Predrag Radulović za “Vijesti”

Puštam svoj krik u znak protesta i osude za kolektivno posrnuće

Akademski grafičar Predrag Peđa Radulović za “Vijesti” predstavlja svoj ciklus djela “Incident u (H)ramu”, govori o svojim motivima i počecima, te položaju umjetnika u Crnoj Gori

7853 pregleda 101 reakcija 3 komentar(a)
Radulović i njegovo djelo “Stvaranje”, Foto: Privatna arhiva
Radulović i njegovo djelo “Stvaranje”, Foto: Privatna arhiva

Stvaralaštvo akademskog grafičara iz Mojkovca, Predraga Peđe Radulovića, povezano je sa svakodnevnim društvenim događajima iz kojih crpi inspiraciju. Njegov opus je i tematski i stilski raznovrstan, a svoje motive pretače u crtež, grafiku, sliku digitalno stvaralaštvo kombinujući različite izraze. Kaže da se oženio grafikom, a da mu je slikarstvo dugo godina bilo ljubavnica, što se posljednjih godina mijenja.

Rođen je u Mojkovcu, a po završetku Osnovne škole “Aleksa Đilas Bećo”, školovanje nastavlja u Srednjoj likovnoj školi „Petar Lubarda“ na Cetinju. Nakon toga upisuje Fakultet likovnih umjetnosti u Trebinju, gdje završava smjer grafike u klasi prof. Mirka Toljića. Učesnik je brojnih likovnih kolonija, i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Trenutno živi i stvara u Podgorici. “Našao sam posao u jednoj štampariji gdje se susrećem sa dizajnom i pripremom za štampu. To je bila velika životna škola, a i moje sadašnje poslovno angažovanje je u toj oblasti, u firmi „PexDesign“ čiji sam vlasnik. Zbog čega pominjem sve ovo? Umjetnici su oduvijek eksperimentisali sa postojećim medijima i na taj način približavali umjetnost tehnologiji. Tu se upoznajem sa digitalnim alatkama, i dolazi do stvaranja ciklusa ‘Incident u (H)ramu’”, kaže Radulović i ističe da većina umjetnika danas ne može da živi od onoga za šta se školovalo, već egzistenciju traži u drugim zanimanjima. Ipak, to nije ubilo njegov stvaralački žar, a dodatno zbog toga što je za njega kao umjetnika neprihvatljivo samo posmatranje društvenih okolnosti, pa svoje stavove i misli iskazuje na svojim djelima.

Za “Vijesti” predstavlja ciklus “Incident u (H)ramu”, govori o njegovom nastanku i motivima, ali i svojim počecima i interesovanju za likovnu umjetnost, rodnom Mojkovcu, te o položaju umjetnika i njihovoj afirmaciji u Crnoj Gori.

Za početak, kako biste predstavili svoje stvaralaštvo, šta su preovladavajuće teme i motivi?

Svjedoci smo vremena koje donosi interesantne prioritete žitelja planete Zemlje. Ukratko ćemo ih definisati kao bogatstvo i slava (biti poznat po bilo čemu). Važno je dobro izgledati, iako je ova sintagma prilično diskutabilna i najčešće podrazumijeva određenu količinu silikona i ostalih vještačkih materijala. Prirodnost je bačena u zapećak, nakaradnost je sve više na cijeni. Nakaradnost se vezuje ne samo za fizičku ljepotu, već i moralne i unutrašnje ljudske vrijednosti. U pitanju je uzročno-posljedična veza.

Zašto je to tako? Budimo realni, naši pomenuti prioriteti vjerovatno su odvajkada bili važni. Vjera u Boga, višu silu (nezemaljsku), u načela da ljudski postupci određuju dalji tok života, kao i život nakon života, davala je veliku prednost duhovnom nad materijalnim. I ja sam, kao umjetnik ovog doba, suočen sa svim tim lažnim sjajem i vrijednostima. Vrlo je nezahvalno i možda nekorektno upotrijebiti izraz “lažan”, jer ono što je za mene loše, za nekog može biti čak i svrha.

Djelo “Rajski okovi”
Djelo “Rajski okovi”foto: Privatna arhiva

Za mene, kao umjetnika, je neprihvatljivo samo posmatranje svega pomenutog te stoga ovim ciklusom puštam svoj krik u znak protesta i osude za kolektivno posrnuće.

Vaš najnoviji ciklus je “Incident u (H)ramu”, većinom u tehnici digitalna grafika na platnu, a kojem pripadaju radovi poput “Rajski okovi”, “Sv. Trandža”, “Alfa i Romeo”, “Bezgrešno začeće”, triptih “Posrnuli anđeo”, “Prvorodni grijeh”, triptih “Tri Gracije” i drugi... Kako je nastao ovaj ciklus, da li imate u planu da ga predstavite publici u galerijskom formatu? Kada?

