Foto: Slađan Fatić

priznati književnik, prevodilac i istoričar umjetnosti za "vijesti"

Njegoševa poezija je čista energija

Uskoro će biti objavljeno četvrto izdanje “Gorskog vijenca” na slovenačkom jeziku. Komelj za “Vijesti” govori o čitavom procesu, fascinaciji Njegošem, odnosu Crnogoraca prema njemu...

26065 pregleda 255 reakcija 18 komentar(a)
Foto: Slađan Fatić
Foto: Slađan Fatić

Najznačajnije djelo crnogorske književnosti, “Gorski vijenac”, krajem januara ili tokom februara, biće ponovo objavljeno u Sloveniji, u izdanju slovenačkog Zavoda za izdavačku djelatnost “Beletrina”. Na prevodu kapitalnog djela Petra II Petrovića Njegoša radio je ugledni književnik, prevodilac, istoričar umjetnosti Miklavž Komelj.

Ovo je četvrto izdanje “Gorskog vijenca” na slovenački jezik, i to nakon prvog prevoda iz 1907. godine, zatim drugog 1947. godine i onog 1983. godine. Komelj je do sada objavio 12 knjiga poezije, dvije knjige proze, kao i nekoliko naučnih i esejističkih radova, a dosta vremena posvećuje i prevođenju. Pored toga, do sada je imao tri samostalne izložbe slika.

Specijalno za “Vijesti” Komelj govori o procesu prevoda “Gorskog vijenca”, počecima svog interesovanja za Njegoševo pjesništvo što sa sobom nosi i zanimljivu (ljubavnu/prijateljsku) priču, komentariše odnos Crnogoraca prema Njegošu, ali i komentare vezane za “genocidnost” djela, te govori o planovima za dalje...

U izdanju Zavoda “Beletrina” izlazi četvrti slovenački prevod Njegoševog “Gorskog vijenca”. Kada će djelo biti dostupno i ko je, pored Vas, uključen u čitav proces?

Ne znam tačno kada će djelo biti pušteno u distribuciju, pošto će to biti jedno zaista specijalno i luksuzno izdanje koje zahtijeva nešto više vremena za realizaciju. Vjerovatno će to biti krajem januara ili početkom februara. U ovom momentu je u proces intenzivno uključen dizajner Sašo Urukalo, koji, čini se, stvara nešto izuzetno lijepo. A svakako treba da pomenem Aleša Štegera, glavnog urednika izdavačke kuće “Beletrina”, koji me je nagovorio da se latim projekta, pa i Špelu Pavlič, koja je urednica. Želio bih da se zahvalim i profesoru Vladimiru Osolniku i Sašu Mrvaljeviću, koji su mi pregledali prevod i pomogli mnogim sugestijama; bilo je tu dugih i divnih razgovora... Prelijepa saradnja!

Da li ste i koliku slobodu dali sebi pri prevodu, te da li ste konsultovali izdanja Vaših prethodnika koji su prevodili “Gorski vijenac”?

Želio sam što tačnije da prenesem djelo, a prevodio sam sa sviješću da se radi o tekstu koji je za Crnogorce poput Svetog pisma, što prevodiocu daje naročitu odgovornost. U isto vrijeme, bilo mi je veoma bitno da prenesem i energiju verza (stiha). Njegoševa dikcija je direktna, puna snage, ima svoj elektrizam, radi se o visokim jezičkim tenzijama, iskre izbijaju na sve strane. I sve što sam mogao - učinio sam, da bi se barem nešto od toga osjetilo i u mom prevodu. Na nekoliko mijesta sam bio nešto slobodniji u tretiranju deseterca, vodio sam se, na primjer, mogućnosti koju nudi tradicija slovenačkog stiha, da se dva vokala koji se sudare mogu interpretirati kao dva sloga ili da se čitaju sliveno kao diftong. Na nekim mjestima bio sam takođe nešto slobodniji u dinamici naglaska s obzirom na tradiciju slovenačkog stiha, sa čime sam u slovenačkom stihu s druge strane pokušao stvoriti jedan efekat koji je u neku ruku bliži ritmici originala. Striktno sam pokušao da očuvam cezuru nakon četvrtog sloga (cezura - pauza u stihu).

