RIJEČI U KRVI OKUPANE: JEDAN POGLED NA ĐILASOVU “BESUDNU ZEMLJU” 4.

“Neprolazna krv” i mračne strasti

U opisu brutalne pohare izvršena nad sandžačkim muslimanima, ukazaju se neki iracionalni pokretači koji su ljude tjerali u besprizorne pljačke i nasilje

2249 pregleda 1 komentar(a)
Đilas, Foto: Delo
Đilas, Foto: Delo

Uočljivo je da u svom pripovijedanju Đilas stalno prebira po mentalitetu, a u tom prebiranju nekoliko će se puta zaustaviti upravo na onim mjestima na kojima se ukazuju mentalitetske manifestacije čiji se uzroci i psihološka motivacija često opiru racionalnom poimanju, što u suštini i jesu čvorišta u kojima su zapreteni oni najintrigantniji karakterološki fenomeni. Kao što ta nepojmljivost probija iz tema krvne osvete i prijesne anarhičnosti nekih komita, tako se i u opisu brutalne pohare, izvršena nad sandžačkim muslimanima, ukazaju neki iracionalni pokretači koji su ljude tjerali u besprizorne pljačke i nasilje: „Kao pomama, kao požar da je obuzeo čitavu krajinu. Sve se nadiglo, mlado i staro, žene, čak i djeca, u pljačku muslimana, u Sandžaku.”

Neobjašnjiva prisutnost u tom haranju mnogih od kojih se to nje očekivalo, čak i onih koji su u početku odvraćali i sprečavali druge da idu pljačku, Đilasa navodi na zaključak da tu besudnost pokreće nešto mnogo veće od golog ćara: „Svi su znali da je grijeh u pljačku ići. Ali su skoro svi išli, kao da ih je bilo strah da nešto veliko i sudbinsko ne propuste. To je bilo kao neka narodna seoba ili vjerski zanos… Došli su i ljudi iz drugih krajeva, s kraja Crne Gore, kao da ih je vukla neka neodoljiva slutnja ili opojni miris.” I ovdje će Đilas izvući drastičan zaključak na tragu onog: „Nosili su oni to u sebi, trebalo je samo stege da popuste”, kojim je rezimirao priču o nemotivisanom zlu za vrijeme austrijske okupacije. Iako u slučaju sandžačke pohare navodi razloge koji su mogli pokrenuti revanšizam prema muslimanima, kao što je njihova saradnja s austrijskim okupatorom ili međusobna pljačkaška prošlost, Đilas će zaključiti: „Ali pljačka bi se ova zbila čak i bez svega toga.”

Ovim drastičnim stavovima, u kojima se zlo tretira kao ontološka kategorija, Đilas je, između ostalog, želio da pokaže koliko uporno ti nekorigovani nagoni, sintagmi kojoj „besudnost” jeste sinonim, kljuju ispod očigledno nedovoljno čvrste opne plemenske etike. Iz prethodnog citata moglo bi se zaključiti da su oni posljedica nekog magijsko-ritualnog doživljaj svijeta, kakav u svijesti Crnogoraca, formiranoj u njihovom vazda dramatičnom odnosu s okruženjem, zna i te kako biti prisutan. Otuda tog zanosa i fatalizma koji Đilas detektuje u ovim primjerima, u kojima se događaji uglavnom odvijaju bez kauzaliteta i motivacije i koji se ne daju racionalno objasniti. Zato sve te pohare, pohodi i pljačke u Besudnoj zemlji liče prije na neke mračne obrede, koje kao da pokreće nešto htonsko i iskonsko. Taj se podzemni zov prepoznaje i u podrazumijevanom predačkom zavjetu u Đilasovim opservacijama o kultu krvne osvete, a ona je, kada vlada takav intenzitet vezanosti za pretke - ono što Đilas određuje kao „neprolaznu krv”, logičan slijed u slučaju da se ta neprolazna krv „prospe”. To gotovo agonično osjećanje znalo je raspaliti najžešći plamen u grudima Crnogoraca, onaj koji „spaljuje” i razum i saosjećanje.

Već u djetinjstvu Đilas će se sresti s tom mračnom strašću, onda kada se nađe u čvrstom zagrljaju strica Mirka, koji će mu iz samrtničke postelje ostaviti teški amanet, nijednog trenutka ne pomislivši da bi ispunjenje tog amaneta moglo imati pogubne posljedice po život njegovog sinovca: „Ti ćeš me osvetiti! Naučićeš škole, ama ćeš me osvetiti. Kako znaš, samo upamti - osveti me, lakša će mi zemlja biti.”

Ipak, u periodu neposredno nakon gubitka crnogorske državnost, mnogo će više biti onih čiji su razlozi otpora imali racionalno uporište, iako su njihovi motivi često bili različiti: „...bilo je pristalica kralja Nikole, to jest onih koji su priželjkivali samostalnu Crnu Goru; bilo je, pak, onih kojima se nije dopadao način na koji je izvršeno Ujedinjenje - kao okupacijom, a bilo je jednostavno mnogo nezadovoljnih seljaka, ljudi koje je rat iščupao iz ranijih uslova i odnosa, pa su se priklanjali ka onima prvima, jer nijesu znali šta će drugo.“ No, ono što je tu smutnju survavalo u još veći mrak krilo se u činjenici da su okupatori sada braća i što je još gore - bratska osvetnička mašta pokazaće se strašnijom čak i od one osmanske. Đilas otkriva neke primjere surovih obračuna svojih sa svojima i u periodu austrougarske okupacije, a među njima se monstruoznošću izdvajaju egzekucije izvršene nad ženama, koje su, uglavnom nemaštinom natjerane, pomagale okupatoru ili bile u kakvoj emotivnoj vezi s nekim od pripadnika austrijske vojske. Udovici, „sa sitnom i gladnom djecom”, koja je odala komitu Manojla Mišnića, njegovi će saborci iščupati jezik prije no što je ubiju, a jednu čuvenu ljepoticu, koja se zabavljala s Austrijancem, seljani su svukli i golu je razapeli na raskršću. Ovaj drugi događaj izazvao je zgražavanje ljudi, ali samo zbog metoda: „Otkud takvo što u našoj Crnoj Gori? Obično govore ovako: Trebalo je poganulju pod gomilu ili na konop, a ne …”

Preporučujemo za Vas