Najprije da razjasnim da se konkretno “Incident u Hramu” veže za nerede u jerusalimskom Hramu koje su, za jevrejski praznik Pashu oko 30. godine naše ere, izazvali Isus i njegovi učenici. Isus je propovijedao u Jerusalimu, a nemiri u velelepnom Herodovom hramu izazvani su zbog toga što je Hram pretvoren u mjesto za trgovinu, razmjenu, bahatost, zbog čega je doveden u pitanje vjerski autoritet Hrama. Ovaj “incident” je u hrišćanskoj tradiciji poznat kao izgon trgovaca iz Hrama i opisan je u četiri jevanđelja Novog zavjeta. Mnogo o tome sam saznavao i putem interneta... Incident u Hramu prethodi Isusovom pogubljenju, zbog čega neki naučnici povezuju ovaj događaj sa njegovim hapšenjem i razapinjanjem. On je svoje postupke objašnjavao citirajući knjigu Isaije: “Moja kuća će se zvati Dom molitve za sve narode” (Isaija 56:7) i knjigu Jeremije: “Ali vi ste napravili od njega pećinu razbojničku” (Jeremija 7:11).

'Posrnuli anđeo', digitalna grafika na platnu
"Posrnuli anđeo", digitalna grafika na platnufoto: Privatna arhiva

Odraz pojedinca u kolektivnom ludilu imaginarnih pojava, egzistencije laži, obmane i težnje za ispiranjem svake zdravorazumske ideje dezintegriše čovjeka, sputava sve njegove težnje za duhovni razvoj i svodi pojedinca na jedinku koja troši, koja ne razmišlja i koja sluša. Društvo nije okrenuto ka čovjeku, ono je postalo samodovoljno i u takvom društvu čovjek postaje resurs, roba, sveden na ono što je najvažnije u tom društvu - kapital!

Na njima spajate tokove 21. vijeka, eros, moral, a sve to uklapate u neki religijski okvir ili upravo - ram, dok su tako radovi, sami po sebi, provocirajući, angažovani, ispitivački. Šta njima želite da prikažete i predstavite publici? Šta sami preispitujete?

Tema ciklusa je kritika posrnulih moralnih vrijednosti. Kritika se posebno odnosi na crkvu koja bi trebalo da bude zvijezda vodilja i “promoter” pravih vrijednosti, kojih se i sama treba pridržavati. Današnja crkva, nažalost, i sama pokazuje da prati posrnule norme. Pomenućemo ovdje temu bogatstva i pohlepe, na šta ni pojedini današnji crkvenjaci nisu imuni. Nije mi pravo što su ikone, brojanice, krstići i slično vrlo skupi za prosječnog čovjeka vjenika, samim tim nedostupni svima, te moramo zaključiti da pred takvom crkvom nismo svi jednaki. Nije mi pravo kada se današnje sveštenstvo vozi u najmodernijim automobilima i na taj način dolazi pred sirotinju, od kojih je dio čak i gladan, a oni pripovijedaju o siromaštvu i vjeri u bolje, o Bogu koji će nagraditi “jednog dana”. Jednom prilikom je patrijarh Pavle rekao: “Šta bi tek bilo da nisu dali zavjet siromaštvu?”...

Šta tek reći o nezasitim seksualnim apetitima?

“Incident u (H)ramu” može definisati čitav ciklus. Kakav incident Vi prikazujete? Čini se kao da suočavate početke svijeta sa (potencijalnim) apokaliptičnim motivima...

Današnji čovjek živi tako da mu na moralnoj ljestvici gotovo ništa nije izazov. O temeljnim vrijednostima se više ne raspravlja jer svako ima svoju ljestvicu vrijednosti. Ono što njega zanima postalo je stvar ličnog interesa. Užici bilo koje vrste su oduvijek postojali. Čovjek je samo ljudsko biće, može biti više grešno nego li sveto, ali jedino je njemu data sposobnost moralnog prosuđivanja stvari. S ostalim nižim živim vrstama dijelimo gotovo sve: od potrebe za preživljavanjem (stan, hrana, spavanje, pijenje) do potrebe za razmnožavanjem. Ono što nas bitno razlikuje od nižih živih vrsta je moralnost - osjećaj za moralno. Šta god radio i mislio, čovjek uvijek može biti dobar ili loš. Čovjeka ne možemo procjenjivati u odnosu na djelatnost koju obavlja, kao ni u odnosu na trenutni čin. Čovjeka možemo prosuđivati jedino ako poznajemo njegovu životnu priču. Potreban nam je sveobuhvatni uvid u splet okolnosti koje nečiju priču određuju.

