EPISTOLARNI ZAPIS O SRETENU PEROVIĆU (3.)

“Vas niko neće spominjati generale”

Vazda je pjesničko grlo, a ne samo na Balkanu, izazvalo koljačevu kamu, oštrilo njenu oštricu, brusilo njeno sječivo! (Dukljanski epistolarij, Zagreb, 1996)

7819 pregleda 7 komentar(a)
J. Brković i S. Perović, Foto: Privatna arhiva
J. Brković i S. Perović, Foto: Privatna arhiva

Znam za Sretenovu hrabrost kada se 1963. godine u bašti hotela „Crna Gora“, u ondašnjem Titogradu, suprotstavio, i to energično, silobatnom ponašanju zloglasnog generala Sava Joksimovića. Tih je dana u „Grafičkom zavodu“ bila objavljena Joksimovićeva knjiga ratnih zapisa „U gerili“. Svi prisutni su, izuzev Perovića, te ljetnje noći u bašti poltronski ugađali generalu Joksimoviću, hvaleći njegovu tek izašlu knjigu i diveći se njegovom gerilskom ratovanju u Vasojevićima. „Urešen“ gordim fizikusom, generalskom nadmenošću, bahatošću i primitivnom prepotencijom i opijen neukusnim hvalama njegove knjige, Savo Joksimović se osjećao „kao pod krilima“ i prisutnima kazao da je njegova knjiga bolja od svega što je Mihailo Lalić napisao. Dok su ostali nijemo klimali glavom i odobravali, Sreten Perović je smogao snage da se generalu Joksimoviću odupre i u lice mu kaže: „Oprostite, generale, ali vam moram reći da će za pedeset godina u ovoj istoj bašti, kao ovo mi noćas sjedjeti ljudi i s poštovanjem govoriti o knjigama Mihaila Lalića, a vas i vašu knjigu niko neće spominjati.“ Nastao je pravi pakao: general Joksimović se razgoropadio, urlao je na Sretena, psovao, prijetio pištoljem, optuživao... Sreten Perović je ustao i dostojanstveno otišao od generalovog stola i društva, očekujući da mu general, možda, i u leđa puca, što se od Joksimovića moglo i očekivati.

* * *

Sreten Perović!

Prvi je pisao o meni kao mladom pjesniku. Bilo je to 1949. u „Pobjedi“. Nijesam imao ni šesnaest godina. Izdvojio me je, po talentu, iz generacije. Ukazao na moju tadašnju razbarušenost. Citirao strofu koja se završava stihom: „Jednom ću krvav ležat nasred druma!“

Te ili iduće godine Sreten i ja smo dobili nagrade Ministarstva prosvjete i kulture Crne Gore za poeziju. Bio je raspisan konkurs. Mislim da je Sreten dobio prvu, a ja drugu nagradu. Njegove se pjesme - krokija, i danas sjećam: spominjali su se - april, lokva i loza vita... Moje se pjesme više ne sjećam. Znam samo da se u jednom stihu spominju klavir i tuđina. Možda će nekada neko dokazat da je to, u odnosu na moju današnju situaciju, bila proročanska pjesma. Više bi me obradovalo ako je to zaista bila pjesma.

Družili smo se Sreten i ja od najranije mladosti. Družili i sanjali. Oslovljavali se sa Berski i Piperski. Sreten je katkad bio Fedor - Feđa Gropljanski. U blizini njegovih Beri, ili u Berima, postoji stari dukljanski toponim Groplja.

* * *

Sreten Perović!

Postoje tri perioda našeg prijateljstva:

Titogradski!

Beogradski!

Podgorički!

Ovo sada može da bude neki četvrti period. Sreten u pismu kaže: „Ne predviđam skoro viđenje.“ Ako do toga viđenja ikad dođe, bila bi to peta faza, ili peti period našeg prijateljstva, u kojem ćemo, nadam se, imati dosta toga jedan drugome da kažemo, pa i spravom da zamjerimo, naravno prijateljski. Daj Bože da do te pete faze našeg prijateljstva dođe. Nije naše „fizičko zdravlje“ baš toliko ruinirano da ne bi moglo do pete faze doći. Ako život jednog od nas, ili obojice, bude prekraćen „tupom kašikom“ ili „britvom“, pridružićemo se onom povijesnom bradstvu mrtvih pjesnika, čiji je život kuršumom ili kamom prekraćen, najčešće kamom: Lorka, Goran, Zija Dizdarević, Dule Jerković, Kukalj, Destovnik Kajuh, Kočo Racin, Viktor Jara, Siniša Glavešević, Jakov Jurišić - u ovom ratu - i toliko drugih. Vazda je pjesničko grlo, a ne samo na Balkanu, izazvalo koljačevu kamu, oštrilo njenu oštricu, brusilo njeno sječivo! Po onome što sada piše Sreten Perović, a i po minulom radu, ako dođe vrijeme kama, i za njegovo će grlo krvnici crnogorstva imati kamu!

Dragi Sretene, prije dvadeset godina sam napisao pjesmu u kojoj postoje i ovakvi stihovi:

Na Balkanu je Samo zaklan pjesnik - Pjesnik! Sve ostalo je Štetan uticaj Istoka i Zapada, Zapada i Istoka!

* * *

Sreten Perović:

I kao mladi pjesnik sumnjiv i sumnjičen. I kao student na ferijama u rodnom kraju. Ubica njegovog oca i djeda i dalje budno motri na sina i unuka ubijenih. Ako ništa - smeta mu učiteljev krombi kaput na sinu studentu, još i mladom pjesniku s prvom knjigom!

Prva godina studija i prva Sretenova knjiga - „Zvuci i daljine“, objavljena u Beogradu 1951. godine?. Možda 1952. Donio je knjigu za studentske ferije da je pokaže majci, sestrama, braći, rodbini, prijateljima iz Kluba mladih pisaca Titograda. To je prva knjiga jednog člana toga Kluba. Pjesnikova prva knjiga - to je kao pjesnikovo prvo dijete, svuda osim u Crnoj Gori. U Crnoj Gori onoga vremena prva knjiga je samo pojačano podozrenje, osnov za sumnju, dokaz za neprijateljstvo, ako u knjizi nema rodoljubnih kliktaja, makar o jednoj od sedam ofanziva, pogotovo petoj!

Perović s prvom knjigom, u krombi kaputu nepravedno ubijenog oca! Mladi Fedor - Feđa Gropljanski. Mladi Berski.

Priča nam da je upoznao Oskara Daviča, i rukovao se s njim! Desanku Maksimović je, po jednoj beogradskoj poledici, s književne večeri na Filozofskom fakultetu, ispratio do stana u ulici Prvog maja 33. Pjesnikinja je zapazila krombi kaput na mladom Crnogorcu. Diskretno je pitala za poreklo mladog Crnogorca i njegovog kaputa. „Našlo se u kući“ - odgovorio je Perović. Prešutao je da je to kaput njegovog plemenskom zlobom ubijenog oca. „Vidim ja da ste vi odgojeno dete“ - kazala je Desanka i zahvalila mladom kolegi što ju je preveo preko opasne beogradske poledice. Sreten na prvim studentskim ferijama spominje imena mladih pisaca iz Balkanske 4, a to je sjedište Univerzitetskog književnog kluba. Imena se čuju i odmah zapamte: Slobodan Marković, Stevan Raičković, Dragoslav Grbić, Branko Jovanović, Pera Andrić Kerečki, Florika Štefan, Žarko Đurović, Ivan Ceković, Svetozar Tomić... Ja mu vjerujem, a ima ih u Klubu mladih pisaca Titograda koji ne vjeruju da je za toliko kratko vrijeme upoznao Oskara i Desanku - s Oskarom se rukovao, a Desanku po poledici do stana otpratio! Jedne noći, dok smo se skupa vraćali kući, blizu smo stanovali, pita me Luka Milačić, mladi pjesnik, član Kluba, danas, na žalost, pokojni: „Jevreme, laže li Sreten da je upoznao Daviča i Desanku i one druge?“ Kažem Luki da Sreten ne laže. U velikim gradovima nije teško doći do pravih pisaca. Nama se čini da je prosto to nemoguće, jer u Crnoj Gori tih godina ne živi ni jedan njen poznati pisac!

Sreten i ja smo za vrijeme njegovih ferija po cio dan zajedno. Mlađi sam od njega i hoću što više da čujem. Nijesam član Kluba mladih pisaca. Bio sam samo dva dana i odmah sam došao u sukob s nekim Čedom, čijeg se prezimena ne sjećam. Nekog sam Dragoljuba Ristića po zubima raspalio. Tek je bio došao s Kosova, tužio me je kod oca, a i kod vlasti.

Još nemam prvu knjigu. Sretenove „Zvuke i daljine“ nosim i svima pokazujem. Moj strogi otac, komandir zatvora, zna Sretena i Sretenovu sestru Smilju. Dolazili su kod nas: Sreten češće, a Smilja samo jednom ili dvaput, zajedno smo bili u ekipi za prvo popisivanje stanovništva. Ona je sve za mene radila. Ja sam joj recitovao moje i Sretenove stihove. Pri kraju popisa odrecitovao sam Smilji jednu ili dvije pjesme Sergeja Jesenjina. Tek sam ga bio otkrio. Smilja je uz onaj njen vazda blagi, pitomi i iskreni osmjeh kazala: „Taj je bolji i od Sretena i od tebe“.

Preporučujemo za Vas