Sasvim je izvjesno da će po analizama medicinskih stručnjaka misteriozni virus, čije se novo intenzivnije širenje očekuje u nadolazećim jesenjim mjesecima, imati izvjesne negativne posljedice po ljudsko zdravlje.
Takve informacije obeshrabruju javnost koja osim zabrinutosti pokazuje sve više znakove nervoze čak i panike. Jedna od tih negativnih psihičkih posljedica koja se već manifestirala i koja će se bez sumnje, još više pojačavati kako se strožije mjere ponašanja i življenja budu morale striktno primjenjivati, jest paranoja.
Pridržavanje propisanih zabrana u socijalnim kontaktima svakodnevnog života, fizička distanaca, oprez, strah od dodira predmeta, naročito u supermarketima (virus živi i na ambalaži raznih artikala), zatim manijačko pranje ruku i dezinfekcija svake vrste, sve to stvara podlogu za razvijanje osjećaja ugroženosti.
Aktuelna stvarnost u ozračju opsjednutosti pandemijom kovida 19 upravo kod zabrinute populacije proizvodi tjeskobnost koja toliko postaje intenzivna da ta profana, banalna stvarnost u kojoj živi opasni virus proizvodi upravo paranoični strah u kojemu se, kod ozbiljnijih slučajeva teško razlučuje stvarnost od mašte. Konkretno od izmišljenog.
Zanimljivost ove vrste patologije je u tome što paranoidne osobe usprkos opsjednutosti koja ih muči, zadržavaju potpuno očuvane svoje intelektualne kapacitete. Svoju sposobnost racionalnog rasuđivanja. Tako u kontekstu problema koju pandemija koronavirusa permanentno stvara prisustvom straha kao opšte kolektivne pojave, paranoik je u stanju iskonstruirati niz uvjerljivih dokaza za svoje tvrdnje koje su sasvim logički i uvjerljivo artikulirane. Jer njegovi, paranoikovi, strahovi su opravdani.
Osjeća se ugrožen od prisutnog virusa čija žrtva može postati svakog časa. Jer virus ga vreba u svim potencijalnim prilikama, podjednako u intimi doma među svojima ili u javnom prostoru društvenih zbivanja. Zaražen može biti svako.
Poseban strah stvara činjenica da prividno zdrava osoba može biti prenosilac zaraze. Mogućnost da se zarazi bilo kada i bilo gdje razvija njegovu paranoju do teško izlječive opsjednutosti, jer sve što ga okružuje i postoji izravno ga može ugroziti. Nevidljivo mu postaje vidljivo poput košmara kojeg proživljava.
U kontekstu umjetnosti, posebno u iskustvima avangardnih pokreta kakav je bio nadrealizam, interesovanja za učenja doktora Frojda su bila od velikog značaja za umjetnike, književnike i slikare okupljene oko glevne ličnosti ovoga pokreta, pjesnika i pisca, tvorca “Nadrealističkog manifesta” Andrea Bretona.
Područje čovjekovog nesvjesnog bilo je posebno intrigantno za nadrealističke slikare koji su pokušavali vizualizirat likovnim jezikom posebno zamršenu simboliku doživljenog iskustva sna. Kompleksniji uvid u problematiku nesvjesnog i posebno paranoje kao psihičkog patološkog oblika imao je španski slikar Salvador Dali. Njegovo zavidno obrazovanje, inteligencija i lucidnost u mislima unijeli su u nadrealistički pokret jedan novi kreativni kvalitet koji se upravo odnosio na paranoju. Slavni je katalonaski slikar, samoprozvani kralj nadrealizma, razvio koncept koji je primjenjivao na svoj umjetnički izraz.
Riječ je o njegovoj čuvenoj “paranoja kritičkoj metodi”. Dali je precizno eksplicirao značenje ove metode napisavši: “To je apsolutna metoda iracionalne spoznaje, koja počiva na kritičkoj sistematskoj objektivizaciji ludih asocijacija i interpretacija”.
Da bi u daljnjem tekstu bio još konkretniji ističe: “Čistim paranoičkim procesom moguće je izazvati dvostruku sliku, to jest prikaz dvaju predmeta, jednog koji je istovremeno, bez i najmanje figuralne ili anatomske promjene, slika jednog drugog, apsolutno različitog predmeta, i to potpuno vjerna, bez odstupanja i abnormalnosti, koja bi mogla odati bilo kakvu namjernu grupaciju...”
Slavni slikar je ovu metodu stvaranja svojih nadrealističkih kompozicija primijenio u nizu slika nastalih tridesetih godina XX stoljeća koje se s pravom smatraju njegovim najboljim ostvarenjima. Među tim slikama uz “Metamorfozu Narcisa”, “Pjace s robljem i nevidljivom bistom Voltera”, “Španija” ili “Lica koje se pojavljuje na plaži”, slika “Veliki paranoik” naslikana 1936. godine, predstavlja takođe tipično ostvarenje tog Dalijevog najplodnijeg i najkreativnijeg nadrealističkog stvaralačkog perioda.
Treba napomenuti da je osnovu za ovu Dalijevu paranoično-kritičku metodu španski nadrealist zasigurno imao uporište u umjetnosti talijanskog manirističkog slikara XVI stoljeća Đuzepea Arčimbolda.
