(Nastavak iz prošlog broja)
Striže onaj suvi podgorički vjetar. Mećava zvana Piperka. Umotao si se u svoj dukljanski šal i svratio do doma na čijim vratima stoji još moje ime!
„Možda si potrebniji nego do sada.“
To za mene više nije samo poruka pjesnika - prijatelja. Poziv čovjeka koji dobro zna kako boli Crna Gora. I njega boli. Koji dobro zna kako uzdiše. Čuje je. Kad se osame - ona u njemu - on u njoj!
„Možda si potrebniji nego do sada“!!! Za mene je to, Momire Markoviću, munja iz vedra neba. Grom. Gajtan munje u prozoru. Ošinula me je ta tvoja munja: Po oba obraza! Po stasu i glasu! U oba ramena! Posred čela! Posred srca živa! Oživjela me je ta vijest - munja! Da sam nekome potreban. Potrebniji nego do sada. Uzdrmala je moj kardiovaskularni sistem. Omladila ga.
Ima i takvih trenutaka kad prognani pjesnik pomisli da su se i njegovi progonitelji na njega zaboravili. To je ono najteže što se prognanom pjesniku može dogoditi. Vremenom se prognani pjesnik i njegovi progonitelji počnu uvažavati. Pjesnik još samo mržnju mrzi. Što bi progonitelji bili da nemaju takvog prognanika? Što bi tek prognani pjesnik bio kad bi njegovi progonitelji digli ruke i potjernicu od njega?!
Bio bi neprogonjeni prognanik.
Čovjek - pisac koji se više nije umio vratiti tamo odakle je prognan! Plašio bi se da svoje bližnje, one najbliže, svoju rodbinu, prijatelje, neprijatelje, omiljene i neomiljene pjesnike, nekada drage glumce i slikare, gradske oriđinale, prodavačicu mlijeka, hljeba, pomidora, jabuka, ranog i kasnog voća - ne nade tamo gdje ih je ostavio.
Da ih ne prepozna! Da mjesto njih ne zateče neke surove neznance! Ružne i nezgrapne strance! Da ni na jednom licu više ne nađe ono drago lice! Da ne naiđe na mrtvace koji još hodaju! Koji uhodavaju put do svog posljednjeg putovanja! Prijatelju moj! Pet godina je čitava jedna vječnost. Zamisli samo koliko je ljudi za ovih pet godina u BiH i Hrvatskoj ubijeno, poklano, spaljeno. Koliko je danas masovnih grobnica, otkrivenih i neotkrivenih, u BiH i Hrvatskoj.
Nigdje više groba samo sa jednim kostima! Koliko je lobanja pod zemljom i nad zemljom. Koliko su leševa ljudskih zvijeri u Bosni raskomadale. Koliko je kuća spaljeno, uništeno, minirano, razoreno.
Koliko je danas zjapećih kućišta, koja su samo prije neku godinu bila topla porodična ognjišta.
Domovi gdje su se djeca pravila i rađala! Gdje se ljudski živjelo i umiralo. Gdje se domaće vino točilo i prelivalo. Gdje su domaća jela toplo mirisala. Gdje se pjevalo s radijom i bez radija. Svako je nekom svojom narodnom arijom opjevao jedini svoj zavičaj. Djevojke na studencu. Berbu grožđa. Baštu u Mostaru, Doboju, Iloku, Erdutu, Sarvašu, Petrovom Selu...
Pet godina su, prijatelju moj, cijela jedna vječnost. Više je za ovih pet godina porušeno gradova i sela, nego za jedno cijelo balkansko stoljeće. Na Balkanu nikad nije bilo mirnog stoljeća. Rat nas je ratu dodavao. Ovako krvavog rata čak ni na Balkanu nije bilo.
Možda u Bijafri! U Eritreji! U Ugandi! U Kampučiji! U Burundiju! U Nigeriji! Možda! I sada u Čečeniji! A Čečena je koliko i Crnogoraca! * * *
„Dođi, možda si potrebniji nego do sada“ - čujem tvoju poruku i ove noći. I toliko noći kad me nesanica spopadne. Nesanica je najveći čitač knjiga. I onih najdosadnijih. Nema toliko dosadne i loše knjige koju nesanica neće pročitati. Koliko je samo nesanica knjiga napisala!
Dragi Momire, Često sebi postavljam pitanje na koje ne znam odgovor. Na koje ne smijem odgovoriti: Da li je Crnoj Gori iko više potreban? Ima li više Crne Gore? Ima li je, Momire Markoviću?! Ako je ima, gdje je ove noći?
U samoj se sebi negdje zgučila i šuti: Da je ne čuju oni što joj o glavi rade! U drumskim je i krajputaškim krčmama! U osamama, u hapsanama, u pritvorima! Više je na jezik zlotvorima nego njenima! - U mladim ljudima koji je pjevaju i zavijaju: Ko ne voli Crnogorca...
U starcima koji hoće s njom da umru! U porodiljama koje svoju djecu nemaju gdje krstiti! - U piscima koji se plaše njeno ime izgovoriti. Koji strecaju kako se nikad nije strecalo. Koji šapuću da jesu ono što jesu.
Koji odšute ono što nijesu! - Gdje je Crna Gora ove noći, Momire Markoviću? - Nije li se, nesrećnica, izgubila u ovim grdnim smutama i tminama? - I to pri samom kraju dvadesetog vijeka. - Nestaje li po drugi put u stoljeću? - Ili se po prvi put rađa iz dukljanske utrobe, a da to smije reći, ako smije? - Nije li se to u onom njenom dukljanskom jezgru potrošio onaj hiljadugodišnji rubin što ju je pokretao, davao joj onu čudesnu energiju?! Da čini čuda nad čudima! Da vodi četiristogodišnje ratove! Da čini zagon u vrijeme adsko!
* * *
Davno sam napisao. Predosjetio: „Izgorjeće a kazati neće/Od čega je satvoriše bozi,/Kako živje pod kameno pleće -/U čovjeku, u zmiji, u kozi./Već sva gori koliko je ima:/Brda gore u mojim prsima!“
* * *
Laka ti noć, Momire Markoviću. I ti si nesaničar gdje god zakonačiš - Osim na tvojoj, nekada i mojoj, Planini Lukavici! Dobro osvanuo, prijatelju! Tvoj Jevrem Brković Zagreb, 17. XI 1996.
Bonus video:
