ZA ART VIJESTI GOVORI O SVOJIM NOVIM KNJGAMA

Milisav Savić: Dosljedna odbrana literature

Pogrešno je misliti da prava umjetnost može uspješno da se nosi sa đubretom koje nas danonoćno zasipa. Ne može! Kao što ne može da spriječi i neke mnogo gore stvari: ratove, prije svega

2830 pregleda 0 komentar(a)
Milisav Savić, Foto: Privatna arhiva
Milisav Savić, Foto: Privatna arhiva

Roman „Pepeo, pena i šapat“ i knjiga interjvua „Bandit i profesor“ dva su nova naslova Milisava Savića, doajena srpske književnosti. O ovim knjigama, Savić je govorio za ART.

„Pepeo, pena, šapat“ je vaš novi roman u kome je glavni junak Crnjanski. Zašto baš on?

- Biografija Crnjanskog mi je poslužila za priču o Adonisu, čija je sudbina inspirisala velike likovnjake, pjesnike, muzičare... Tom lijepom mladiću, rođenom iz incesta, Zevs je odredio da trećinu godine provede kod Afrodite, drugu kod Persefone, a treću po svojoj volji. Adonisu nije bilo lijepo ni kod boginje ljepote i rajskih uživanja, a ni kod vlasnice podzemnog svijeta i niskih strasti. Najljepše mu je bilo kad je sam lovio po šumama... Ali tamo je nastradao od ogromnog vepra... Jer zovu slobodе, zavodljivom a rizičnom, teško je odoljeti.

Moj roman je i svojevrsno putovanje kroz ta tri carstva, a boljeg vodiča, od Crnjanskog nijesam mogao naći. Crnjanski me vodi u London, Beč, Rim, a ja njega u zavičajne, raščanske predjele.

Tri dijela romana sa po 33 priče podsjećaju na danteovske sfere. Slučajno ili namjerno?

- Namjerno. Crnjanski je živio u sve tri: u paklu (ratni užasi u Galiciji, emigrantske godine), u raju (boravci u Italiji), u čistilištu (povratak u Beograd). Njegova Beatriče bila je Vida. Svaki pisac bi poželio takvu ženu. Svakom od nas, da prafraziramo Njegoša, dodijeljene su tri čaše. Njegoš pominje dvije, a za onu treću, slađu i od meda, čašu slobode, čovjek se sam mora izboriti.

Crnjanski je čak i u rajskom Rimu smatrao da je ovaj svijet dolina plača i suza. Bila mu je bliska Šopenhaurova ideja da se neka vrsta spasa i utjehe može jedino pronaći u umjetnosti. Njegov Bog je bio Bog literature.

Na tom danteovskom putovanju Crnjanski sa naratorom smišlja kazne za najveće grešnike našeg vremena i nagrade za na pravdi Boga postradale. U deveti, najstrašniji krug smješta one koji likvidiraju druge, masovno prije svega, u ime vjerskih, rasnih i političkih ciljeva. Na žalost, u tom krugu u loncu proključale lave krčkaju mnogi pripadnici naroda iz bivše Jugoslavije. Tužno je da poslije tri milenijuma civilizacije oduzimamo nekom život samo zato što je različite vjere, nacije i ideologije.

U romanu „Pepeo, pena, šapat“ provlači se, pored onog o Adonisu, i mit o Argonautima. Sa kojom svrhom?

- Svi mi čeznemo da imamo argonautsku družinu. U djetinjstvu tu družinu sastavljao sam od najpoznatijih junaka naše epike, od Marka Kraljevića do Miloša Obilića pa sve do nekog Đure Pijanice (taj mi je bio najsimpatičniji), koji kao svatovi uspješno dovode nevjestu iz dalekog i neprijateljski naklonjenog svijeta. U zlom i opasnom svijetu samo se sa takvom družinom moglo opstati. Zašto Adonis lovi opasnog vepra sam? Ne najavljuje li on modernog čovjeka, bez prijatelja, ostavljenog na nemilost samom sebi? I da li je danas moguće okupiti Argonaute, a pogotovo da li je moguće pronaći zlatno runo? Na primjeru svoje generacije, koja je u potrazi za zlatnim runom - a ono je simbolizovalo društvo blagostanja, pravde i sreće - doživjela potpuni fijasko, pokazao sam da su takve družine kratkog daha i da se one obično raspadaju zbog izdaje. Jer izdaja ideja, nacije, vjere, prijatelja postala je conditio sine qua non modernog življenja, bolje reći preživljavanja. A iza svega ostaje samo pepeo, pjena i šapat.

U Vašoj književnoj verziji Crnjanski je doživio priznanja po povratku iz emigracije, što je daleko od istine. Vi ste mu namijenili bolju književnu istinu od stvarne. Je li to vaš lični način da se odužite ovom piscu?

- Crnjanskom je učinjena velika nepravda po povratku u Beogradu. U Londonu on se osjećao kao krpa, a ni u Beogeradu nije mu bilo bolje... Nepravde se prema piscima ispravljaju poslije smrti. Podižu im se spomenici u parkovima, a za života neki su umirali od gladi.

Kakva su vaša lična sjećanja na vrijeme kad se Crnjanski vratio iz egzila i na samog pisca?

- Na nedavnom skupu o Crnjanskom, primijetio sam da sam ja jedini koji ga je poznavao. Kao mladi, nadobudni pisac, nijesam pridavao neki veliki značaj tim susretima sa njim. Šteta! A Crnjanski je voleo da se druži sa mladim piscima. Jer je osjetio da su se jedino oni istinski obradovali njegovom povratku iz emgiracije. Njegovi ispisnici, pa i nešto mlađi od njega, nijesu ga sa oduševljenjem dočekali. Ne samo miljenici vlasti, za koje je on bio i ostao desničar blizak fašističkim idejama, nego i tadašnji disidenti. Dokaz za to je da ga vlast nije mnogo mazila (jedino veće priznanje bilo je NIN-ova nagrada), a nije ni primljen u Akademiju, u kojoj su glavnu riječ vodili disidenti.

U sjećanju su mi ostale njegove nemirne, drhtave oči. Bio je to starac, čije je tijelo od glave do pete bilo ispunjeno kao slamom strahom.

Crnjanski nam je ostavio sjajne knjige o njegovim godinama provedenim u diplomatiji („Embahade“ i „Kod Hiperborejaca“) u kojima je precizno opisao političku klimu u Evropi uoči Drugog svjetskog rata. I vi ste službovalii u diplomatiji u Rimu. Da li su vam bila od pomoći neka zapažanja Miloša Crnjanskog?

- Gotovo sam se našao u sličnoj situaciji kao Crnjanski. U Rimu je Crnjanski bio ataše za kulturu, ali ga ambasador - on ga zove mandarin - nije naročito cijenio. Ambasador je poticao iz ugledne građanske porodice, a Crnjanski je bio skorojević, siromašni pjesnik. Musolinijeva Italija već se pripremala da uzme dio od Jugoslavije kojoj je bila potpisana smrtna presuda. Kad sam stigao u Rim, Jugoslavija u kojoj sam rođen bila je nestala, zemlja koju sam predstavljao bila je Zajednica Srbije i Crne Gore. I Srbija i Crna Gora bile su na koljenima: Srbija kao glavni krivac za ratove, Crna Gora kao švercerska i mafijaška država (pošto je ambasadorsko mjesto pripadalo Crnoj Gori, novopostavljeni ambasador čekao je agreman više od pola godine, čime su Italijani pokazali koliko im je bilo stalo do tog imenovanja). Od nas se samo očekivalo da udovoljavajamo zahjtevima velikog svijeta. Da u prvom redu isporučujemo Hagu optužene za ratne zločine. I da prirodna bogastva olako i za badava prepuštimo strancima.

