Geografija ovog romana svedena je prevashodno na prostor crnogorskih oblasti/plemena Morače i Vasojevića, sa čestim komentarima i opisima događaja iz okolnih crnogorskih oblasti. Pored toga što mu je zavičaj, Đilas je taj prostor, očigledno, odabrao i kao jedan „papreni” uzorak one karakterologije koju je Cvijić definisao kao violentnu. Primjetno je da se promjenom ambijenta u drugom i trećem dijelu romana razvija i kontrast između mentalitetskih osobina prostora kojima se roman bavi. Montenjarska ekspresija dinarskih vrleti, u kojima oni orlovski nagoni tako često čovjekovu misao izdižu iznad zemaljskih i dnevnih trivija, opozitna je dolinsko-kotlinskoj pitomini Polimlja i Sandžaka - u kojima se stalno osluškuje zveket novca u zanatskim radnjama, hanovima i bazarima, gdje su razmišljanja o oružju i slavi potisnuta zakonima kantara i magaza. Sve to, iako oslikano izrazitim lokalnim bojama, u Besudnoj zemlji biva kontekstualizovano u opšterazumljivu priču o paradoksima jednog prostora jakih boja i mirisa, nerazblaženih strasti i nekorigovanih nagona. Intrigantna događajnost, živopisni karakteri, ambivalentni odnosi među njima, u ovom romanu izrastaju iz univerzalne mitske i arhetipske podloge, gradeći sliku jednog istorijom izmučenog svijeta, kojeg je ponajviše upravo ta devastacija učinila besudnim. Jer, ambijent u kojem se kreću likovi ovog romana jeste ambijent koji čovjeka uporno goni na preživljavanje. Pakleni zagrljaj rata i gladi troši čovječnu supstancu u ljudima, čak i kada su oni u čvrstim stegama predačkih zakona i zavjeta, u kakvima su Crnogorci vjekovima bili. I tu, na tragu onog retoričkog pitanja Igumana Stefana - „Šta je čovjek, a mora bit čovjek!”, koje on u svom ljutom monologu uklesuje u svijest zaspalih junaka dok oni svi do jednog sanjaju krilatog Obilića kako prelijeće cetinjsko polje, treba tražiti možda najuniverzalniju poruku Besudne zemlje, a ona bi se mogla svesti na pitanje - koliko čovjek može biti čovjek u nečovječnim uslovima, koji nisu incident već njegovo stalno iskustvo?
Tako čitana Besudna zemlja postaje i neka vrsta polemičkog štiva usmjerenog prema tradiciji iz koje uporno odjekuje onaj još pesimističniji stih - „Krst nositi vama je suđeno”. To fatalističko breme ostaće na plećima Crnogoraca i onda kada njihov život bude manje uslovljen ratničkim i patrijarhalnim kodeksom, a više nacionalnim i ideološkim previranjima. Istorija je Crnogorcu rijetko kad pravila mirnodopsku pauzu u kojoj bi on mogao da živi život bez dokazivanja predanosti velikim ciljevima. Svijest o prevazilaženju te epske kodifikovanosti života budi se kod onih umnijih Crnogoraca poslije velikih i krvavih bitaka - kakve su bitke na Grahovcu, Fundini i Vučjem dolu - koje su vrhunci crnogorske ratničke istorije, ali i bitke čiji su epilozi pokazali da je došlo vrijeme nekih drugačijih mogućnosti osim onih koje nude beskonačna vojevanja. Zato će se u Memorandumu crnogorske Vlade, upućenom učesnicima Berlinskog kongresa, tražiti od velikih sila pripajanje onih teritorija koje će Crnoj Gori omogućiti da, kako je naglašeno u tom dokumentu, „od vojničkog logora postane zemlja sposobna da živi od svojih izvora”.
Iako će Crna Gora poslije Berlinskog kongresa biti prilično rasterećena tog usuda „vojničkog logora”, više nego skromna privreda njene teritorije, definisane od strane velikih sila, neće joj omogućiti da postane država koja živi od svojih resursa. Pomaci će se desiti u institucionalnoj organizovanosti države, što će se uglavnom strukturirati po mjeri samo djelimično emancipatorskog vladara - kralja Nikole.
No, već početkom Prvog svjetskog rata u Crnoj Gori ponovo će u prvi plan izbiti velika priča ratovanja, a s njom i svi oni visoki nameti koji čovjeka tjeraju da sopstvenu egzistenciju postisne u drugi plan. Rat, okupacija, nasilno utapanje u novu kraljevinu, učiniće da se život običnih ljudi ponovo nađe u žrvnjevima istorije, čime je otvoren prostor novim sukobima, preživljavanju i dovijanju. U Besudnoj zemlji stalno je prisutan taj crnogorski fatum, ta ukletost „burne brežine” na kojoj nema predaha od stvaranja istorije i na kojoj rijetko ko mari za male krugove ljudskog života.
Zato u ovom romanu samo pokatkad neki zrak svjetlosti probije tešku tamu života, čije je trajanje gotovo u potpunosti lišeno udobnosti, sitosti i bilo kakvih miomirisa. A kada se život uporno odvija na rubovima egzistencijalne izdržljivosti, onda je čovjek umnogome amnestiran od pada u besudnost. Jer, država koja je veći dio svoje istorije proživjela kao „vojnički logor” mora u nekim istorijskim etapama biti i besudna zemlja. Milovan Đilas, koji je prešao i staze i stranputice jedne burne epohe, završivši kao izopštenik, jeste neko ko je vrlo iskustveno mogao da problematizuje te nehumane namete.
Bonus video:
