UZ GODIŠNJICU SMRTI DANILA KIŠA

Literatura daje smisao smrti

Danilo Kiš je svoju smrt pobijedio svojom literaturom. A upravo je višeznačna tema smrti, stvarna i metaforička, njegovoj literaturi podarila vječni život

1610 pregleda 43 reakcija 0 komentar(a)
Dado i Danilo u Parizu, Foto: Dado Virtual Museum
Dado i Danilo u Parizu, Foto: Dado Virtual Museum

Prije dva dana, 15. oktobra, navršila se trideset i jedna godina od smrti Danila Kiša. Umro je u Parizu 1989. godine. Kada je javno bila saopštena vijest o smrti velikog pisca rečeno je da se “ugasila jedna zvijezda na nebu Gutembergove galaksije”. Ova već potrošena rečenica koja se uvriježila kao obavezna u povodu smrti nekog značajnog književnika, u Kišovom slučaju nadilazi svoju intelektualnu patetičnost. Jer Kiš je i životom i knjigom, življenjem sa literaturom i kroz literaturu, stvarao sopstvenu zvijezdu tematikom svojih knjiga, motivima iz stvarnosti koji su u njegovom djelu puno puta dokazali onu dobro poznatu misao Dostojevskog da je stvarnost ponekad fantastičnija od fantazije. “Sve ono što se događa piscu, zlo i dobro, dio je njegove književne sudbine (a on druge i nema)”. Ove Kišove riječi porvrđuju na najbolji način u kolikoj je mjeri piščev život bio prožet književnošću odnosno da se jedno teško moglo odvajati od drugog. Jedno je uslovljavalo drugo. Život se transponirao u literaturu, u promjenljive projekcije unutarnjih ogledala u kojima se zrcalio složeni piščev lik. “Svaki je čovjek zvezda za sebe, sve se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno, i neponovljivo”, čitamo u Enciklopediji mrtvih. Život na Cetinju su prema piščevim riječima obilježile godine učenja: “Ta je stvar valjda počela na Cetinju. U moje vreme, pedesetih godina, bilo je mnogo više uslova za učenje književnog zanata, mnogo više pogodnosti za status kalfe, nego danas. A pogotovu na Cetinju. Tamo, kao što znate kiše padaju mesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da se zavuče u biblioteku”.

Upravo će iskustvo litrature, Kišova zavidna erudicija, i svojstvena mu akribija, njegovoj književnoj zvijezdi dodati onaj borhesovski oreol u najboljem smislu te riječi. Posvetivši se književnom zanatu ubrzo počinje njegova velika karijera čiji je uspjeh, kao kakva ukleta sjenka, pratila zavist i zluradost inferiornih pisaca i pojedinih književnih kritičara koji su nastojali omalovažiti njegovo djelo što je kulminiralo u javnosti ondašnje Jugoslavije jednom polemikom krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao “najvećom poslijeratnom aferom u nas”. Ne treba ponavljati već toliko toga poznatog oko “problematične” knjige Grobnica za Borisa Davidoviča zbog koje je Kiš bio optužen za plagijat, i koja je inicirala spomenitu polemiku. Na orkestrirane napade autor sporne knjige je osporavateljima odgovorio knjigom Čas anatomije. I oko ove je knjige, premda ne javno, bilo je podijeljenih mišljenja u krugu istinskih poštovalaca Kišovog književnog djela. U razgovoru sa Danijelom Dragojevićem koji se smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika poslije Tina Ujevića, vodio sam mali polemički razgovor oko Časa anatomije. Tada je Dragojević radio kao urednik u redakciji kulture na ondašnjem Radio Zagrebu. Ovaj istinski poštovalac Kišovog djela je rekao da je Čas anatomije bila “suvišna knjiga”. Pojašnjavao je svoju tvrdnju smatrajući da je Danilo pogriješio što je na taj način reagirao. “Kiš se nije trebao nikome opravdavati”, smatrao je Dragojević. “Morao je znati da je superiorniji od onih koji ga napadaju. Psi laju karavan prolazi”. Odgovorio sam da neki put treba zaustaviti karavan i ušutkati pse. I to je Danilo uradio upravo na način dostojan njegove superiornosti. Ali razumio sam dobro što je Dragojević želio reći, jer svakom velikom piscu je jasno što znači i što podrazumijeva čin stvaranja. Ali dobro je za druge pisce, one mlađih generacija, da kroz ovu izvrsnu knjigu koju je iznjedrila ta žestoka polemika, osvijeste svoj položaj i svoj odnos prema vlastitom djelu. Naravno, kritički kako je to Danilo znao raditi. Zato je mogao napisati u spomenutoj polemičkoj knjizi: “...pri današnjem stanju naše književne kritike i naše književne teorije - stanju koje ne obećava nikakav boljitak - govoriti o svojim knjigama književnoteorijski nije više nikakav hir, nego nužnost”. U tom je smislu Čas anatomije imao svrhu i značaj. Danas kada prelistavam ovu knjigu, naročito njen drugi dio, Dragojevićeva konstatacija mi se čini u izvjesnoj mjeri opravdanom. Nije se Kiš, pisac briljantnog stila i nepotkupljivog stava trebao baviti mediokritetima objašnjavajući im kako nastaje i kako se strukturira sižejna građa za neko književno djelo. Kod nove generaija pisaca, one “postjugoslovenske” kako ih je nazvao Balša Brković, rođenih u šezdesetim godinama prošloga soljeća, kojoj i sam pripada, jedini pisac koji je od bivših YU književnih velikana uživao neupitno poštovanje te nove generacije bio je Danilo Kiš. Nakon svega što mu se događalo Kiš je i dalje bio živ, dodaje Balša Brković: “A odavno zaboravljeni bijahu hulitelji i intriganti”.

Uz godišnjicu smrti prisjećamo se Kišovih djela kojima upravo tema smrti daje svojevrsnu ljepotu i snagu njegovom literarnom izrazu. Sjeme smrti je bilo rano posijano u njegovom biću. Svojim je književnim primjerom potvrdio konstatirajući da “...pitanje smrti jedna je od opsesivnih tema literature”, da bi na dugom mjestu nasatavio: “Pitanje smrti i sve što to pitanje implicira jeste takođe deo stvarnosti ili “stvarnosna proza” ako hoćete... Primordijalno pitanje literature, kao i filozofije uostalom, jeste pitanje smisla života i duboka sumnja u sve istine: pokušaj da se u efemeridi ljudskog življenja pronađe neki smisao”. Anonimnom ispitaniku u romanu Peščanik na pitanje “Što se začinje u Vašem intelektu?” glavni je lik, E.S. dao je jednostavan i nedvosmislen odgovor: “Smrt gospodine”. Smrt je bila, mogli bismo ustvrditi, njegova opsesija od intimnog doživljaja iz doba djetinjasva i mladosti, od pjesme Oproštaj s majkom (1953) do opšteg problema “kulture smrti” koja se u XX stoljeću u totalitarističkim ideologijama probala opravdavati “istorijskom nužnosti”, “klasnom borbom” ili “rasnom čistotom”. U tom je smislu Danilo Kiš bio posebno osjetljiv prema pitanju logora, podjednako onih hitlerovskih i onih staljinskih. Postavljao je sebi i ona pitanja koja su mučila i Žan Pol Sartra, kako ga Danilo naziva svojim bližnjim, onog lucidnog egzistencijalistu, koji se pitao o smislu pisanja i o tome za koga se piše, kakva je uloga intelektualca u današnjem svijetu i da li literatura uopšte nečemu služi? Kroz iskustva, ona lična, životna i literarna, istorijskih događaja, uspona i posrnuća modernog čovjeka, u svemu onome gdje se smrt javlja kao neminovna činjenica, filozofsko pitanje ili metafizička tajna, Kiš je nastojao pronaći odgovor upravo kroz svoju literaturu: “Literatura daje smisao toj smrti, daje joj ljudsku težinu, i time je ublažava, osmišljuje je i, u dalekoj perspektivi, pobjeđuje”.

Danilo Kiš je svoju smrt pobijedio svojom literaturom. A upravo je višeznačna tema smrti, stvarna i metaforička, njegovoj literaturi podarila vječni život. “Sanjao sam da sam umro i bilo je fantastično”. Riječi su Danila Kiša neposredno prije odlaska s ovoga svijeta. Nema razloga da mu ne vjerujemo.