Kako ste vi lično doživjeli službovanje u Rimu i tu ambasadu koju lijepo opisujete? Je li tu zgradu Musolini poklonio Paveliću?

- U nemogućnosti da išta ozbiljnije uradim na imidžu nove države, uz to opstruiran od osoblja ambasade koje je još uvijek bolno uzdisalo i u potaji suzilo zbog pada Miloševića, počeo sam da organizujem u praznoj rezidenciji kulturne hepeninge. Ta ogromna barokna rezidencija, Musolinijev poklon Paveliću, i sama je predstavljala spomenik kulture.

Posjedovala je veliku kolekciju slika i skulptura i ogromnu biblioteku. Pet-šest godina prije mog dolaska opljačkana je, neke od slika policija je pronašla na buvljacima na jugu Italije, a knjige, stare, s kraljevskom signaturom, mogle su se naći na Kalenićevoj pijaci u Beogradu.

Ogromna biblioteka bilo je gotovo prazna, u njoj je ostalo nešto hrvatskih i slovenačkih knjiga. U kuhinji je ostao i srebreni komplet posuđa i čaša, sve iz vremena kraljevske ambasade. Na zidovima salona se zadržalo nekoliko vrijednih platana (jedno i Nadežde Petrović).

Za te performanse nijesam imao nikakva sredstva. Čim bih čuo da je neko od pisaca došao u Rim, priredio bih mu veče. Tako su kod mene gostovali, reklo bi se o svom trošku, Momo Kapor, Ljubivoje Ršumović, Dragomir Brajković, Miroslav Josić Višnjić. Bilo je i izložbi (Ana Kapor sa svojim mužem Vladimirom Pajevićem). Veliku pomoć pružila mi je spisateljica Tijana Đerković, ćerka pjesnika Momčila Đerkovića.

Ostaće nezaboravno veče naše ženske poezije, prevedene na italijanski, koje je Tijana priredila. Pojavio se i Predrag Matvejević sa Dunjom Badnjević, Predrag je prije toga, zbog kritika Miloševića, bio nepoželjan.

Večeri je posećivala naša dijaspora (tu sam upoznao i ćerku Crnjanskovog ambasadora, rekla mi je da je Crnjanski svašta izmislio o njenom ocu), ali i italijanska publika, posebno pisci i novinari koji su imali simpatija za našu zemlju. Poslije njih slijedio je koktel, uz obilje vina.

Otkud sad vino - pitate se - kad je stavka u budžetu za takvo nešto bila nula. U podrumima rezidencije - a oni su predstavljali svojevrsni lavirint - pronašao sam pedesetak kutija crnogorskog vranca i loze, neko ih je sklonio, da li da švercuje ili da ih prisvoji za sebe - nije važno, meni su te prašnjave boce bile doborodošle.

Goste sam obično smještao u jednu od garsonjera (ukoliko se garsonjerom može zvati prostor od 100 kvadarata) u potkrovlju rezidencije. Ali Momu Kaporu i supruzi mu Ljiljani ponudio sam praznu rezidenciju. Od pet spavaćih soba Kapor je tražio da spava u onoj koju je koristio Tito prilikom posjeta Rimu. Sobom i krevetom bio je zadovoljan (a biće da je bila i Ljiljana) ali se vajkao što je izjutra da bi skuvao kafu svojoj dragoj morao da pješači pet minuta do kuhinje koja se nalazila na drugom kraju zdanja. Na žalost, kuvara i poslugu nijesam mogao da mu priuštim.

Tako je za vrijeme mog službovanja rezidencija postala naš kulturni centar. Jedan od boljih, ako ne i najbolji. U Rimu sam organizovao i naučni skup o Crnjanskom. Sjenku na skup, na kome je prisustvovalo oko dvadesetak slavista iz Italije i Evrope, bacila je vijest da je tog dana Crna Gora proglasila nezavisnost. Umjesto da prisustvujem skupu, morao sam da trčim u Ambasadu i da sprečavam tuču između dojučerašnje braće.

