Nakon šest nedjelja rada ekipa serije “Besa”, koju su mnogi okarakterisali kao najbolju posljednjih godina u regionu, završila je dio snimanja druge sezone koji je trebalo obaviti u Crnoj Gori.
Kako će naša zemlja u predstojećoj sezoni ove krimi drame biti duplo više zastupljena nego u prošloj, našla se potreba za crnogorskim koproducentom, u tu ulogu upalo je lice već poznato ekipi serije. Crnogorski glumac Dušan Kovačević već je igrao u “Besi”, iz produkcijske kuće Natenane koja je zaslužna za sitkom “Dojč caffe”, u projekat uključen i kao koproducent. Još jedna je to prilika i za njega i za crnogorske filmske radnike da nauče i povežu se sa većima i iskusnijima iz našeg okruženja gdje je sve više vidljiva tendencija homogenizacije i ujedinjavanja u jednu scenu koju čini isti kulturni prostor, prostor bivše Jugoslavije.
Kovačević kaže da je izazova bilo, najviše zbog korone i nekoliko kišnih dana, ali da se sve prevazišlo i da su svi zadovoljni. Posljednji dio sniman je u selu Dujeva kraj Rijeke Crnojevića, a prethodno su uglavnom radili na crnogorskom primorju.
Još u prvoj sezoni je vidljivo da se u seriji skreće pažnja na ljepote Crne Gore, koliko to može biti značajno za našu zemlju?
Pa naravno, već dugi niz godina sa svojim kolegama producentima se borimo da dovedemo inostrane produkcije, koje rade značajne stvari i na regionalnom i na svjetskom nivou, da snimaju u Crnoj Gori, da promovišu Crnu Goru kao turističku destinaciju jer je i pored svih sistema ili sredstava marketinga ipak igrana forma, bilo da je serija ili film, nešto što najbolje prezentuje zemlju, sa svim njenim prirodnim ljepotama. Imamo primjere kroz blokbastere, recimo što su “Gospodari prstenova” napravili od Novog Zelanda kao turističke destinacije, pa “Game of Thrones” od Dubrovnika... Mislim da je to jako značajno, da su to ljudi prepoznali i radili na tome. Jer složio bih se sa Igorom da je Crna Gora jedan mali studio, dugo smo razgovarali o tome što sve Crna Gora pruža i da bi trebalo ulagati u tu industriju, da država stane iza filmskih radnika, da se naprave neka studija uz privatno-javno partnerstvo, koja će se sigurno isplatiti, možda ne konkretno kroz taj projekat, ali na nivou cijele države i na nivou ekonomske dobiti. Vidite i sami, samo je potrebno se okrenemo prema Evropi i regionu, jer sigurno da ljudi koji su radili studije u Pragu ili Budimpešti nisu to radili bez neke ekonomske računice.
Da li ovakvi projekti koji imaju internacionalni potencijal posebno pomažu da se krene ka tom putu promocije Crne Gore u filmskim krugovima i jačanju filmske industrije?
Naravno, ovo je jedan veoma značajan projekat i stvarno moram da izrazim veliku zahvalnost i zadovoljstvo što sarađujem sa producentkinjom Teom Korolijom i produkcijskom kućom Adrenalin Srđana Šapera. Veliko je ovo iskustvo za mene. Naravno da su projekti poput ovog jako kompleksni, nije ih lako izvesti, pogotovo ne u zemlji u kojoj baš nije dovoljno razvijena filmska industrija, ali ima pomaka i ne gubimo nadu, entuzijastično prilazimo svakom projektu, sa tim da u Crnoj Gori osposobljavamo filmske radnike, servisne produkcije, ljude koji su sposobni da dovuku i sklope projekat koji će ih predstaviti na pravom nivou, a opet donijeti korist svima onima koji su ovdje, od filmskih radnika koje smo zaposlili na ovom projektu, vozača, keteringa i slično. Vidite i sami kako je selo živnulo skroz od kad smo tu i to je jako značajno. Sad zamislite što bi bilo da imamo deset ovakvih ekipa na deset lokacija u Crnoj Gori, da to postane naš trend. Smatram da predanim radom i intencijom ka tome možemo to da postignemo za nekoliko godina.