Miklavž Komelj
Miklavž Komeljfoto: Matej Metlikovič

Svakako sam detaljno konsultovao sva tri postojeća slovenačka prevoda, Perušekov, Gradnikov i Arkov. Ne bih se ni latio takvog projekta da mislim da moje čitanje nije drugačije od postojećih... Što je opet značilo posebnu odgovornost, jer gajim izuzetno poštovanje naročito prema Gradniku, koji je jedan najvećih slovenačkih pjesnika. Ne znam koliko ga poznajete u Crnoj Gori, ali zaslužio bi svu pažnju! Potpuno je drugačiji od Njegoša, ali kao pjesnik sa Njegošem ima zajedničku veliku strast, veliku energiju i snagu riječi. Međutim, kad sam u nekim od prethodnih prevoda otkrio verse koji su prevedeni tako dobro da po mom mišljenju ne bi mogli biti bolji, “ukrao” sam te verse i inkorporirao ih u svoj prevod (naravno, nema ih mnogo, radi se o nekoliko stihova).

Kazali ste da se prije oko 30 godina rodilo Vaše interesovanje za Njegoša i njegovo djelo “Gorski vijenac”. Kako je došlo do toga i šta Vas je fasciniralo u ovom, vjerovatno najvećem i najpoznatijem, crnogorskom književnom djelu?

U stvari, fascinirala me je jedna djevojka u koju sam bio tada zaljubljen i koja je do danas ostala moja dobra prijateljica. Pošto je porijeklom djelimično Crnogorka, čitanje Njegoša koji je emblematičan za Crnu Goru razumio sam kao čin ljubavi. Dobro, uvijek je kod recepcije pjesnika veoma problematično kada se na njih gleda kao na predstavnike njihovih zemalja, nije poezija sport - ali kod Njegoša je to drugačije, jer je on zaista svjesno personifikovao Crnu Goru. Tada sam u antikvariatu (antikvarnica) kupio staro Rešetarovo izdanje Gorskog vijenca iz 1912. godine i svuda sam ga nosio sa sobom. Pomoću ove knjige, pa i jedne djevojke Beograđanke, ponovo sam naučio već zaboravljenu ćirilicu. A to je bilo vrijeme razaranja Jugoslavije, vrijeme užasnih nacionalizama, kada je u Sloveniji bilo naročito mnogo mržnje prema svemu srpskome. A ja sam tome prkosio tako što sam nosio sa sobom Njegoša (za kojeg je crnogorski identitet bio, bez sumnje, dio šireg srpskog identiteta), i u školske sveske sam pisao ćirilicom. Naravno, volio sam da provociram. I u ono vrijeme sreo sam i jednu veoma zanimljivo stariju gospođu, Crnogorku, Milku Petrovec Koprivica, koja je vladala nekim “paranormalnim” snagama i veoma me je fascinirala. I ona je, naravno, veoma voljela Njegoša, a najviše je voljela riječi: “Blago tome ko dovijek živi,/imao se rašta i roditi”. Ta dva versa sam kasnije dao jednom napisati čak i na jednu tortu za rođendan mojoj ženi. Gospođa Koprivica, međutim, za moj rođendan 1989. godine, darovala mi je kao najljepši dar jedan dubok razgovor nakon kojeg sam ostao zaista imun na nacionalizme. Pored ostalog, tada sam uradio i jednu malu skulpturu Njegoša koja se nakon toga izgubila kod vajara Mirsada Begića.

U propratnom eseju zapisali ste: “Njegošev prevod je složen, otvoren i beskrajan proces; svjestan sam da ostaje još otvorenih pitanja i mogućnosti, očekujem i da će neko nadograditi moj rad u budućnosti”... Koje djelove smatrate “otvorenim pitanjima i mogućnostima”, te da li ste se nekim segmentima više puta vraćali?

Sigurno sam se najviše puta vraćao nekim stihovima koji su najviše jednostavni i koji imaju u originalu, upravo u toj jednostavnosti, naročitu elementarnu snagu. Na primjer: “Mićunović i zbori i tvori.” Ili: “Udri vraga, ne ostav’ mu traga …” Ili posljednji stih poeme. Za prevođenje na slovenački sigurno su među najtežim mjestima govori igumana Stefana koji se u svojoj dikciji i leksici djelimično referišu na staroslavenski crkveni jezik, a u slovenačkom nema te tradicije (ako ne idemo do Freisinških spomenika) - i tako nije moguće stvoriti sasvim zadovoljujuću stilističku distinkciju koja bi zaista odgovarala originalu.

Prvo izdanje 'Gorskog vijenca'
Prvo izdanje "Gorskog vijenca"foto: Infobiro

Koji dio je bio najizazovniji za prevod, a postoji li neki koji Vam je najdraži?

Oni govori igumana Stefana sigurno su bili među najizazovnijim djelovima. Takođe, tužbalica Batrićeve sestre, zbog izuzetne kondenzacije. Sve ovo mi je istovremeno i među najdražim djelovima. Sa naročitim užitkom prevodio sam pričanje vojvode Draška o Veneciji, mnogo volim taj dio. Takođe, veoma volim i slavospjev Stambolu Mustaj kadije. U njemu vidimo kako je Njegoš imao zaista u najdubljem smislu riječi dramski pogled na svijet, kako je bio kadar uroniti u ličnosti sa suprotnim uvjerenjima, kako je mogao razumjeti protivnika. Mislim da bi pored svih pogrdnih riječi koje protagonisti “Gorskog vijenca” kažu protiv “Turaka”, ipak bilo pogrešno, ako bismo htjeli Njegoša čitati kao autora sa antiislamskom tendencijom; čini se da Njegoš prezire “poturice”, jer u njima vidi ljude koji su se odrekli herojske etike zbog materijalnih koristi, ali u stvari ga islamska kultura duboko fascinira. Mada mi je bilo, uz moje veliko poštovanje islamske kulture, ponekad, iskreno, teško prevoditi neke brutalnosti koje Njegoševe ličnosti govore protiv religije protivnika. Ali, ovo je brutalnost velikog dramatičara. Njegoš majstorski diferencira dikciju svojih likova koja ide od brutalnosti ka suptilnosti, sa svima nijansama između toga.

Zapisali ste da je Njegoš “od sirovog sadržaja stvorio sofisticirano umjetničko djelo evropske romantike” i da je tako arhaično junaštvo stavio u novi kontekst modernosti. I iako “Njegoš živi od arhaične tradicije svog naroda - istovremeno je gleda i iz perspektive evropske romantike”. Koliko je taj spoj, arhaičnosti i tradicije sa jedne, i modernog i evropskog sa druge strane, učinilo “Gorski vijenac” još snažnijim djelom, a Njegoša potvrdilo kao izuzetnog književnog stvaraoca?

Mislim da je Njegoš upravo u tome svjetski unikum. U evropskoj romantici nastupa kao lik koji je istovremeno inkarnacija “divljeg” i “egzotičnog” romantičkog lika iz jedne zemlje koja je inspirisala “orijentalističke” fantazije Zapada, i veoma sofisticiran subjekat koji reflektira poziciju takvog lika - i takođe problematizuje egzotizaciju i orijentalizaciju, ponekad i sa humorom i ironijom. Kao pjesnik, on zaista živi iz arhaične usmene poezije, a sa druge strane sve to reflektuje sa pozicije modernosti. I njegova velika tema je tragični sudar dvaju svjetova. Upravo u tome je veliki metafizički pjesnik.

Na osnovu Vašeg eseja zaključujem da ste upoznati i sa klasifikacijom “Gorskog vijenca” kao štiva koje glorifikuje genocid, a Njegoš se etiketira kao genocidni pisac. Šta kažete na to? ​​​​Šta mislite o ranijim inicijativama da se ukloni iz lektire?

O tom problemu pišem u svom eseju. Sigurno ovaj tekst, sa svom svojom izuzetnom snagom riječi, ima u sebi nešto izuzetno traumatsko. Kad sam u procesu prevođenja čitao naglas pasaže ovog teksta, moj sin od 14 godina komentarisao je: ”Pa šta to čitaš, neke terorističke stihove?” Naravno, vrednosni sistem kasnog XVII vijeka, pa i Njegoševog XIX vijeka, bio je potpuno drugačiji od našeg današnjeg (tada je na primjer Bajron išao u borbu protiv Turaka, to je bio širi evropski projekat), ali sigurno je ovo tekst koji govori o nečem strašnom, o strašnom pokolju - i Njegoš to čak naglašava time da se taj pokolj dogodi na Badnje veče, dakle, time je još istaknutija drastika brutalnosti. I Njegoš takođe naglašava svijest koju ima vladika Danilo o tome - kako je strašno što će se to desiti. Njegošev tekst je mnogoobrazan i svakako ga možemo čitati i kao tekst koji nam omogućava razumjeti anatomiju genocida. Ali to je nešto sasvim drugo - smatrati ga “genocidnim tekstom”. Govoriti, da je ‘Gorski vijenac’ “genocidni tekst” bilo bi nešto slično kao ako bismo kod čitanja Magbeta kazali da se radi o ubilačkom tekstu. Mislim, da je veoma bitno što je Njegoš odlučio da svojoj poemi dâ dramski oblik; iako po strukturi to nije prava drama, ipak jeste suština Njegoševog pogleda na svijet veoma dramska: sukob različitih stavova, među sobom nepomirljivih, ne samo sukob između dvije grupacije na jednoj teritoriji, već i sukob između dvije vizija svijeta.

Miklavž Komelj
foto: Matej Metlikovič

Mislim da je “Gorski vijenac” namjerno napisan tako da se čitalac ne može identifikovati sa svim što je u njemu rečeno, već da kontemplira situaciju kao dramski konflikt sa dubokom unutrašnjom tragikom. Naravno, kad bi se njegovi stihove htjeli razumjeti bukvalno, kao politički program za sadašnjicu, imali bismo totalnu katastrofu. Ali, to je problem simplificiranog shvatanja, ne problem Njegoša. U eseju sam napisao: “Čitanja koja žele diskreditovati ‘Gorski vijenac’... sama su simptom mentaliteta na koji upozoravaju... ‘Gorski vijenac’ danas može postati destruktivan samo ako ga prisvoji takva ličnost koja može čitati samo bukvalno. Taj mentalitet sigurno nema nikakve veze sa Njegošem”. Uklanjenje iz lektire značilo bi samo nemoć da se zaista suočimo sa ovim kompleksnim tekstom. Opasnost je uvijek u ljudima koji se nisu kadri suočiti sa kompleksnim i traumatskim temama.

Mada se, kada je u pitanju odgovornost, sjećam sada, kako mi je Tomaž Šalamun govorio kako se užasno osjećao kada su počeli ratovi u Jugoslaviji. On je tada razmišljao: šta ako je uticao sa svojim poezijom na ono što je radio Radovan Karadžić, pošto je Karadžić bio obožavatelj njegove poezije. Ipak, mislim da ovo mnogo više govori o tome kakvo značenje i snagu je Tomaž Šalamun pripisivao svojim stihovima, nego o samim jugoslovenskim ratovima. Koliko je ovo djelo važna identitetska i patriotska odrednica Crnogoraca? Na koji način? Vi kao Crnogorka to možete sigurno ogovoriti bolje od mene. Ali ja kao posmatrač mogu samo konstratovati, kako sam vidio, da ovo djelo zaista živi u Crnogorcima, da se ponose ovim djelom, da dišu sa njim. To mi se čini čudesno. Ali kada me pitate o identitetu in patriotizmu, također mi je fascinantno da Njegoš, koji je svjesno stvarao moderni crnogorski identitet, nimalo nije bio zarobljen njime, u nekim trenucima čak je fantazirao da bih pobjegao na zapad Evrope ili čak u Ameriku … Dakle, bio je prije svega veliki slobodar, mada je bio prinuđen vladati kao despot, što je opet jedan od velikih paradoksa njegovog života, koji se uočava u njegovoj poznatoj rečenici, da nema nigdje veće slobode kao u Crnoj Gori, čije ključeve on drži.

