RIJEČI U KRVI OKUPANE: JEDAN POGLED NA ĐILASOVU “BESUDNU ZEMLJU” (2.)

Jedna od bitnijih subverzija u istoriji crnogorske književnosti

U opisima moralnog posrnuća, raskriljenog okupacijama i ratovima, na nekolko mjesta u romanu mogu se naći veoma radikalne opservacije

7220 pregleda 0 komentar(a)
Đilas izlazi iz zatvora, Foto: Vijesti
Đilas izlazi iz zatvora, Foto: Vijesti

(Nastavak od prošle subote)

Ljudske glave u ovom romanu lete kako u onim visokomimetičkim pasažima, u kojima se sukobljavaju vojske i vladari, tako i u zonama niske memeze, kada se satiru komšije i rođaci. Đilas nas podsjeća na let glave Smail-age Čengića, koju kao doneseni mu trofej Petar II Petrović Njegoš ushićen baca nekoliko puta uvis, ali nam pokazuje i sve one odrubljene glave običnih ljudi, kakva je glava njegovog djeda ostavljena kao zlokobni znamen na pustoj livadi, ili glava turskog vojnika koja nad ključem krvi iz vrata levitira u pričama za uspavljivanje. Te bagatelisane glave, i one viđene i one neznane, jesu dio rekvizitarija Besudne zemlje koji nam otkriva najdublje slojeve tragičnog usuda prostora u kojem ljudski život tako dugo nije mogao da zavrijedi onaj pijetet koji je ukazivan ljudskoj smrti. Zato je u Crnoj Gori smrt gotovo uvijek pokretala teatralne makabričke rituale. Pored toga, ona je ženskim glasovima kroz tužbalice omogućavala ulazak u prostor javnog govora, nadahnjivala govornike na grobljanskim agorama sela i plemena, širila pluća guslara i zjenice njegovih slušalaca. Za epom galvanizovanu svijest Crnogoraca smrt je nudila i inspiraciju i promociju. Rijetko kad su je pratile tihe žali, ali je gotovo uvijek mogla računati na spektakl.

Iako u najvećem dijelu svog pripovijedanja Đilas ne odstupa od konvencija realističkog romana, u njemu se nerijetko pojavljuju i modernistički ekskursi kroz komentare, esejističke pasaže, a ponekad, čini se, autor jasno referira na neke književne i mitske narative. Tako u događaju ubistva autorovog djeda, nad kojim će biti izvršena brutalna egzekucija poslije koje će njegovo obezglavljeno tijelo i glava ostati na livadi, možemo otkriti referiranje na Sofoklovu Antigonu. Naime, silnici koji su izvršili ovaj zločin, vođeni očekivanjima vladarske kuće, neće dopustiti da glava ubijenog bude sahranjena s tijelom, čime će pokušati da prošire efekat kazne, jer je za porodicu ubijenog nesahranjivanje njegove glave tragedija jednaka samom ubistvu. Herojski poduhvat petnaestogodišnje ćerke ubijenog, koja će se jedina odvažiti da donese očevu glavu, jeste ženska akcija pobune protiv sile muškog osvetničkog autoriteta, nalik onoj na koju se odvažila Antigona. Cijeli taj događaj zadojen je nekom atmosferom u kojoj funkcionišu motivi antičkog epa i drame - osveta sujetnog vladara i njegove kamarile, izdajstvo kuma koji će neukrotivca namamiti, djevojčin herojski čin koji se odvija pod okriljem noći u nabujalom potoku, u kojem rizikujući život grčevito drži očevu odrubljenu glavu, slike su i situacije koje svojom ekspresijom i izoštrenošću neodoljivo podsjećaju na neki siže antičke tragedije. Iz tog epskog i tragičkog registra, Đilas najčešće kreće kada, prije svega u dijelu „Krv i topovi”, zagazi iza krvavih događaja.

