MUZIKA, POLITIKA, ISTORIJA: “BELLA CIAO”

Pjesma uz koju se obnavlja duh ljevice

“Internacionala”, “Bandijera rosa” i druge himne socijalizma su vremenom gubile pređašnu snagu i popularnost. Novi politički identitet ljevice je još od sredine 60-tih godina tražio novu muziku

20084 pregleda 184 reakcija 17 komentar(a)
Proslava partizanske pobjede u Italiji, Foto: Pinterest
Proslava partizanske pobjede u Italiji, Foto: Pinterest

Kada je u emilijanskom kraju, oko mjesta Ređo, koje pripada širem bolonjskom području, počela da se pjevuši “Bela ćao” među učesnicima italijanskog pokreta otpora fašizmu, teško je neko mogao naslutiti njenu buduću popularnost. Ona je sada, izvjesno, svjetskih razmjera.

“Bela ćao” je, zapravo, odavno internacionalizovana. Dugo je već odomaćena u Kini, na Kubi, da ne govorimo u Francuskoj - tamo dobrim dijelom i zahvaljujući interpretacijama Iv Montana - i drugdje po svijetu. Iako ovdje odavno nije nepoznata, “Bela ćao” doživljava uspon i na balkanskim prostorima.

Podgorički KIC Pop Hor je prošle godine sa velikim uspijehom izvodio “Bela ćao” na festivalu u Kotoru.

Sigurno su pretenzije nepoznatih autora pjesme bile mnogo skromnije, možda nesigurni i da li će se simpatična melodija - sa riječima o dolasku “invazora” zbog kojeg treba “otići u planinu” - proširiti i do partizana u obližnjoj Lombardiji.

Pjesma jednostavna, skladne meledoje, ratne priče jednog životnog trenutka, sve visokom simbolikom. Sa političko-emotivnim značenjima. Prije svega slobodarskim, rodoljubivim, ljevičarskim. U najširem smislu, sa onim produbljenim značenjem političko-vrijednosne misli i akcije.

Politika i muzika

S pravom se mnogi vraćaju antologijskoj sceni u filmu “Amarkord” genijalnog homo filmicusa, Federika Felinija koja predstavlja klasičan doprinos temi politike i muzike.

Naime, scena prikazuje događaj nakon teatralne posjete fašističkog funkcionera Rimniju. Odmah nakon pompeznog produciranja u fašističkom dekoru romanjolskog grada sa vrha katedrale na centralnog trgu počinje da odjekuje muzika “Internacionale”. Poslije doživljenog šoka i zbunjivanja fašistički protagonsti dodatno naoružani organizuju brzi desant prema zvonima na vrhu gradske katedrale. Dramatično se penju, stižu… i nalaze stari gramogon i ploču.

Pjesme otpora
Pjesme otporafoto: Pinterest

Felinijevske scene i poruke je teško opisati. Najbolje je vidijeti ih iznova.

Smatra se da muzika inspirisana političkim konteksom nastaje francuskom revolucijom. Velika francuska revolucija kao spoj, između ostalog, slobode, demokratije, patriotizma, laicizma nije se mogla kompletirati bez spoja emocija i ideala, što se često najbolje ispoljava upravo muzikom. Tako je nastala “Marseljeza”. Započela kao eminentno patriotska, zato i na početku naslovljena “Pjesma vojnika sa Rajne” (autora muzike i riječi Kloda Ruzea), “Marseljeza” postaje ne samo francuska himna 1792. već vremenom simbol slobode, demokratije, dakle velikih tekovina francuske revolucije. Napolenove formacije su uz zvuke “Marseljeze”, prenosili po Evropi revolucionarne ideje, od jakobinskih sve do onih koje u ostale trajne vrijednosti demokratije.