Kako Vi gledate na “Gorski vijenac”, kao kakvo djelo, kako ga poimate, tumačite? Da li je atraktivno danas i šta se iz njega može naučiti, šta uopšte, šta kao pojedinac u 21. vijeku?

Za mene je Njegoš prije svega veliki majstor energije stiha, majstor čistog djelovanja, djelovanja sa snagom riječi i djelovanja s one strane riječi. Nipošto mi se ne čini slučajno što je Nikola Tesla znao “Gorski vijenac” napamet. Njegoševa poezija je čista energija, on je zaista proizvodio elektriku snagom riječi. U tom smislu smatram Njegoša jednim od svojih velikih pjesničkih učitelja. Naravno, ne samo sa “Gorskim vijencem”, možda još više sa “Lučom mikrokozma”.

Kakva je danas vrijednost njegove zaostavštine?

Njegoš je veoma zanimljiv i sa čisto istorijskog stanovišta, sa svojom analizom društvenih odnosa, sukoba između različitih etika i vizija života; proučavanje njegovog rada može imati i veliku analitičku vrijednost za razumijevanje društvenih i istorijskih procesa, i onih veoma brutalnih i traumatskih.

Petar II Petrović Njegoš
foto: Wikipedia

Da li je i koliko neophodno poznavanje istorije Crne Gore da bi se Njegoševa djela, samim tim i “Gorski vijenac”, mogli razumjeti? Ili se čitanjem čitalac na neki način upoznaje sa prošlošću i kako?

To pitanje je za vrijeme prevođenja i mene plašilo, jer do sada još nisam bio u Crnoj Gori; naravno, za potrebe prevoda mnogo sam materijala proučio na tu temu. Siguran sam da nam veliko umjetničko djelo, kakvo je “Gorski vijenac”, više omogućuje razumijevanje svog istorijskog konteksta, nego što nam mogu informacije o istorijskom kontekstu pomoći da razumijemo takvo umjetničko djelo. Poezija je zaista ono što kaže njemačka Dichtung: kondenzacija. U jednom velikom pjesničkom djelu užasno mnogo toga može biti kondenzovano. Dakle, siguran sam, da je za razumijevanje istorije Crne Gore poznavanje “Gorskog vijenca” značanije nego što je poznavanje istorije Crne Gore za razumijevanje “Gorskog vijenca” - a još naročito zbog toga jer je “Gorski vijenac” u stvari i sam velika istorijska činjenica koja je determinisala identitet Crne Gore.

Imate li neke planove za dalje, hoćete li možda posjetiti Crnu Goru po objavljivanju prevoda?

Što se tiče planova, veoma mi se sviđa kako je govorio sveti Ignacije Lojola, kada mu je neko kazao da ide nakon deset dana ‘tamo ili onamo’. Sveti Ignacije je sa ozbiljnom začuđenošću zapitao: “Šta? Vi mislite živjeti još deset dana?” Ali, ako Bog da, ipak ću sa radošću posjetiti Crnu Goru.

Povezani članci

01. Januar 2021.

Strip kojeg se ni Njegoš ne bi postidio

Njegoš živi u srcima Crnogoraca

Kako se u Sloveniji gleda na Njegošev lik i djelo i koliko je “Gorski vijenac” zastupljen u književnosti, među ljubiteljima knjige, teoretičarima?

Recepcija Njegoša u Sloveniji ima dugu tradiciju. Najstariji prevod Njegoša bio je objavljen revijalno već 1846. godine, mada bez njegovog imena. A ne smijemo zaboraviti ni da se rukopis “Gorskog vijenca” čuvao u zaostavšini Slovenca Frana Miklošiča. U Sloveniji je živio istaknuti istraživač Njegoša Milan F. Rakočević, koji je napisao prvu doktorsku tezu iz filozofije o Njegošu. Danas je najveći poznavalac Njegoša u Sloveniji Vladimir Osolnik, sa kojim smo imali u vrijeme mog rada na prevodu mnogo lijepih razgovora. Mislim da je on imao i ulogu kod inicijative da se na jednoj lijepoj i poznatoj ljubljanskoj ulici, koja se zove Njegoševa ulica, podigne Njegošev spomenik.