Užitku možemo reći “da” samo ako smo svjesni da on nije krajnje ispunjenje, odnosno, smisao života u potpunosti.

Živimo u dobu izražajnog pluralizma mišljenja, djelovanja i vrijednosti. Živimo u dobu koje mnogi vide kao doba moralne i duhovne propasti svijeta. Isto tako, živimo u dobu iz kojeg, zahvaljujući potonjem, crpimo nadahnuća za ono “više i bolje”. I ta bi nam nadahnuća trebala poslužiti kao motiv da i dalje promišljamo doba u kojem živimo, i da bismo to doba znali uzdignuti do njegovih vrhunaca - do ljudskosti.

Slika “Stvaranje” velikog formata, ovog puta ulje na platnu takođe ima specifičan motiv, sa simbolima dobra i zla, svjetlosti i tame, samog stvaranja - Adama i Eve kao začetnika ljudskog roda... Kada je nastalo ovo Vaše djelo i da li je u pitanju možda neki novi ciklus, jer se, makar tehnikom, razlikuje od drugih djela?

Slika “Stvaranje” je nastala kao produkt neostvarene zamisli iz ranijeg perioda. Ukazala se prilika i nastalo je jedno djelo koje ne odstupa u suštini od prvobitnog ciklusa, osim po pitanju izbora materijala i tehnike rada, a opet čini cjelinu za sebe. Ko zna može se desiti da bude početak novog ciklusa, ali to će vrijeme već pokazati. Slika je moj, za sada, najveći format (180:120) u tehnici ulja na platnu i bila je veliki izazov. Mogu reći da sam joj se dugo posvetio, započeta je sredinom prošle godine, a završena prije par mjeseci.

Digitalna grafika na platnu “Prvi grijeh”
Digitalna grafika na platnu “Prvi grijeh” foto: Privatna arhiva

Slikom „Stvaranje“ odajem počast našoj planeti i koliko malo računa vodimo o njoj. Primijetićeš da je Bog prikazan kao golobradi mladić. To je iz razloga što smatram da je bio vjerovatno mlad, možda i pun sebe, kada nas je stvarao i tu je neiskustvo presudilo. Nekada su ga prikazivali mudrim starcem, smatrali su da je čovjek savršen. Danas se iz našeg odnosa prema istoj toj planeti, i jednima prema drugima, taj danak neiskustva dolazi do izražaja. Mnogima u oči upada detalj Đavola iznad Eve, a anđela iznad Adama. Ali se još niko nije zapitao zašto je Đavo muško, a Anđeo žena.

Kako je došlo do Vašeg spajanja više polja, žanrova, korišćenja različitih tehnika u Vašim djelima i da li to pruža dodatnu slobodu u stvaranju?

Volim čitav taj proces koji vodi do dobijanja finalnog djela. Taj, da kažem, zanatski dio koji se prepliće sa likovnim, dok na kraju ne podignete papir sa prese i razvučete osmijeh od uva do uva. Što se tiče slikarstva - od njega nijesam nikada odustajao. Može se reći da sam se oženio grafikom, a slikarstvo mi je bila ljubavnica. Sada je već drugačija situacija, prvenstveno zbog uslova za rad koje zahtijeva grafika - od prostorije za rad, preko prese, do kiseline i ostalog repromaterijala - slikarstvo polako preuzima primat u mom stvaralaštvu.

Po završetku Fakulteta likovnih umjetnosti u Trebinju, vraćam se kući u Podgoricu (1997. porodično smo se preselili iz Mojkovca u Podgoricu zbog teške ekonomske situacije u rodnom gradu... Tada su vremena bila teška, teža nego danas). Našao sam posao u jednoj štampariji gdje se susrećem sa dizajnom i pripremom za štampu. To je bila jedna velika životna škola, a i moje sadašnje poslovno angažovanje je u toj oblasti, u firmi „PexDesign“ čiji sam vlasnik. Zbog čega pominjem sve ovo? Umjetnici su oduvijek eksperimentisali sa postojećim medijima i na taj način približavali umjetnost tehnologiji. Tu se upoznajem sa digitalnim alatkama, i dolazi do stvaranja ciklusa „Incident u (H)ramu“.

Kada ste već spomenuli školovanje, kakvi su Vaši likovni/umjetnički počeci, kako je došlo do interesovanja, a onda i do odluke da upišete grafiku?

Što se tiče mog likovnog početka, on vuče korijene još iz djetinjstva i prvih školskih dana. U prvom razredu osnovne, sada već davne 1989. godine, dobio sam svoju prvu ocjenu, moram se pohvaliti da je bila petica u pitanju (osmijeh), i to iz likovnog - za crtež jabuke. Ta jabuka je sada već dobila mitske razmjere, a sjećamo je se još samo majka i ja.

