VAN GOG: 130 GODINA OD SMRTI VELIKOG UMJETNIKA

Oklop genija

Dojmljiva izražajnost Van Gogovog slikarskog duha ostaviće značajan uticaj na oslobađanje one unutarnje energije slikarskih postupaka kao u slučaju Pabla Pikasa i Frensisa Bejkona

2759 pregleda 0 komentar(a)
Jedan od autoportreta Van Goga, Foto: Wikipedia
Jedan od autoportreta Van Goga, Foto: Wikipedia

Kada promatramo djelo nekog velikog umjetnika rijetko pomišljamo istovremeno na njegov život. Čak i kada gledamo autoportrete nekih od čuvenih majstora Engra, Delakroa, Kurbea... više razmišljamo o slici nego o njenom autoru. Ali kad gledamo slike Vincenta Van Goga upravo nam se nameće misao o slikarevom životu. Čini nam se kako magična moć slikarstva stvara dojam da se u njegovim autoportretima stapaju život i djelo, lice i naličje koji su neposredno izraženi grozničavim potezima autorove strastvene prirode. U tom smislu grozničavog temperamenta svako se Van Gogovo djelo može sagledavati kao njegov simbolički autoportret; u žitnim poljima, suncokretima, zvjezdanim noćima, perunikama, čempresima, stolici, sobi... Vincentov se unutarnji lik projicira isto tako u portretima ljudi koje je slikao. Moramo istaći kako je Van Gogovo slikarstvo posebno razumio jedan umjetnikov srodnik po duševnoj poremećenosti, Antonen Arto, izuzetna, svestrana umjetnička osobnost (1896-1948), koji je u svom čuvenom tekstu Ubijeni samoubica okrivljujući doktora Gašea za Vincentovo beznadno stanje, imeđu ostalog napisao: “Van Gog je bio jedna od onih priroda koje u svakoj prilici nadmoćnom pronicljivošću vide dalje, beskrajno i opasno dalje od neposredne i prividne činjenične stvarnosti. U dnu svog krvničkog, kao depiliranog oka, Van Gog se ustrajno predavao jednom od onih mračnih alhemijskih postupaka koji su kao tvar izabrali prirodu, a kao lonac ili kotao za taljenje ljudsko tijelo.”

Među Van Gogovim autoportretima, tom zamišljenom tragičnom frizu u kojem se ređaju kao u ogledalima beznađa fizionomije onoga koji je smatrao i koji je zapisao da se “slikarstvom trebaju izražavati strašne strasti ljudske duše” bio je nemilosrdan u izražavanju sebe, svojih sopstvenih stanja, čak i onda kad je 1888. godine u duševnom rastrojstvu sebi odrezao uho. Upravo nam se čini da je Autoportret s odrezanim uhom slika koja uvjerljivom neposrednošću izvedbe izražava svu moć Vincentovog slikarstva i svu nemoć da se slikar izbavi iz sopstvenog očaja. Ovaj umjetnikov autoportret nastao 1889. izaziva kod gledatelja uznemirujuću sliku nezadovoljnog i poraženog umjetnika. Na ovom su se platnu tragika i beznađe sami naslikali. Takođe u Autoportretu s odrezanim uhom vidimo kako medij slikarstva nije samo mogućnost da se stvori slika očaja jedne umjetničke sudbine, nego je ujedno i snaga kojom se nadvladava beznađe i pobjeđuje bol. Van Gogovu glavu obavija bijeli bolnički zavoj koji pokriva unakaženo mjesto, na kojem je ostala tamna šupljina ušnog kanala što vodi u mrak Vincentove lobanje. Promatrajući slikarevu zamotanu glavu pomišljamo da taj bijeli zavoj ne skriva samo ranu, bezumni čin samokažnjavanja, već se čini da je ta bijela tkanina omotana oko slikarevog lica i zbog toga što Van Gog više ne želi slušati svijet oko sebe. Dovoljno mu je samo da taj svijet promatra, a znao ga je promatrati na način kako to niko nije učinio prije njega. Već je rečeno da su priroda i predmeti koje je slikao takođe odrazi umjetnikove uznemirene duše. Te predmete percipiramo ujedno i kao simbole Van Gogove tragičnosti, kao svojevrsne sakramente njegovog očaja. Možda je i svoje odrezano uho, kojega je odnio nekoj prostitutki na dar, mogao naslikati, možda mu je taj dio vlastitog tijela mogao postati slikarskim motivom. I u takvom bi se morbidnom aranžmanu neke mrtve prirode s autorovim odrezanim uhom mogla osjetiti uznemirujuća atmosfera, ona tragična živost kakvu je Van Gog udahnjivao mrtvim stvarima slikajući ih. Život Vincenta Van Goga i njegova umjetnost tako su gusto isprepleteni u neraskidivo tkanje tragične sudbine da čine neobičnu, jedinstvenu cjelinu i snažnu pojavu u istoriji cjelokupne umjetnosti. Za razliku od onog autoportreta naslikanog iste 1889, na ovom o kojemu je ovdje riječ, Van Gog u ustima drži lulu. Uočavamo kako slikarevo pušenje lule nije ono uživanje u konzumiranju duvana, ono nonšalantno držanje lule kakvo vidimo na autoportretu samosvjesnog genija realizma Gistava Kurbea. Van Gogova je lula proste izrade, čvrsto stegnuta zubima i stisnuta usnama. Dim iz lule ne isčezava u blagim i vijugavim pramenovima sivo plavičaste boje već se stvrdnjava i grči kroz gusti namaz grozničavih polukružnih poteza kista. Užareni duvan kao da će progoreti drvo usijane lule i uskoro sagorjeti kao što su sagorijevale Vincentove rasplamsale strasti. Njegov pogled zeleno-plavih očiju, istovremeno odsutan i fiksiran u nešto što slikar gleda (cijela je slika u komplementarnim odnosima boja, crveno i zeleno, narandžasto i plavo), otkriva čudnovatu mješavinu ravnodušnosti i rastrojenosti, izbezomljenosti i fiksacije, povjerenja i razočaranja. Na ovom je autoportretu čini se sve sapeto; zavoj što obavija unakaženi dio glave, nabijena kapa s grubim krznom čiji se tamnoplavi rub spušta do samih Vincentovih obrva, čvrsto držanje lule u ustima, zakopčan teški zeleni kaput sa podignutom kragnom, sve to nalikuje oklopu čija je površina uznemirena kratkim i energičnim potezima kista. Kao da sve nagovještava nadolazeću nepodnošljivu unutrašnju dramu, koja će se ubrzo i definitivno okončati u tragičnom finalu, pokušajem samoubistva, a dva dana nakon toga 29. jula 1890. i Van Gogovom smrću u Avr sur Oazu.

Nastojanja da se stilski odredi slikarska umjetnost ovog holandskog modernog majstora i danas izmiče konačnoj prosudbi. Sagledavan u cjelini Van Gogov opus nameće pitanje o njegovoj stilskoj određenosti. Dakle, u kolikoj je mjeri njegovo djelo impresionističko, postimpresionističko a koliko ekspresionističko? Kako se Van Gogovo slikarstvo teško može podvrgnuti preciznim estetskim definicijama što se odnose na određeni stil, tako i slikareva duševna poremećenost izmiče preciznoj medicinskoj dijagnozi. Zato će nam možda ipak za određenje Vincentove umjetničke osobnosti više pomoći medicina nego likovna teorija. U jednom holandskom naučnom časopisu, profesor Kraus 1941. godine objavljuje opširnu analizu Van Gogove bolesti. U toj analizi ugledni profesor upozorava na nemogućnost potpunog određivanja dijagnoze, i u tom smislu donosi iskaz koji nam se čini jedino mogućim i koji određuje Van Gogovu umjetničku i medicinsku specifičnost: “U svojoj umjetnosti ništa manje negoli u svojoj bolesti on je bio individualist”. Individualizam je bez sumnje najprikladniji termin za slikarevu osobnost podjednako u životu i u slikarstvu. Poznato je da je Autoportret s odrezanim uhom nastao kao posljedica jednog obračuna u kojem je Van Gog nasrnuo na Gogena i zamalo ga ubio. Izvan okvira individualne, duboke lične drame, ovo snažno izražajno djelo otvara sfere uticaja za nova slikarska iskustava u kontekstu likovnonog izražavanja u umjetnosti XX stoljeća. Intenzitet kolorita, ekspresivnost naslikanog, dojmljiva izražajnost Van Gogovog slikarskog duha ostaviće značajan uticaj na oslobađanje one unutarnje energije slikarskih postupaka kao u slučaju Pabla Pikasa i Frensisa Bejkona, posebno u njihovim autoportretima deformiranih lica. Međutim u autoportretima spomenutih slikara za razliku od Van Gogovih tragičnih autoportreta, u njima se osim unutarnjih ličnih nemira ili sukoba zrcali moderno iskustvo jednog dezintegriranog svijeta, i apsurdnosti vremena u kojem živimo. Van Gogova osobna drama i tragična sudbina umjetnika odslikavaju se svom neposrednošću tragovima bolne istine, istine koja je pomiješana sa slikarskim pigmentom, stvorila ovaj neobični autoportret u kojem se dodiruju i isprepliću dva osobna poraza, s početka i s kraja života, zanešenog propovjednika i razočaranog umjetnika. Onaj koji se liječio u duševnim bolnicama, spomenuti Antonen Arto, imao je u svojoj psihičkoj bolesti toliko pronicljivosti i kreativnosti da je više od likovnih kritičara osvijetlio tajnu Van Gogove izražajnosti. Za Artoa je Van Gog “najviše od svih slikara slikar koji ne idući dalje od onoga što se naziva slikarstvom i što jest slikarstvo, ne izlazeći iz tube, iz slikarske četkice, iz kadriranja motiva ni iz platna, da bi pribjegao anegdoti, pripovijedanju, drami, zamišljenoj radnji, unutarnjoj ljepoti subjekta ili objekta, uspio tako oživjeti prirodu i predmete da ni neka nevjerovatna pripovijest Edgara Alana Poa, Melvila, N. Hotorna, Nervala ili Hofmana, na psihološkoj dramskoj razini nije rječitija od njegovih slikarskih platna.”