Veliki dio ovog romana odvija se upravo u tim prostorima, u kojima je čitalac suočen s beskompromisnim razgrtanjem tamne strane života jednog plemenskog i ratničkog društva, što je tema prema kojoj su crnogorski pisci uglavnom pokazivali visok stepen kurtoazije. Da nije bilo Lalića, Bulatovića i Đilasa, crnogorska bi književnost bila lišena tog ozbiljnoj literaturi uvijek neophodnog osvjetljavanja mračnih uglova istorije i karakterologije, i time ostavljena na nivo beskrvne hronike i pukih, za književnu genezu neproduktivnih, popisa i opisa memorabilija. Đilas je u ovom romanu možda otišao i najdalje. Neprekidno, ciklično kretanje krvave i nasilne stvarnosti u Besudnoj zemlji postaje još problematičnije kada se zna da su svi događaji i likovi u ovoj fikciji zajmljeni iz realnosti. Zato nije čudo što su mnogi čitaoci, a među njima i nemali broj onih profesionalnih, Besudnu zemlju doživljavali kao brutalan prikaz jednog prostora i vremena iz kojeg autor izvlači samo mrakove i posrnuća, oglušujući se o njegove vrline i „svijetle primjere“. Upravo uznemiravanjem te okoštale kurtoazije - koja je dugo u Crnoj Gori bila prisutna, kako u uglavnom samonametnutoj obazrivosti pisaca tako i u očekivanjima čitalaca - Besudna zemlja je izvršila jednu od bitnijih subverzija u istoriji crnogorske književnosti. Treba istaći da se subverzivnost ovog romana ne očituje samo na širim društvenim, istorijskim i mentalitetskim planovima, već dobrano zahvata i prostor autorove privatnosti. Zato se Đilasov hod po sopstvenom rodoslovu odvija bez crnogorskom biografizmu svojstvene uviđavnosti i mistifikatorstva, pa zahvaljujući toj niskonaponskoj cenzuri često iz karaktera autorovih predaka i rodbine probijaju nasilnost, bahatost, malodušnost, kalkulantstvo. To što Đilas u svom genealoškom šestarenju ne skreće pogled ni s bruka ni s muka, nije samo proizvod autorove časne potrebe da i svoje istretira kao društvo kojem pripada, već i želja da ukaže na kauzalnu povezanost između privatnih i javnih antagonizama. Njih pokreću slični mehanizm i u djelovima romana koji se bave tom besudnom zemljom, kao i onda kada autor osvjetljava tamne kutove porodične istorije.

U opisima moralnog posrnuća, raskriljenog okupacijama i ratovima, na nekolko mjesta u romanu mogu se naći veoma radikalne opservacije, prije svega u onim spekulacijama u kojima autor nastupa s pozicije zagovornika mišljenja o zlu kao ontološkoj kategoriji. Tako će nas na kraju kratkog rezimea o mučnim uslovima nametnutim austrijskom okupacijom dočekati drastičan zaključak po kom to nepojmljivo zlo nije samo produkt ratnih muka koje su u ljudima autorovog zavičaja probudile zvijer, već da je ono i te kako dio njihovog karaktera: “Ljudi su se prozlili i propoganili - jedan drugom ne da vazduh da diše. Bestiluci i poganluci u kući, u selu, čine da se načas zaboravi i sama narodna nesreća. Ova opačila su naša, crnogorska i kućna. Ako bi se s okupacijom ona i umnažala, opet ih nije austrijska sila u sebi donijela i ulila u naše ljude. Nosili su oni to u sebi, trebalo je samo stege da popuste.” U ovoj opservaciji prepoznatljiv je motiv mračnog roda i zavičaja, koji se u međuratnoj jugoslovenskoj književnosti nerijetko mogao naći u djelima književnika čije su subverzije bile usmjerene ka patriotskom sentimentu tadašnje, prevashodno, srpske literature. Isto tako, treba reći da je taj motiv bio disonantan i u vladajućem didaktičko-humanističkom svjetonazoru literature koja je u vrijeme nastanka Besudne zemlje pisana u socijalističkoj Jugoslaviji. Sve to Đilasa stavlja u red autora koji su već na početku pedesetih godina 20. vijeka u svoju prozu unosili ono što će postati bitni elementi kasnijih književnih subverzija prema domoljubivoj i didaktičko-humanističkoj ulozi književnosti, kakvi su antidomovinstvo i prikrivene, ali i direktne mizantropske provokacije. Zato bi se moglo reći da se u cinizmu i ironiji generacije crnogorskih proznih pisaca koji su na književnu scenu stupili početkom 21. vijeka i te kako može čuti odjek Besudne zemlje, bez obzira na to što je rijetko ko od autora tog talasa ovaj roman navodio kao bitan dio svoje lektire.

(Nastavak naredne subote)

Preporučujemo za Vas