Pad Napoleona, restauracija apsolutustičkih režima u Evropi je imao i muzički revanš. Konsolidovana carstva, u prvom redu ono veliko, Austro-Agarsko, će nametnuti, umjesto dinamičnih muzičkih ritmova, sporiji, istina i elgantan ritam restauracije, simbolizovan Štrausovim valcerima. Čuveni “Marš Radecki”, starijeg Johana Štrausa, postaje muzički, i ne samo muzički, antipod “Marseljezi”.

“Marseljeza” bi se vraćala na velika vrata u revolucionarnim godinama, 1830, 1847, posebno pod barikadam Pariske komune 1870. kada se njene poruke tumače zahtijevima za republiku i slobodu.

 Iv Montan, zaslužan za popularnost francuske verzije
Iv Montan, zaslužan za popularnost francuske verzijefoto: Pinterest

Jedna od najvećih drama u Drugom svjetskom ratu, nacistička opsada Lenjigrada je obilježena i prkosnim zvucima Šostakovićeve 7. simfonije.

Politička muzika, preciznije muzika političkih ideja, njihovih nacionalnih i socijalnih nosilaca, posebno onih poniženih ali i udruženih u svijetu, na specifičan način obilježavaju 19. i 20. vijek.

“Bela ćao” na muzičkoj ljevici

Da bismo mogli smjestiti “Bela ćao” u istoriju i stvarnost muzike koja teži idealu slobode treba je uoprediti sa onim poznatim, pa i monumentalnim ostvarenjima iza kojih su stajale silne nacionalne i međunarodne organizacije, države, sindikati, revolucionarne partije i konspirativne organizacije.

Ljupka “Bela ćao” u kojoj se traži sloboda, skriveno nagovještava i ljubav koja je nekako u vazduhu, planinskom u tom slučaju, izvjesno nije imala pretenziju da se upoređuje sa kolosalnim himnama međunarodnog radničkog pokreta poput “Internacionale”. Niti sa “Bandijerom rosa”, himnom italijanskog socijalizma.

“Internacionala” je pjesma socijalista, anarhista, komunista cijelog svijeta, vremenom prisvojena od Treće internacionale i Sovjetskog saveza čija je jedno vrijeme bila i državna himna. Pjesma je od prve, francuske verzije, preko one ruske, doživjela više promjenjenih izdanja.

Nastala još 1908. “Bandiera rossa” (“Crvena zastava”) je revolucionalna pjesma koja počinje pozivom da “narod krene naprijed”, dakle “avanti popolo”, kako se još i naslovljava ista pjesma.

Mnogo je drugih borbenih himni, na ljevici, a bogme i desnici. Posebno u Italiji, zemlji muzike. Đuzepe Verdi je jedan od simbola italijanskog Risorgimenta. Ljevičarska “Bandiera rosa” i desničarska “Đovineca” su veliki političko-ideološko-muzički rivali italijanske istorije 20 vijeka.

Obje su izvođene u Crnoj Gori u specifičnim istorijskim kontekstima, što je posebna tema, i o tome nekom drugom prilikom.

Nisam siguran da su “Fratelli d’Italia”, sadašnja lijepa italijanska himna, bez sumnje izraz modernog identiteta Italije, do čijeg je čestog izvođenja posebno držao predsjednik Azeljo Ćampi - do kraja arhivirala “Bandijeru rosa” i “Đovinecu”.

Treba podsjetiti da je u ljevičarskim ambijentima Italije visoku popularnosti imala “Fischia il vento” (“Zviždi vjetar”). Ona je stigla iz Rusije sa italijanskim zatvorenikom koji je pjesmu čuo 1942. u ruskom logoru, prekomponujući je uz sasvim nove, italijanske, riječi. A radilo se o poznatoj pjesmi “Kaćuša” koja je komponovana još 1938. sa riječima Mihaila Isakovskog. Pjesma je novoj verziji vrlo italijanizovana, dominatno nježna, riječima i aranžmanom.