Naime kompozicije ovog neobičnog umjetnika, posebno onih alegorijskih likova, što se odnose na godišnja doba ili portreta stvarnih osoba, poput Rudolfa II, češkog kralja Habsburške dinastije, rađene su od neobičnih spojeva i kombinacija voća i povrća, životinja i biljaka na način da se karakter lika predoči ne više konvencionalnim načinom “realističkog” izgleda portretiranog, nego se pretapanjem duple slike kroz maštovito i duhovito složene predmete prezentira nova nadrealističnost stvarnog lika.
Dakle određeni predmet može biti ono što jest u konvencionalnom, svakidašnjem smislu, ali i nešto sasvim drugo u kontekstu novog strukturiranja, novih odnosa elemenata na kojima se zasniva izražajnost naslikanog prizora. Višnja može biti voće i istovremeno oko portretirane osobe. Ovakvo je Arčimboldovo iskustvo Dalijeva stvaralačka imaginacija i likovna inteligencija usavršila i obogatila novim prostorno vremenskim kategorijama iracionalne stvarnosti i halucinantne vitalnosti.
Monumentalna paranoikova glava u pustom pregrijanom pješčanom ambijentu neke pustinje, čiji se horizont jedva naslućuje uz sami gornji rub slike, samo još više potencira delirični prizor, tu bizarnu fatamorganu u kojoj se istovremeno paranoikova glava konstituira i razlaže na elemente svoje nadrealističke, paranoičke strukture.
Čini se kao da izranja iz pustinjskog pijeska i u njemu nestaje. Karakter izraza paranoikovog lica koje odaje osjećaj rezignacije ili tuge čini raspored ljudskih figura, među kojima su najizraženije one okrenute leđima promatraču slike od čijih se tijela formiraju paranoikov nos, usta, obrve, jagodična kost koju čini senzualni bok vitke žene u gracioznom pokretu.
Zanimljivo je kako ni jedna od naslikanih figura nema otkriveno lice. To je ona fina karakteristika Dalijevog istančanog smisla za nenametljivu sugestivnost bizarnog koja uvećava efekat deliričnosti prizora upravo zbog toga što ni jednoj od naslikanih figura ne vidimo lice niti njegov izraz. Izbjegavanje da se paranoične fizionomije otkriju našem pogledu, samo uvećava izražajnost velike paranoikove glave.
Figure koje čine njegovu glavu naslikane su u gestama i pokretima kao da su prožeti takođe nekim paranoičnim stanjem koje dominira njihovim izmučenim bićem. Tumaraju prostorom ispruženim rukama, obuzeti sobom u polusjedećim ili ležećim položajima. Očaj ili rezignacija snažno prožima njihovu paranoičnu egzistenciju.
Dalijeva se imaginacija demonstrira na način virtuoznog slikarskog umijeća i sugestivnog psihološkog izraza arčimboldovskog efekta pretapanja duple slike, stvarajući uznemirujući prizor u kome imaginarna paranoikova glava izražava ili egzistira kao skup paranoidnih bića. U svojoj paranoičnoj svijesti paranoična realnost je isključiv uslov njenog postojanja.
Dalijeva “imaginazione fantastica” usložnjava problem svoje paranoidne stvarnosti. Gotovo ista glava nalik ovoj glavi velikog paranoika u prvom planu slike, pojavljuje se dijagonalno u pozadini, u lijevom dijelu kompozicije kao sopstveno udvojeno priviđenje koje se u pješčanoj izmaglici, kao kakva pustinjsaka avet, s istim rezigniranim izrazom lica istovremeno stvara i razlaže. Živi i nestaje.
Ali Dalijev kreativni postupak ne zadovoljava se samo uznemirujućim efektom dupliranja, pretapajuće slike, kao nekog paranoičnog ogledala, već prizor bizarnog priviđenja u pustinjskom pejzažu, “dopunjuje” detaljem nekog raspadajućeg plovila, neke velike barke koja se našla na pješčanom dnu nekog isušenog mora.
Vidljiva su ogoljela rebra njene konstrukcije s nemoćnim žrtvama tog potapanja koji se u nadi da će se još moći spasiti iznemoglo drže te olupine u raspadanju. U pustinjskom pejzažu imaginarno je jedina postojana stvarnost. “Veliki paranoik” je potvrda te stvarnosti, koja, paradoksalno, njega, paranoika, stvara i u permanentnom paranoičnom procesu čineći ga postojanim u nepostojanju. Ozakonjuje njegovo ludilo.
“Ludilo i nije drugo do metafora za sposobnost da se neka stvar pretvori u drugu”, zapisao je maniristički pisac Emanuele Tesauro. Nadrealističke kompozicije Salvadora Dalija su znale provocirati (posebno onda kada su prvi put bile pokazane javnosti), svojim neobičnim, morbidnim, nastranim, perverznim sadržajima da se javnost često pitala, a čemu je ekcentrični slikar svojim ponašanjem i stavovima uveliko i sam pridonosio, da li je djelo svestranog španskog umjetnika, djelo genija ili poremećene osobe.
Upravo nam autor “paranoično-kritičke metode” daje precizan odgovor koji ujedno i dokazuje savršenu lucidnost njegove misli i smisao za kontrolu i racionalni nadzor nad svim pojedinostima nadrealističkih kompozicija njegovog slikarstva: “Razlika između mene i ludaka je u tome što ja znam da nisam lud.”
Bonus video:
