko je profitirao?

Džoni je najtragičnija figura zato što je ostao mit, u kojem se on kao ljudsko biće više ne snalazi. Profitirao je, naravno, Jasenko Houra - jer nikada nije htio da pristane da postane mit.  

Toni Vilson govorio je da između mita i istine uvijek bira mit jer je zanimljiviji, kako vi gledate na to?

Moj prijatelj, reditelj Marko Kostić ima sličnu tezu: “Kome je potrebna istina?”. Ja pak vjerujem da je junacima mitova potrebno da izađu iz mitova, sazru i postanu odrasli ljudi. Ako držimo do njih kao do ljudi, onda ćemo im dati tu šansu. Ako držimo do njih kao do mitova, onda je ionako svejedno.  

S obzirom na naslov, kakav je vaš odnos prema ideji socijalizma i njegovom uticaju na muziku. Često se priča o cenzuri i slično, dok vi kažete da ste bili slobodniji tad nego danas?

Cenzura je jedan od tih mitova. Važila je samo u slučaju da se Josip Broz spomene u negativnom kontekstu. Sve druge “intervencije” bile su u stvari autocenzure raznih urednika. Ja sam se lično osjećao slobodnijim tada nego danas. Tada sam mogao sve, samo nisam mogao da vrijeđam Vođu. Danas mogu samo da vrijeđam Vođu, ne mogu ništa drugo.  

Kako gledate na današnji status rok muzike i kulture na ex YU prostoru, sve većem ujedinjenju nacionalnih scena u jedan kulturni entitet zasnovan na jeziku koji svi govorimo i razumijemo?

Rok muzika odavno nema onaj značaj koji je imala, pa joj i nije mnogo bitno da li se scene približavaju ili ne. Uostalom, države koje su naslijedile Jugoslaviju nisu zainteresovane za kulturu, pa o nekim većim pomacima ne vrijedi razmišljati. Eto, to je meni najvažnija razlika između Jugoslavije i država nasljednica: Jugoslavija je držala do kulture. Zato je moglo da se dogodi nešto tako veliko kao što je novi talas.

Preporučujemo za Vas