JEVREM BRKOVIĆ: EPISTOLARNI ZAPIS O MOMIRU MARKOVIĆU (4.)

Ne silazi s Lukavice, prijatelju

Donosimo poglavlje posvećeno nedavno preminulom crnogorskom pjesniku Momiru Markoviću iz knjige Jevrema Brkovića Dukljanski epistolarij (Zagreb 1996)

11383 pregleda 0 komentar(a)
Detalj sa planine Lukavice, Foto: Luka Zeković
Detalj sa planine Lukavice, Foto: Luka Zeković

(Nastavak od prošle subote)

Na Lukavici sam zavolio konje, nebo i zvijezde, plavo i zeleno prostranstvo. Ima u mojoj Brđanskoj zemlji pjesma Podne na planini Lukavici: U krunici cvijeta okreću se dnevi, U vazduhu trepti mir zelene livade, Pod nebom visoko podnevni ognjevi. Vriska mladih konja ko srebrno pruće Iznad brda prođe, izdahnu i pade, Tišina je ovdje stanje svemoguće.

Ne silazi s Lukavice, Momire Markoviću, dok nebo njeno budeš mogao vidjeti, vrisku konja čuti, oganj na katunu zažditi, fitiljušu u kolibi upaliti, miris konjske i goveđe balege osjetiti, zvono ili čaktar na ovnu-ugiču čuti, studen i toplinu kamena upoređivati sa ljudskom studi i toplinom u ljudima koji te dolje u gradu kao u busiji čekaju.

Ne silazi, prijatelju; ako treba tamo se i zamrzni. Biće ti ljepše i toplije nego u onoj lednici što te dolje čeka. Doći će jedno sunčano doba i odmrznuće te. I tebe i tvoje potomstvo planinsko, tvoje konje i orlove, tvoje srne i vukove, tvoje zvjerinje pitomo koje se ljudskog roda grozi. Ne silazi s Lukavice ni pod mrtvu jesen.

Ne silazi s Lukavice, Momire Markoviću. Ostani njen jedini rapsod! „Budi čovjek sa Stijene, s neba budi, Ne silazi u ravnice u ponore, Nek te biju sva vremena, vjetri hudi, Opaši se tvrdim lišćem, zmijom leđnom, Ti si za to na Stijeni, ti si stvoren Da ostaneš pod Zvijezdom, onom Jednom. Na Stijeni: ti i ptica, vazda sami, U litici: bol tvoj, sunce, čak i nebo. Ne brani se toj pustinji i toj tami, Toj mrčavi kad zahuči iz nebesa - Ti nijesi samo čovjek, ti sa hljebom Nemaš ništa! Odavno si bestjelesan! Stijena si na Stijeni dugo sama, Shvati tu sudbunu što te svog skameni, Imaš kost u duši i u kosti damar U kom podnebesja u jedno se snebe. Samština je tvoja i bedem stameni Koji se ne ruši ni poslije tebe!“

* * *

Da sam danas s tobom, Momire Markoviću, ove bih tri strofe iz moje davno napisane desetostrofne pjesme Čovjek na stijeni, rado izgovorio - prije podne sa Sljemena, u podne s jednog od dva Žurima, a popodne, ili negdje predveče kada se živo katunu primiče, sa Štita, a Štit je planina iznad samog našeg Ivanbegovog katuništa!

* * *

Momir M. Marković: „Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti u Dubrovniku.“

Znao sam, Momire Markoviću, da se u Dubrovniku nećemo vidjeti. Neko je iz Crnogorskog P.E.N.-a mislio samo o sebi i svojoj promociji. Uz jednog stvarnog i stvarno uskogrudog akademika, u Zagrebu se pojavio i jedan tipično crnogorski šarlatan, alamunja, opošljivač samo svojih poslova. Taj je svakoga s kim se tih dana u Zagrebu upoznao nazvao „čikom“ i „tetom“. Danima je tajnicu Hrvatskog P.E.N.-a nazivao „tetom“, a potpredsjednika „čikom“. I sve je Crnogorce, s kojima se tih dana u Zagrebu sreo, pa i mene, nazivao „čikama“. Dijagnoza - tipično crnogorski patrijarhalno-primitivni infantilizam. Nedostatak civilizacijskog trenda u domaćem vaspitanju!