Kako je došlo do produkcijske saradnje sa Adrenalinom, je li to bazirano na vašim prošlim iskustvima i kontaktima?
Tako je, ja sam igrao u prvoj sezoni i mi smo sprijateljili i prepoznali i na ljudskom i na profesionalnom nivou. Kako sam radio “Dojč caffe”, bio sam koproducent “Realne priče” sa Gordanom Kičićem, i radio još neke projekte, oni su vidjeli bi bilo dobro da sarađujemo i pozvali me. Zaista mi je bilo veoma izazovno, osjećao sam odgovornost jer sam svjestan koliko je veliki projekat. Ali evo, vidim po ekipi da su jako zadovoljni, vidim po materijalu da izgleda fantastično i mislim da će druga sezona imati mnogo veći uspjeh nego prva, iako možda sad to djeluje skoro nemoguće poslije uspjeha prve.
Na čemu još radite?
Uporedo sa svim navedenim obavljam svoju funkciju umjetničkog direktora Gradskog pozorišta, to iziskuje dosta energije, ali ne zapostavljam pozorište jer ipak je to moja prva ljubav i velika odgovornost. Nažalost, takva je situacija da sve što smo isplanirali, a imali smo velike ambicije, je ova pandemije spriječila i publika je spriječena da dolazi u pozorište. Po otvaranju pozorišta, vratiću se i mom repertoaru u Crnogorskom narodnom pozorištu i Zetskom domu i gdje sve igram. Na proljeće bi trebalo da se snima jedan hrvatski film u kojem sam takođe koproducent, a biće prilike o tome da razgovaramo kad bude došlo vrijeme.
Koliki je udar korone na kulturnu scenu kod nas i kako ocjenjujete odgovor države?
Ja pokušavam da opravdam sve odluke NKT-a jer nije lako donijeti neke odluke, ali zaista smatram da smo mi umjetnici možda i najugroženiji. Sve ovo utiče jako na psihu umjetnika, na psihu glumca jer glumac bez publike ne može da živi. Mislim da će se sve moje kolege složiti da prolazimo kroz jedan psihološki težak period, da ne govorim materijalno jer mi radimo iz ljubavi ovo što smo izabrali i iz primarnog osjećaja da sa scene kao medijatori mijenjamo ljude. Ako bar jednog čovjeka uspijemo da promijenimo za života, mi smo uspjeli.
“Dojč caffe” otvara vrata regiona
Posljednjih godina se brišu sve granice, sve više se sarađuje na ex YU prostoru, sve češće su ovakve koprodukcije. Kakva je pozicija crnogorskih filmskih radnika tu?
Rećiću vam u dvije teze, ako ste pratili moj rad. Ideja da se napravi “Dojč caffe” je lokalna, autentično podgorička priča. Međutim, ako ste pratili iz epizode u epizodu, mi smo dovodili razne glumce iz svih krajeva ex YU, da bi otvorili tržište i od prvog dana sam zagovornik da Crna Gora ima malo tržište, da ono kao jedinka ne postoji, to je jedan kvart u nekom većem gradu. Mi bez regionalnog tržišta ne postojimo na mapi, mi smo statistička greška u smislu broja stanovnika koji pogleda bilo koji kulturni proizvod. Kroz taj projekat sam se zalagao za to i bože zdravlja nadam se da će publika širom regiona vidjeti “Dojč caffe” na televizijama i da će to otvoriti vrata.
Sa druge strane, kad pričamo o otvaranju ka regionu, moram napomenuti da ako pratite pozorište sam kao umjetnički direktor Gradskog pozorišta jedan od osnivača RUTA-e, Regionalne unije teatara, gdje je šest teatara iz isto toliko ex Yu republika napravilo uniju. Potpisali smo sporazum u Skupštini Beograda i prvi ciklus RUTA-e je krenuo tamo u decembru i odigrao se zatim u martu u Podgorici, gdje je publika mogla da vidi eminentna imena koja rijetko može da vidi. Onda nas je naravno stopirala korona, planiramo da u aprilu nastavimo gdje smo stali i idemo u Ljubljanu, Sarajevo, na Brijune, Skoplje, Beograd i opet se vraćamo u Podgoricu. To je koncept, da kružimo po regionu i da uvijek se kulturološki razmjenjujemo.
Bonus video:
