ODLAZAK VELIKANA: JIRŽI MENCEL

Komedije koje su nagrizale ideologiju

“Strogo kontrolirani vlakovi” bili su enormni uspjeh i 28-godišnjeg debitanta pretvorili u zvijezdu. Film je 1968. dobio i Oscara za strani film

4854 pregleda 1 komentar(a)
Mencel, Foto: AP Photo
Mencel, Foto: AP Photo

Postoje filmske scene koje kao da kristaliziraju cijelu jednu epohu, pa i čitav duh nacionalne kulture. A u takve scene spada i ta, najslavnija scena filma “Strogo kontrolirani vlakovi”. U njoj, ženskar skretničar Hubička (Josef Somr), tijekom noćne stanične smjene zavede mladu telegrafisticu Zdeničku (Jitka Zelenohorská). Tijekom erotske predigre, željezničar joj ispečatira stražnjicu njemačkim službenim pečatom, da bi sutradan - na farsičnom disciplinskom saslušanju - bio kažnjen zbog “povrede službenog njemačkog jezika”.

Jiří Menzel imao je 28 godina kad je u ljeto 1966. snimio tu najpoznatiju scenu najpoznatijeg češkog filma. Snimio je scenu i snimio film koji će obilježiti čitavu jednu epohu. Nije samo riječ o tome da su “Strogo kontrolirani vlakovi” bili veliki hit, da su dobili hrpu nagrada, uključujući i Oscara. Taj je film - što je mnogo više - definirao eru. Zajedno s nekoliko jednako genijalnih filmova Miloša Formana, Menzelovi su “Vlakovi“ ostali kao filmski spomenik praškog proljeća, obećavajuće i libertinske ere u kojoj se činilo da je sve dopušteno, a socijalizam bez krute maske ne samo moguć, nego i dosegnut. Sovjetski tenkovi prekinuli su to dugo, romantično proljeće, no “Strogo kontrolirani vlakovi” ostali su kao ultimativni češki film. Kao film-amblem kulture koja se svemu spremna smijati: smijati strahu, smijati smrti, smijati autoritetu.

Debi s omnibusom

Čovjek koji je snimio taj film - Jiří Menzel - preminuo je u subotu u 82. godini života. Svjetski film izgubio je jednog od svojih najpopularnijih klasika, te najslavnijeg istočnoeuropskog komediografa. Oni koji Menzela pamte, reći će da nije nimalo nalikovao na vlastita djela: ako su mu filmovi bili lepršavi, čovjekoljubivi i vedri, on je sam nerijetko znao biti mizantropski prijek.

No, bio je veliki režiser, kamen temeljac onog što je danas brend “češkog filma”. Menzel je rođen 1938. u Pragu, u intelektualnoj obitelji: otac mu je bio novinar i dječji pisac. Studirao je na slavnoj akademiji FAMU. Nakon par školskih filmova, prvu je pravu priliku dobio u omnibusu “Biseri iz dubina”, kolektivnom filmu pet čeških redatelja prema pripovijetkama iz istoimene zbirke Bohumila Hrabala. Menzel je u omnibusu režirao prvu priču, “Smrt pana Baltazara”. Menzelova karijera tu se prvi put preplela s djelom pisca kojem će se stalno vraćati, a to je Bohumil Hrabal. Postoje režiseri koji se stalno vraćaju istom piscu ili s njim intenzivno surađuju: takav su tandem, recimo, Béla Tarr i László Krasznohorkai.

Hrabal i Menzel nisu bili iz istog kulturnog kruga, ni vršnjaci: Hrabal je od mladog režisera bio stariji 24 godine. Ali, Hrabalova spremnost da se sa svime zafrkava i da sve veliko i pompozno izvrgne ruglu perfektno su se podudarali sa senzibilitetom mladog režisera. Nakon što je prethodno dvoje režisera pokušalo ekranizirati Hrabalove “Strogo kontrolirane vlakove” i odustalo, posla se kao treći latio Menzel.

Napravio je film o Drugom svjetskom ratu koji je bio stubokom oprečan od ogromne većine. Unatoč tome što se glavni junak filma ispostavi kao heroj, te što gine, bio je to film bez martirija i pompe. Menzel i Hrabal strašnoj povijesnoj eri pristupaju s rugalačkim humorom, a predmet najjetkije satire jesu oznake države, ideologije i moći: uniforme, kape, pečati, okoštali ideološki i birokratski jezik. Menzel se tu - ne posljednji put - satirički dohvaća svoje omiljene teme, a to su češko podložništvo, kolebljivost i pristajanje na svaku vlast.

“Ševa” u bunkeru

“Strogo kontrolirani vlakovi” bili su enormni uspjeh i 28-godišnjeg debitanta pretvorili u zvijezdu. Film je 1968. dobio i Oscara za strani film, a zbog neodoljivog se Menzelovog filma dogodilo da je jugoslavenski film zauvijek ostao bez igranog Oscara. Najcjenjeniji film Yu kinematografije - Petrovićevi “Skupljači perja” - bili su u konkurenciji iste godine, no kraj “Strogo kontroliranih vlakova” nisu imali šanse.