Moj rodni grad, Mojkovac, grad kroz koji svi prolaze, a niko da svrati... Tako je možda sada, ali slika Mojkovca je sasvim bila drugačija u tom periodu. Mojkovac je grad koji mi je pružio divno djetinjstvo, ispunjeno drugarstvima, igrom, porodičnom srećom. Mislim da ne bih mijenjao nijedan sekund tih prošlih vremena.

Naravno, u toku osnovnog školovanja moja su se interesovanja mijenjala, pa sam htio da budem pjesnik, pa pilot i još mnogo toga, sve do kraja kada je došao “dan D”. U međuvremenu su me ubijedili da biti slikar nije isplativo za budućnost, da je bolje da upišem pravo ili ekonomiju, jer “umjetnost uvijek može biti hobi”. Kako nijesam htio da napuštam Mojkovac, dao sam mojima ultimatum, ostajem ili idem u likovnu školu (iako nisam znao ništa o njoj, niti ima li je i gdje). Tada moji popuštaju pod pritiskom, i s obzirom na to da je Mojkovac mali grad dođu do saznanja da jedan Mojkovčanin već uči školu na Cetinju. Moram pomenuti i zahvaliti se Mladenu Blaževiću koji je, možda nesvjesno, odigrao ključnu ulogu u toj odluci i nastavku mog likovnog obrazovanja. Školovanje tako nastavljam na Cetinju u SLŠ „Petar Lubarda“ gdje se prvi put susrećem sa raznim tehnikama, kako slikarskim tako, i grafičkim. Tu se prvi put i rodila ljubav prema grafici. Volio sam linorez, drvorez, a kasnije obožavao linogravuru. Ta ljubav se nastavila i na Akademiji u Trebinju. Tu se susrećem sa novim tehnikama, za koje u tom periodu nismo imali uslove u srednjoj školi, pa tako dolazi i do konačne odluke da taj dio školovanja posvetim likovnoj grafici i istraživanju svih mogućnosti koje nudi.

Na čemu trenutno radite, imate li nekih planova za izlaganje u skorijem periodu?

Što se tiče planova, otvoren sam za sve potencijalne opcije i prilike koje se ukažu, pa samim tim i za galerijsko predstavljanje svojih radova, ali i za ostale vidove saradnje...

Većina umjetnika danas ne može živjeti od onoga za šta su školovani

Iz Vaše vizure, kakav je položaj likovnih umjetnika u Crnoj Gori? Koliko imaju prostora za predstavljanje i afirmaciju?

Iskreno, što se tiče položaja umjetnika ne znam šta bih Vam rekao, a da ne bude kliše... Mogu reći da je status umjetnika u društvu veoma loš, osim za šačicu probranih. Umjetnik danas ne može da živi od onoga za šta se školovao, već egzistenciju traži u drugim zanimanjima, većina njih. Međutim, to nije ubilo stvaralački žar u meni, a vidim ni u drugima, i oslobođeni od okova materijalnog stvaramo umjetnost u kojoj će uživati današnja publika, a nadam se i buduća pokoljenja. Moram istaći, po mom skromnom mišljenju, da se na tom horizontu rađa sunce promjenâ i za nas “neafirmisane” i “neizvikane” umjetnike, u vidu Kulturne Baze Kunst i maestralne Ivane Stanić koja je uspjela da vrati nadu posrnulim duhovima, ne samo učinivši nas vidljivima za širu publiku, već raznim društveno angažovanim akcijama kojima pokušavamo da ovu našu državu učinimo bar malo boljom i ljepšom. Inače, neke radove članova grupe Kulturne Baze Kunst trenutno možete pogledati u odličnom ambijentu restorana „Ribnica“.

Umjetnik treba da ukaže i na manje lijepe događaje

Čini se, meni makar, da je “Incident u (H)ramu” izuzetno aktuelan ciklus u današnjem vremenu, povezuje mnogo elemenata iz raznih oblasti života, ne vezuje se samo za jedno određeno društvo. Koliko Vas inspirišu i kako na Vas utiču sve okolnosti koje se dešavaju u našem društvu, od pandemije virusa korona do različitih društvenih i političkih zbivanja?

Mislim da je dužnost umjetnika da pored lijepih stvari i motiva prikaže i ukaže i na ne tako lijepe događaje, pojmove, trenutke i situacije koje nas okružuju. Moja umjetnost je usko povezana sa svakodnevnim društvenim događajima i iz njih crpi inspiraciju.

Preporučujemo za Vas