Ne znam kakav odnos danas imaju slovenački književnici prema Njegošu, ali se sjećam kad je Tomaž Šalamun dobio Njegoševu nagradu, da mi je pomenuo kako je čitao “Luču mikrokozma” u vojsci, i to je bilo sve što se tiče njegovog odnosa prema Njegošu. Tokom rada na ovom prevodu otkrio sam da u Sloveniji živi više Crnogoraca nego što sam mislio - i svi ti ljudi, koji imamo u Ljubljani i svoje društvo kojem je profesor Osolnik darovao dio svoje bogate biblioteke, imaju najdublje poštovanje prema Njegošu... Mogao bih kazati i sakralno poštovanje: svi znaju da recituju iz glave njegove stihove. I doslovno na svakom koraku sam mogao sresti te Crnogorce; jednom, kada sam išao sa Njegoševim tekstom u fotokopirnicu, vidio sam kako je vlasnica bila oduševljena, jednom u taksiju, taksista Crnogorac mi je, čim sam pomenuo Njegoša, odmah počeo govoriti neke stihove o Njegošu. Dakle, Njegoš zaista živi u srcima Crnogoraca.

Može li se kroz književnost ili konkretno kroz određena književna djela i njihovu popularnost u drugoj zemlji posmatrati i odnos između dvije države, bliskost naroda i prijateljstvo?

Ne znam, koliko je Njegoš popularan među današnjim čitaocima u Sloveniji, ali sigurno je veoma popularan među Crnogorcima koji ovdje žive. Kontakt između Slovenaca i Crnogoraca bio je intenzivan već prije Jugoslavije. Njegoša je, na primjer, portretisao slovenački slikar Tominc, malo kasnije je radio u Crnoj Gori slovenački slikar Karinger. A naročito mi se, već kao djetetu, dopala jedna pjesma Antona Aškerca “Moja muza”, napisana 1895. godine; u toj pjesmi Aškerc kaže da je njegova muza Crnogorka i Spartanka, koja u jednoj ruci drži zublju, a u drugoj handžar i poziva na rad. Baš intrigantna pjesma, jer prema nekim stereotipima crnogorska kultura veoma je muška, a rad nije nešto što bi prema tim stereotipima bio crnogorski atribut - a ovdje žena Crnogorka sa handžarom poziva na rad!

Petar II Petrović Njegoš, 1851 (Anastas Jovanović)
Petar II Petrović Njegoš, 1851 (Anastas Jovanović)foto: fotomuzej.com

Vrijedi pomenuti i da, kad je Njegoš malo prije svoje smrti, posljednji put bio u Ljubljani, narod ga je smatrao kao zastupnika prijateljskog naroda; pričali su da je svoje cigarete dijelio ljudima koji su se okupili da ga pozdrave na ulici, a oni su ih nakon toga nasjekli na male komadiće i djelili ih među sobom i čuvali te komadiće kao relikvije.

Nagrađivani pjesnik

I sami ste nagrađivani pjesnik, književnik, teoretičar književnosti... Da li trenutno radite na nekon autorskom djelu i šta je u srži Vaših radova, koji motiv dominira i zbog čega?

Upravo je izašla moja dramska poema “Ni mogoče čakati zaman” (Nije moguće čekati uzalud), koju smatram jednim od svojih najboljih radova, zajedno sa knjigom crteža sa istim naslovom, sve u okviru jednog tripartitnog projekta sa istim naslovom koji sam radio u saradnji sa plesačicom i koreografinjom Lejom Jurišić. Sada veoma intenzivno radim na novoj knjizi poezije. Za 2021. godinu je u pripremi da izađe jedna druga, već napisana knjiga poezije, sa naslovom “Goreča knjiga” i roman sa naslovom “Skrij me, sneg” (Sakrij me, snijeg), u kome sam pokušao da kondenzujem svoje iskustvo povezano sa smrću jednog katoličkog biskupa sa kojim sam bio prijatelj u adolescentim godinama.

Preporučujemo za Vas