Bijaše taj od one vrste umišljenih mišljenika, koji uobraze kako su se prije njih u Crnoj Gori dogodili samo Crnojevića štamparija i Gorski vijenac! Njima je bogomdano pripalo, Božjom su promišlju napućeni da napišu najbolje crnogorske romane i najbolje knjige poezije, da sve, osim Štamparije i Gorskog vijenca, dorade, vrednuju i prevrednuju. Takvi sami sebe na engleski prevode, skrpe, nabrkaju nekakvih osamdesetak stranica kompilatorske proze i tu veoma neukusno opremljenu brošuricu nude penovcima na svjetskim kongresima P.E.N-a, utrpavaju svoje štivo kao crnogorski prozni hit, koji u Crnoj Gori još nije bio objavljen! Eto, takav je jedan, uz svestranu pomoć svoga “čika“ mentora, onemogućio dolazak delegacije Crnogorskog P.E.N-a u Dubrovnik. Iz kojih razloga - to samo on i njegov pokrovitelj znaju. Ja sam, Momire Markoviću, sve bio sredio, o čemu i dokumentaciju posjedujem, da u Hrvatsku uđete na Debelom brijegu, kroz Konavle da prođete i nagledate se strašne crnogorske sramote!

Naša pizma! Naša bruka! Naša guba! Naša tjeskoba! Naša zlomislenost! Naša zavist i zavidnost! Naš gadluk! Naš poganluk! Naš miletluk! Naš pasjaluk!

* * *

Momir M. Marković: „Koliko bih, kao prijatelj, volio da si ovdje, jer nemam sa kim piti vina, više od toga si potreban. Možda potrebniji nego do sada!...“ Momire Markoviću!

Ti kažeš, a ja tebi vjerujem, da sam Crnoj Gori potreban. Da me Crna Gora čeka! Ima li takve Crne Gore kojoj sam, recimo, i ja potreban? Koja mene čeka?

Katkad pomislim da prognani pjesnik treba još samo njegovim progoniteljima. I nikom više.

Ni Crnoj Gori, jedinoj zlatnoj podlozi njegove poezije. Ni gradu s pet rijeka o kome je i poemu napisao.

Ni kućnom pragu rodne kule. Ni groblju ponad kule. Ni brdu onom ispred kule. Ni velikoj baštini naspram kule. Ni orasima oko kule uz obje listre. Njegova ih je ruka potonja potkresala. Od oraha staraca napravila je orahe momčine. Ima trenutaka kad mi se učini da za mene nigdje više mjesta nema! Ni u domu mome. Ni u kuli mojoj. Ni na groblju mojem. Nigdje!

„Možda si potrebniji nego do sada“ - poručuješ mi i zoveš me, prijatelju. Vidim te umotanog onim šalom, za koji ti misliš da je najljepši u Duklji. Možda najtopliji. Vidim te, Momire Markoviću - savijaš cigaretu hercegovačkog duvana, onog rezanika, žutog kao u Duklji mjesečina, mekog kao djevojačka svila. Onog što ga je Staljin cijelog života pušio.

Možda ti više i ne pušiš. Sumnjam.

Čujem te, prijatelju, kako o oružju razgovaraš - a to je najljepši tvoj razgovor. Poslije najbližih i Crne Gore - najveća tvoja ljubav. Ona što se s poezijom može jednačiti!

Možda ti i noćas uzimaš lexilium.

Ako ga nemaš doma, znaš gdje ga ima. I gdje ga imaš.

Prošetao si glavnom ulicom. Sreo sve one što im već znaš svaku riječ koju će izgovoriti za sljedećih pet godina. Još jednom ste zaključili da sve crnogorsko u Crnoj Gori nestaje. U vama opstaje!

(Kraj naredne subote)