CRNOGORSKI JEZIČKI NACIONALIZAM 4.

Porazne posljedice jezičke politike

Iz knjige prof. dr Rajke Glušice koja je nedavno izašla u prestižnoj ediciji “XX vek” nakon poglavlja o srpskom, objavljujemo i dio posvećen crnogorskom jezičkom nacionalizmu

3472 pregleda 3 komentar(a)
Naslov, Foto: Dereta
Naslov, Foto: Dereta

(Nastavak iz prošlog broja)

Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja najčešći je predlagač kandidata za nagrade diljem Crne Gore, predlažu svoje utemeljivače, “najznačajnije montenegriste“, pristalice i podržavaoce, a u aktuelnoj društvenopolitičkoj klimi oni dobijaju čak i najviše državne nagrade.

Radoslav Rotković je dobio Trinaestojulsku nagradu, kako oni kažu “tek“ 2010. godine za knjigu Jezikoslovne studije, iako nije lingvista, a Adnan Čirgić 2018. godine za knjigu o crnogorskim tužbalicama, iako nije književni istoričar, niti folklorist. Inače, Trinaestojulska nagrada je najznačajnije i najviše crnogorsko državno priznanje za izuzetna ostvarenja u svim oblicima rada i stvaralaštva i sastoji se od velike novčane nagrade i prava dobitnika na ostvarivanje nacionalne penzije u visini od jedne i po prosječne zarade.

I 2019. godine A. Čirgić nagrađen od Ministarstva kulture i Vlade Crne Gore. Dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca, koji mu obezbjeđuje doživotnu naknadu u iznosu jedne i po prosječne zarade, iako nije kulturni stvaralac.

Ispunjenje propisanog uslova da se kulturnim stvaralaštvom ili stručnim radom bavi više od 20 godina, obezbijedila mu je potvrda nevladine organizacije Hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva „Croatica-Montenegrina“ Milorada Nikčevića iz Osijeka, kojom se konstatuje da je učestvovao u naučnim projektima tog društava od 1998. godine (Portal analitika, 5. jul 2019). Ovo znači da je A. Čirgić postao naučnik prije nego student osnovnih studija na koje je upisan školske 1998/99, što je jedinstven primjer u svijetu. Veoma je interesantan i popis nagrada koje su mu obezbijedile prestižni status istaknutog kulturnog stvaraoca, od potrebnih pet, dvije je dobio od nevladinih organizacija iz Osijeka od Milorada Nikčevića, a jednu pod imenom Nagrada za doprinos montenegristici sam je sebi dodijelio 2010. kao direktor nevladine organizacije Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje “Vojislav P. Nikčević“ u kojoj je tada bio jedini jezikoslovac.

Nakon dobijene Trinaestojulske nagrade A. Čirgić je izjavio: “Činjenica da nagrada ove godine nije pripala nijednome negatoru crnogorske samobitnosti uliva nadu da je Crna Gora konačno počela cijeniti samu sebe“ (Čirgić, Pobjeda 18. jun 2018). Prije njega je predsjednik žirija, slikar Rajko Todorović, najavio da “Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu dobiti Trinaestojulsku nagradu“ (Monitor, 6. maj 2018). Međutim, predsjednik nije predstavio kriterijume po kojima će mjeriti i dokazivati to neprijateljstvo. Da je to učinio, vjerovatno bismo saznali da ćemo državnog neprijatelja prepoznati po tome što ne jotuje, a onda slijede i druga nepočinstva: ne ustaje na himnu sa rukom na srcu, ne nosi pravu zastavu, ili ono najstrašnije: ne glasa vlast.

Prošlogodišnji laureat, Adnan Čirgić, iako jotuje i ne negira “crnogorsku samobitnost“ svojim desetogodišnjim djelovanjem nanio je veliku štetu Crnoj Gori, kompromitovao je ideju crnogorskog jezika, temeljeći montenegristiku na mitovima, a ne na naučnim činjenicama, naopakom kodifikacijom izazvao je podsmjeh u naučnom svijetu i podjele u crnogorskoj jezičkoj zajednici, i uopšte u društvu, te veoma mnogo finansijski i kulturološki koštao Crnu Goru. Uzroci i posljedice jezičkog nacionalizma

Uzroci jezičkog nacionalizma i nacionalističke jezičke politike jesu neznanje i to što se jezik smatra jednim od najvažnijih identitetskih simbola, a osnovni pokretački motiv aktuelnim crnogorskim jezičkim nacionalistima, navodnim borcima za nacionalni jezik i nacionalne interese, isključivo je ostvarivanje ličnih interesa. Neznanje i nekompetentnost crnogorskih jezičkih nacionalista “utemeljivača montenegristike“ i njihovih današnjih nasljednika su veliki. Dugačak je niz pogrešnih stavova i netačnih tvrđenja u njihovim radovima i knjigama koji svjedoče naučnu neutemeljenost, što je već notirano i u radovima drugih lingvista van Crne Gore.

Posljedice nacionalističke crnogorske jezičke politike jesu porazne: stvaranje standarda bez osnovnih osobina i funkcija koje taj jezički idiom treba da ima, promijenjena i arhaizovana norma koju ne prihvataju ni Crnogorci, a kamoli drugi narodi u Crnoj Gori, zatim, bujanje i drugih jezičkih nacionalizama prije svega srpskog koji učvršćuje svoje pozicije i jača, ali i bošnjačkog i hrvatskog koji nijesu bili toliko izraženi u Crnoj Gori, ali su sada sve aktivniji. Sve to dodatno usložnjava i komplikuje jezičku situaciju u Crnoj Gori.

Umjesto mudre i naučno zasnovane jezičke politike i standardnog jezika prihvatljivog za sve građane Crne Gore, dobili smo vještačku, političko-jezičku razjedinjenost, rasparčanost i podijeljenost na bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski jotovani i nejotovani, a sve to u maloj jezičkoj zajednici od šest stotina hiljada govornika. U takvim uslovima jezik se i dalje doživljava više kao simbol nacionalnog identiteta, ili izraz lojalnosti državi ili političkoj partiji, nego kao sredstvo za sporazumijevanje.

Nakon svega izloženog možemo zaključiti da je u Crnoj Gori, kada je crnogorski jezik u pitanju, na snazi nacionalistička jezička politika čiji su stratezi i izvođači uhljebljeni na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, a sve njihove ideje i projekte podržava resorno Ministarstvo prosvjete i Vlada Crne Gore. Predstavljena je najprije matrica po kojoj funkcioniše jezički nacionalizam, prepoznat u stavovima nekih srpskih lingvista, kao i “utemeljivača montenegristike“ i njihovih nasljednika. U citiranim radovima i knjigama jasno se iščitavaju nacionalističke ideje zasnovane na mitovima ili “lažima velikih razmjera“, što nam daje za pravo da kažemo da se crnogorski jezik našao u čeljustima dva nacionalizma - crnogorskog i srpskog.

Aktuelna crnogorska jezička politika u kojoj su “nesrećno spojeni neznanje i moć“ (Bugarski 2018: 54), temelji se na shvatanju da bez različitog jezika nema posebne nacije, niti države, kao i na drugim nacionalističkim mitovima. Iako je jezička politika zasnovana na jezičkom nacionalizmu pogubna po demokratske procese i društvo, njeni nosioci i podržavaoci uživaju u benefitima, dobijajući brze i nezaslužene akademske karijere, ogromnu finansijsku i društvenu moć, te brojne nagrade i priznanja.