Preuzimanje ruskih melodija u nacionalnim verzijama je kod internacionalnih drugova smatrano - izgleda - prirodnom pojavom imajući u vidu da je muzika dolazila iz “domovine socijalizma”.

Partizanska pjesma “Teče Tara” čije riječi je napisao Junus Međedović, pjesnik, glumac, revolucionar iz Bijelog Polja je sigurno imala muzičke inspiracije u ruskim melodijama.

Istorijskim bilansom komunizma, posebno poslije pada Berlinskog zida veliki muzički mitovi ljevičarskih pokreta su postajali prevaziđeni. Prevedno ili ne, ali sve više su zvučali anahrono. Izvjesno, “Internacionala”, “Bandijera rosa” i druge himne socijalizma su vremenom gubile pređašnu veliku snagu i popularnost.

Novi politički identitet ljevice je još od negdje sredine 60-tih godina 20. vijeka tražio novu muziku.

Akile Oketo, partijski sekretar koji je označio kraj imena Komunističke partije Italije će, nakon velikog, dramatičnog, emotivnog kongresa promjena te velike partije, tražiti da se na partijskom skupovima sve češće čuje muzika suptilnog kantautora Franćeska De Gregorija, i njegova “Viva l’Italia”. Nostalgičari istorijskog socijalizma, “Internazionale” i “Bandiere rose” su osnovali dvije nove partije sa starim imenom i muzikama.

Iako ni izdaleka ne poziva na eksproprijaciju zemlje i fabrika poput “Bandijere rose”, dijelujući prilično neratoborno ali sa izvjesnom nepodnošljivošću života s okupatorom (“invasor”) “Bela ćao” je povećavala svoju popularnost. Čak je postala i pjesma ne baš nježnih protesnih pokreta poput “No Global”, spremnih na žestoke ulične borbe.

U ovoj sumornoj godini označenoj koronom, pojavili su se “Loockdown orchestra”, najprije na italijanskim terasama, ubrzo i po svijetu koji su, opet u felinijevskim scenama, najviše prkosili epidemiji i novom invazoru pod imenom kovid, svirajući i pjevajući “Bela ćao”.

Fenomen partizanske pjesmice “Bela ćao”, njeno trajanje i dalji uspon, traže svoja do kraja objašnjenja.

Ako je prevaziđeno vrijeme kolektivnih zanosa i revolucionarnih organizacija koje su rodile kolosalne muzičke kompozicije, trebalo je preživijeti muziku novih protesnih izraza, vrlo orginalna muzička ostvarenjima, poznata pod imenom bit muzike. Radi se o pojavi novih generacija, manje više avanturistički oličenih u bestseleru Dzek Keruaka On the road. Zatim talas velokih kantautora koji protestvuju protiv nepravednog svijeta i novih ratova. Jedan od njih je harizmatični Bob Dilan. Nova revolucija se ogleda u njegvoj “The Times Are Changin”. Tačno, vremena su se mjenjala.

Uprkos novim protesnim generacijama i njihovim bogatim i orginalnim muzičkim izrazima “Bela ćao” se svojim trajanjem pretvarala u mit. Između ostalog i zahvaljujući stalno novim aražmanima, interpretacijama i izvođačima. U Italiji od klasičnog Klaudija Vile, preko Nile Pici, Milve, Fabricia De Andrea, sve do Franceska De Gregorija. U inostranstvu verzije koje su nastajale 50-tih godina i kasnije, recimo, u Poljskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj se ne malo razlikuju od onih aranžiranih i izvođenih u Kini i Latinskoj Americi, ali i drugdje. I improvizovane verzije na terasama gradova u vremenu Loockdown života je vjerovatno obogatilo tu staru, iznova novu pjesmu.

Podsjetimo se. “Bela Ćao” nema ideološke dimenzije, još manje militarni ritam. Posjeduje šarm ležerne jednostavnosti i ljepote. Izražava ideju slobode. Pritom duboko autenetična. Melodijom i riječima. Zato traje.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")