SAVREMENA KNJIŽEVNOST

Svedenost i poetska igra

Literarno traganje Tijane Živaljević podjednako se odvija i kroz stišani emotivni nerv i kroz mudrost i duboki analitički solilokvijum i resku misao i duševni treptaj, istovremeno

1771 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Privatna Arhiva
Foto: Privatna Arhiva

Svojom prvom knjigom kratkih proznih medaljona Dijalozi u Parizu Tijana Živaljević je našoj čitalačkoj javnosti ponudila jednu posve novu literarnu percepciju života. Istim načinom nastavlja i u Dijalozima u Crnoj Gori koji, u svojim vizionarskim koordinatama, daju još kompleksniju sliku naše ovovremene svakidašnjice, ovoga puta nama još bliže - crnogorskog miljea, u svoj njegovoj razdešenosti, protivurječnosti, okrenutosti prošlom koliko i budućem.

Zapravo, okrenutosti ka jednoj psihološkoj matrici koja će nam, kroz autorkin krajnje sveden narativni vizir, od stranice do stranice, predočiti složenu dramaturgiju naših malih života, stremljenja, naravi, navika, težnji ka nepoznatom, olakog prihvatanja i teškog privikavanja.

Ta složena dramaturgija obuhvata, dakle, široko eksponencijalni teren koji će u svim svojim segmentima isijavati podjednaku uvjerljivost i senzitivnost. A to samo govori da je perceptivna snaga Tijane Živaljević konstantno usredsređena na suštinu, bit jednog od najsloženijih fenomena - čovjeka i njegove sudbine. A kako o čovjeku, kao društvenom biću, prosuđujemo upravo kroz fenomen njegove socijalne uslovljenosti, pred nama se, kad je riječ o Dijalozima, otvara mnogostruka dinamika najkompleksnijih životnih situacija i doživljaja. Otuda Dijaloge u Crnoj Gori, prema problemskoj i motivskoj “inicijaciji”, možemo sagledati kroz više nivoa, čija ih slojevitost i mnogoznačnost, u konačnom tematskom sabiru, označava kao kulturološke, sociološke, istorijske i ine odrednice.

Autorka je, uz to, uspjela da, bez dodatnih spekulacija i unaprijed projektovanog ishoda, neupadljivo i s upečatljivim razlogom, sinhronizuje neke bitne akcente iz prethodne knjige Dijalozi u Parizu sa dijaloškim replikama iz crnogorskog mikrokosmosa. To samo govori da svijet, u svoj svojoj različitosti poimanja, navika, kulturoloških, tradicijskih specifičnosti i drugih značenjskih kategorija, ima neke zajedničke, prepoznatljive, kako neuralgične i digresivne, tako i one univerzalne harmonizujuće magistralne tačke.

Pojam identitetskog zasvođenja, onakav kakvog ga u svojoj idejnoj projekciji doživljava Tijana Živaljević, daleko je od svake statike i dovršenosti upravo iz razloga što se čovjekov personalitet, u principu, ostvaruje kroz bezgranične mogućnosti kreativnog djelanja i njegovih permanentnih inovacija, i što je imaginacija, od ljudskog postanja, bila i ostala čovjekova jedina “nepotkupljiva” vodilja. Drugim riječima, sve ono što možemo razumjeti i prihvatiti, a što nepoznanice našeg sopstvenog bića transponuje u iskre prosvjetljenja, sve ono u čemu se možemo prepoznati, ili od čega se želimo distancirati - sve to mozaički konstituiše naš identitet. Za potvrdu rečene teze dovoljno je pročitati dvije-tri prozne minijature, kao što je ona na 17. stranici, gdje se na konstataciju: “Bila si drugačija osoba u Francuskoj”, dobija odgovor - “Svako je drugačija osoba u Francuskoj.”

Ili na 221. stranici: “Šta si planirala da radiš za imunitet? “Idem za Pariz”. Međutim, priča o čovjeku nikada ne ide u jednom smjeru. Tako će prijatelji iz Pariza, došavši na naš kameniti, “siroti” teren, radosno uzviknuti: “Wow, ovdje se vide zvijezde!” Izgleda da su, kroz navedeni ilustrativni primjer, forma i suština već poodavno napustile ili, čak, zamijenile svoja mjesta. Sklonost da kroz refleksivnu optiku sagledava i tumači svoj svijet i onaj oko sebe Tijana Živaljević je do kraja isfiltrirala, a što će Dijaloge, bez sumnje, ojačati dodatnom lirsko-kritičkom notom.

Otkud lirsko-kritičkom? Otud što kroz ovakav, naoko kontroverzni, sintagmatski spoj lirsko-analitičkog autorka krajnje minuciozno raščlanjuje ili sintetizuje kompleksnost ljudske prirode, zamršenih karaktera i gole egzistencijalne pozicioniranosti. Čovjek je odvajkada, i u umjetnosti i u svakodnevnom životu, svjesno i nesvjesno nastojao da svoje postojanje, kao najveću zagonetku, ako već do kraja ne može razriješiti, bar ublaži, umilostivi, pripitomi, kako bi se sa njom (zagonetkom), kao zlehudom sudbinom, lakše nosio, i na taj način sebi osigurao neki vid odbrambene igre.