I u Vašem ranijem romanu „Ožiljci tišine“ pisali ste o dva velika pisca, Andrću i Crnjanskom. Kako su zapravo Andrić i Crnjanski postali vaši književni junaci?

- Danas je teško stvoriti fiktivni lik. Poslije toliko slavnih likova: Don Kihot, Ema Bovari, Ana Karenjina, Raskoljnikov. Moderni pisci pribjegavaju stvarnim likovima, ali ih obilato fikcionalizuju. Draž takvih likova je u tome što se njihova slika kod čitalaca stvara na osnovu već poznatih, provjerljivih činjenica o njima, ali i na osnovu onih, fikcionalizovanih, u vlasništvu pisca. U tom portretisanju ne smije da dođe do kolizije. Ni Andriću ni Crnjanskom nijesam pristupao kao biograf. U njihovim biografijama doticao sam se samo onih pitanja koja su bila i goruća pitanja mog vremena. Zašto je Andrić izbjegavao da daje intervjue i zašto se nikad nije pretjerano angažovao? Nije li vjerovao da je literatura jedino i pravo polje piščevog djelovanja, a ne svjetla i sjaj političke scene? Zašto nikad nije kritikovao vlast, ni kraljevsku ni komunističku?

Kod ostarelog Crnjanskog zanimao me je njegov panični strah da će ga tajne službe likvidirati, prije svega naša Udba? Neki su misliili da je pisac upao u paranoju, ja ne. Nije li pisanje, čak i danas kad je marginalizovano, opasna stvar? Ne dokazuju li to brojna ubistava pisaca i novinara u prošlom, pa i u ovom vijeku.

„Bandit i profesor“ je knjiga vaših intervjua u minulih pola vijeka, od 1970-2020. To je svjedočanstvo o pola vijeka književnog života i rada, ali i svojevrsna freska minulog doba. Nijeste li poranili sa podvlačenjem crte?

- Nije u pitanju podvlačenje crte. Moderna književnost ne može bez autoreferencijalnosti. Još uvijek postoji znatiželja da se od pisca sazna šta je htio da kaže. U „Itaci i komentarima“ Crnjanskog teško je reći šta je bolje: poezija ili naknadne bilješke. Moja poetika, iskazana u intervjuima, sastavni je i nerazdvojni dio moje literature. Ključni elementi te poetike nalaze se u mom posljednjem romanu, u vidu 33 digresije, pisane za ličnu upotrebu. Zajedničko im je dosljedna odbrana literature. Odbrana od bahate politike, od primitivizma, od zloupotrebe u prigodne, dnevne, zabavno-potrošačke ciljeve. Literatura je luksuzni brand.

Zanimljivo je da je trećina mojih intervjua data crnogorskim medijima. Povodom mojih dolazaka u Budvu, Plužine i Podgoricu. U Crnoj Gori još uvijek predano opstojava kult književnosti. Bolje nego u ostalim postjugoslvenskim prostorima. Sjećam se jedne scene u Budvi, sjedio sam ispred Mogrena sa Borislavom Pekićem, jedna prolaznica okamenila se ne nekoliko koraka od nas, kad je prepoznala pisca “Zlatnog runa”, kao da je ugledala božanstvo.

Iz knjige se vidi kako ste stasavali kao pisac, od pjesme voljenoj djevojci, zbog koje ste dobili batine, preko stvarnosne proze, „Bugarske barake“.....pa sve do najnovijih djela. Kako vi sebe vidite kao pisca? Kako je tekao taj put od bandita do profesora?

- Ne, nijesam počeo kao bandit. Počeo sam kao suvi petičar, odlikaš, kao fini pjesnik koji piše ljubavne pjesme svojoj vragolastoj djevojci. Ali kad su tog bubalicu, po prirodi šonjavka, pretukli neki žestoki, sa ulice, momci - iz čista mira, jer su im pjesnici išli na živce, i kad je vragolanka od djevojčurka napustila svog stihotvorca, zarad jednog od momaka koji ga je izbatinao, on se, ponižen, razočarao u književnost. Knjige su laž, a život je nešto drugo. I tad je prihvatio ideju - nimalo novu - da najprije treba živjeti, i to žestoko i burno, pa tek onda pisati. A taj moj bandintski život sveo se na druženje sa marginalnicima, sa besposličarima, pijancima, kockarima i kurvama iz zadimljenih staničnih bifea, i na tom iskustvu nastala je moja crna proza... Mnogo šta manjkalao je toj prozi, a ponajviše strpljivog rada (jer rakija i pero ne idu zajedno, bez obzira na mitove da su svi veliki pisci bili pijanci), ali autentičnosti nije... još uvijek u njoj, i poslije pedeset godina, vitlaju vjetrovi koji cijepaju celofanske omote lijepe književnosti i još uvijek tamo cvjeta divlje planinsko cvijeće i raste čičak i kopriva - što je sve bolje od uzgajanog pa i plastičnog, i te kako prisutnog u takozvanoj finoj literaturi. Jer prava literatura je subverzivna, po njoj se hoda kao po minskom polju. Ali ispostavilo se da su to bile moje slatke zablude. Ne može se pisati bez znanja. Pisanje je i zanat (to su odavno rekli Aristotel i Horacije). A kao u svakom zanatu najprije se mora šegrtovati (to znači drljati do besvijesti klupu u biblioteci) da bi se stiglo do majstorske diplome. I potrudio sam se da bar donekle nadoknadim ono što sam izgubio u banditizmu: u zrelim godinama naučio sam dva strana jezika, vidio dosta od svijeta i pod stare dane doktorirao. Mit o barbarogeniju je izmišljotina. Uostalom, jedan od najvećih naših barbarogenija, „ludi vilozov“ - kako su ga zvali cetinjski pastiri, Laza Kostić, i te kako je bio obrazovan.

No, iako sam prihvatio „profesorsku literaturu“ (sa geslom da je pišu najpametniji i najlucidniji za sebi ravne), nisam se oslobodio sumnji u njenu moć i svrsihodnost. Čemu literatura u ovom kratkom životu i sumornom svijetu? Ponekad se upitam zar nije bilo bolje da sam postao učitelj skijanja na Kopaoniku nego što sam krivio kičmu ispisujući tolike knjige. Jedina mi je utjeha što sam u svom pisanju, bar onom boljem, pronalazio uskraćene i sanjane prostore slobode, i što sam, pišući, ponekad zamišljao da u sunčanom danu jurim kopaoničkim sniježnim padinama, sa osjećajem da se svakog trentuka mogu odlijepiti od staze i poletjeti, kao Momčilov Jabučilo, put Durmitora čiji su vrhovi parali nebo.

Rijaliti programi su danas svojevrstan opijum za narod, u takvom sistemu vrijednosti književnost je u većoj mjeri skrajnuta. Ne postoje književne polemike, niti pravog interesovanja za književnost. Sve je postalo bestseler, svojevrstan skandal. Kuda to vodi?

- Da se ne zavaramo, prostakluka ili niže kulture bilo je u svim društvima. Nekad je takva kultura, kao što je dokazao Bahtin na primjeru karnevala, odigrala ključnu ulogu u kritici zvanične, umrtvljene, ideologizovane umjetničke prakse. Ali rimska arena, sa prizorima istinskog prolivanja krvi i umiranja (tu su počeci rijaliti programa), nikad nije mogla da ugrozi grčku dramu koja je takve scene izbjegavala.

Pogrešno je misliti da prava umjetnost može uspješno da se nosi sa đubretom koje nas danonoćno zasipa. Ne može! Kao što ne može da spriječi i neke mnogo gore stvari: ratove, prije svega. Ali umjetnost nam daje nadu - što nije malo - da postoje neki bolji svjetovi. Koji ne opijaju već osvješćuju.

Preporučujemo za Vas