Tih srednjih šezdesetih, praško je proljeće na vrhuncu, a Menzel proizvodi po tekućoj traci filmove nejednake kvalitete. Najslavniji i najpapreniji od njih bit će dovršen u zimu 1969, kad su sovjetski tenkovi već u Pragu. To je “Ševa na koncu”, film o skupini intelektualaca koji u ČSSR 50-ih godina po kazni budu poslani da rade fizičke poslove na odlagalištu metalnog otpada. Bila je to najmračnija, najsarkastičnija i najpolitičkija od Menzelovih komedija. Da je bila dovršena desetak mjeseci ranije, to ne bi bio problem - ali, u ambijentu sovjetske “normalizacije” film je hitro bunkeriran i nije prikazan u Čehoslovačkoj sve do pada Zida.

Pred čehoslovačkim autorima te ere nametao se težak izbor: da li pobjeći cenzuri i emigrirati, ili ostati i raditi u novim, kudikamo otežalim uvjetima. Forman je emigrirao i postao po mnogo čemu drugi i drukčiji, američki režiser. Menzel je ostao. Procijenio je - vjerojatno ispravno - da svoju kreativnost ne može presaditi u drugu klimu, izvan svog jezika, kulture, humora, literarnih izvora. Tijekom godina normalizacije redovno radi, ekranizira i svog omiljenog Hrabala (Postrižiny, 1980), no filmovi mu nisu zapaženi. Sve do 1985, kad se vraća na veliku scenu ruralnom komedijom “Selo moje malo”. Ta vedra, apolitična komedija o debelom meštru i njegovom tupastom šegrtu postat će - barem u Jugoslaviji - ultimativni “češki film”. Danas - s podosta koloniziranim multipleks-repertoarom - zvuči nestvarno da je jedan češki film bio golemi hit i tjednima dominirao kino repertoarom.

Režije u kazalištima

To je doba kad počinje intenzivno režirati u kazalištu, među ostalim i u Hrvatskoj. U zagrebačkom kazalištu Komedija režira “Nemoćnik u pameti” i francusku burlesku “Budala za večeru”. Još je 80-ih na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio “Hamleta”, a 1990. u Teatru ITD režirao je s Ivicom Boban Machiavellijevu “Mandragolu”. U času kad pada Berlinski zid, Menzel ima 51 godinu i status nacionalne filmske ikone. Mnogim istočnoeuropskim autorima devedesete su pale teško.

Teško im se bilo probuditi u novom svijetu u kojem više nema cenzora, više nisu disidenti, ali u novoj kapitalističkoj ekonomiji ne mogu nadomjestiti državni novac i zatvoriti budžet. Menzel se prilagodio - snima rjeđe, ali veće i raskošnije filmova. U trenutku kad je sve rusko i sovjetsko bilo “puj-pik!”, on u međunarodnoj koprodukciji i na ruskom jeziku ekranizira roman “Život i nevjerojatne avanture regruta Ivana Čonkina” pisca Vladimira Vojnoviča.

Najskuplji projekt

Svoju neraskidivu vezu s Hrabalom Menzel će zaključiti svojom posljednjom ekranizacijom i posljednjim važnim filmom: “Služio sam engleskog kralja” iz 2006. Roman o konobaru koji tijekom njemačke okupacije služi okupatorske oficire u otmjenoj ladanjskoj vili bio je napisan još 70-ih, a objavljen 1983. Dugo je bio predmet Menzelove želje, no prava su bila zauzeta, a nosilac ih nije htio prepustiti. Menzel - koji nije bio najlakša narav - otišao je tako daleko da je producenta koji je pridržavao prava išibao na crvenom tepihu u Karlovym Varyma.

Na koncu je snimio film, najambiciozniji i najskuplji do tada. Kritike su bile umjereno pohvalne, no teško se bilo oteti dojmu da smo sve to jednom već gledali, ali svježije, življe i u pravom povijesnom trenutku. Do kraja karijere, Menzel će snimiti samo još jednu komediju - “Donžuani” (2013) koja je prošla osrednje. Duga i produktivna Menzelova karijera imala je uspona i padova te umnogome počiva na tri genijalna filma.

No - ta tri filma stvarno su i sjajni i važni. Menzel je s njima postao pravi istočnoeuropski klasik, ali ujedno i drukčiji od tipske slike istočnoeuropskih klasika. Umjesto mrkih i preuzetnih filmova o kolektivu, patnji i nacionalnoj sudbini, snimao je zabavne i perolake filmove koji su poput kiselina nagrizali svaku pompu, svaku ideologiju i sav nacionalni ponos.

(Jutarnji.hr)