A da je to i najteža dionica u prepoznavanju naše sopstvene ličnosti, autorka je jednostavno, a snažno i efektno, u isti mah, objelodanila u priči na 43. strani, na osnovu koje i izvodimo zaključak da će, sve dotle dokle je pojam (ne)podnošljivosti jedna od mogućih varijanti našeg trajanja, život, mada krajnje demistifikovan, predstavljati još uvijek održivu dnevnu traku. Iako maksimalno tanan i senzitivan, autorkin iskaz se snažno “nosi” sa sve zamršenijim psiho-situacijama današnjeg čovjeka, koje uveliko poprimaju traumatične obrise, unutar kojih je tehnovirtuelizacija zamijenila izvorne impulse našeg bića. Ako se za nekog pisca može reći da stvara u duhu poznate sentence Ludwiga Vittgensteina - da su granice našeg jezika granice našeg svijeta - onda je to, svakako Tijana Živaljević.

Rad Dada Đurića
Rad Dada Đurićafoto: Pinterest

Za Tijanu Živaljević život je svojevrsna arena, a odgovor za takvu situaciju je - stoicizam, kao jedna od kontra-mjera, iskovana, u stilu autorkine poetike, kao eliptična, a tako dalekovidna poruka (str. 53).

Autorkino rodno Cetinje istovremeno je i istorijska pozornica Crne Gore. Odavno isijavajući kao najsvjetlija tačka na njenoj kulturološkoj mapi, Cetinje svoju mitsku odiseju nastavlja i u Dijalozima. Odmjeravajući se između prošlog i sadašnjeg, ono se, nažalost, sve više utapa u sopstvenu arheologiju. Istina, arheologiju sa još uvijek živim damarima koji nam omogućuju da se, pod uslovom da znamo gdje je Lovćen, orijentišemo i prema sebi i prema svijetu (str. 232). I čitanje likovnih sazviježđa Dada Đurića predstavlja dijalog sa Crnom Gorom, dijalog koji je iznutra dubinski napaja, a koji od iskona, kao pupčanom vrpcom, ostaje (s)vezan za kosmičku vječnost (str. 143). Umjetnost je najvjernije čovjekovo ogledalo koje, niti obmanjuje, niti preuveličava, a može samo da inspiriše i podstiče. Svjesna njene moći, Tijana Živaljević u svojim minijaturama silazi do njenih korijena, njenog arhetipskog izvorišta, kao antejske snage koja obdržava našu duhovnu vertikalu. I zato kaže: Zašto književnost?

Kao porodica, doživjeli smo dvije tragedije. Kao Jugoslavija, da ne govorim. Kad sam pričao sa rodbinom - ublažavali su situaciju. Sa prijateljima, psihologom - i oni su ublažavali. Književnost ništa ne ublažava. Priča i pričanje nijesu samo jedna od normi civilizacijskog opštenja, već i primarni čovjekov bijeg od samoće, od sebe samog, bačenog na tlo zemne prolaznosti; priča je njegova iskonska potreba da preskoči Rubikon, upoređujući na taj način svoju sudbinu i sudbinu svijeta. Dajući duboki introspektivni pečat svakom od dijaloških medaljona, autorka u isti mah intenzivira njihovu ekspresiju do tačke ključanja. Takva vrsta dragocjenosti nikad se ne može susresti u izobilju i lakoći, već u krajnje svedenim relacijama, u čvrsto kondenzovanim stanjima čovjekovog integriteta, čije “rasipanje atoma” podliježe jedino višoj, prirodnoj sili. Kratka dijaloška sekvenca na 162. strani u sebi je najznakovitije sažela taj dragocjeni estetički i filozofski nukleus Dijaloga u Crnoj Gori, te je navodimo u cjelini:

Kolašin

“Kako ste prošli zimu?”

“Lijepa je bila. Ovo proljeće te opije. Udalji od suštine. Zimi si joj blizu.” Imajući pred sobom nesvakidašnju i veoma originalnu proznu zbirku, možemo ustvrditi da se poetski postupak Tijane Živaljević, osoben po svakom dijaloškom segmentu, rađa iz jednog sasvim novog, autentičnog doživljaja fenomena estetskog. I lirika i drama, i britki misaono-filozofski treptaj, i kolokvijalno i savremeno - sve to svedeno je u nekoliko redova, u formu koja kipti od vaskolikih značenja, metaforičkih sprega, aluzivnih signala i iznenadnih, svježih asocijativnih paralela. Takvim stilom Tijana izaziva čitaoca, uvlači ga u svoju poetsku igru, u čaroliju smisla i traganja, u enigmu međuljudskih saobraćanja, kao i u mnogobrojne slučajnosti, nedovršenosti i nepoznanice koje iz njega proizilaze. I sami se prepoznajući u mnogim mislima, replikama, jezičkoj igri i njenim beskrajnim metamorfozama, u svakodnevnim ljudskim sudbinama, svedenim na najnužniji prostor (ne)razumijevanja, Dijaloge Tijane Živaljević doživljavamo kao sopstveno ogledalo. I što je najvažnije, njeno literarno traganje se podjednako odvija i kroz stišani emotivni nerv i kroz mudrost i duboki analitički solilokvijum i resku misao i duševni treptaj, istovremeno. Kroz filigranske pore jezika ona je, zapravo, iznijela svu dramu ovoga svijeta.

Autorkin izraziti osjećaj za mjeru, za kontemplativno sagledavanje i stvarnog i imaginarnog, njena sposobnost da usložnjenost čovjekove dnevne trake, koja zna da bude i duhovita i sumorna, u isto vrijeme, svede u krajnje sofisticirane poetske minijature - znak je da se radi o stvaraocu koji se sa sigurnošću kreće kroz sve izazovnije lavirinte savremene literature.