SUSRETI SA GUSTAVOM KRKLECOM

Veseljak iz Gundulićeve 48

Neko mi je pričao kako su tražili, kada se je glasao Ustav, da se država prozove: Kraljevina Srba, Hrvata, Slovenaca i Vasojevića! Sada žive od uspomena. U Andrijevici sam našao stotinu kuća i stopedeset kafana

4896 pregleda 59 reakcija 2 komentar(a)
Vuković i Krklec, Foto: Privatna arhiva
Vuković i Krklec, Foto: Privatna arhiva

Ja sam G. Krklec! - reče pisac predstavljajući se kralju Aleksandru Karađorđeviću.

- Pa, Vi ste Gustav Krklec!? - veli mu kralj.

- Pošto je Vaše kraljevsko veličanstvo ukinulo Ustav, meni je ostalo samo ovo G. - odgovorio je Krklec.

Hrvatskog pisca Gustava Krkleca (1899-1977) upoznao sam davne 1971. godine u Vrbasu, na Trećem Festivalu jugoslovenske poezije mladih, koji se, u drugoj polovi maja, tradicionalno održavao u ovom vojvođanskom gradu. Krklec je bio glavni i stalni gost. I sljedeće, 1972. godine, izvještavao sam za „Pobjedu“ sa ove značajne manifestacije. Tu je bio i Gustav, popularni Gušti. Dolazili su na Festival i crnogorski pisci, Radonja Vešović, Sreten Asanović, Božo Bulatović, Ranko Jovović, ali i Veljko Milatović, tadašnji predsjednik Savezne konferencije SSRNJ, kao i kompletno vojvođansko rukovodstvo.

Sretao sam se s Krklecom i u Stocu, na Stolačkim književnim susretima „Slovo Gorčina“, a katkad u Gundulićevoj 48, u njegovom zagrebačkom domu. Autor „lirike“, „Srebrne ceste“, „Izleta u nebo“... Lirski pjesnik. Njegova proza je i putopisna. Dvadesetih godina prošlog vijeka u Beogradu je studirao pravo, kako reče, onako, iz čiste radoznalosti. Tada se uključio u rad Akademskog pjevačkog društva „Obilić“ s kojim je proputovao Crnu Goru „od Čakora do mora“ i napisao putopis koji je objavljivao u beogradskom „Vremenu“.

Kočićev i Bulatovićev „Razvitak“

U Vrbasu sretam Boža Bulatovića, tada odgovornog urednika „Razvitka“, časopisa za književnost, kulturu, umjetnost i nauku. „Razvitak“ je osnovao Petar Kočić 1910. godine u Banjaluci; obnovila Književna zajednica „Petar Kočić“ u Beogradu. Upravo mi je u Vrbasu Božo Bulatović poklonio primjerak nove serije časopisa „Razvitak“ s posvetom: „Slobodanu Vukoviću, kolegi, mlađem bratu. Božo Bulatović. 20. V ‘72. Vrbas“.

Krklecovo pismo
Krklecovo pismofoto: Privatna arhiva

U Vrbasu i moj drug iz cetinjskog djetinjstva, slikar, pisac, aforističar, Ratko Šutan Šoć; u njegovom ateljeu divanili s Krklecom, đe nam je Šuto, uz vinjak koji smo pijuckali iz ćikarica za kafu, izgovarao svoje aforizme i duhovitošću oduševljavao Krkleca. Zborio je, „Mnogo nas je na kugli, pređimo na kocku“, „Potpisaše biografiju pod pritiskom palca“, „Ja se ne bunim, meni je svega dosta“, „On bi za druga skinuo sa sebe i odgovornost“, „Toliko sam nisko, pa ne mogu pasti“...

Bio je u Vrbasu Cetinjanin, Bari Milošević, vrijedni poslenik kulture. Došao je u posjetu starim drugarima, braći Šoć, Rajku i Ratku, i u Vrbasu ostao. Radio je u vrbaškom Domu kulture i bio sekretar Jugoslovenskog festivala mladih. Upravo je Bari prvi pozvao Krkleca da gostuje na Festivalu, pa je pisac dolazio godinama, sve do svoje smrti.

Romantična ljubav prema Crnoj Gori

Za vrijeme Festivala, odsijedali smo u hotelu „Bačka“, u centru Vrbasa. Gustav je uvijek dobijao istu sobu. Svoje najbolje dane, kako je zborio, proveo je noću. Beskrajno duhovit, iskričav, odmah je ispjevao epigram: Zasvirao stari Gustav/ na pjesničkoj tankoj žici./Što je Vrbas? Vrbas to je pravi Olimp u ravnici...

Volio je Crnu Goru. Kada mi je rekao da je svojevremeno pisao putopisne reportaže o Crnoj Gori, zamolio sam ga da mi ustupi taj rukopis. Obećao je i održao obećanje.

I: evo me jednog ljetnjeg dana u Zagrebu. Sjedim u njegovom domu u Gundulićevoj. Na zidu divna slika znamenitog crnogorskog slikara Jovana Zonjića.

- Da. Jovan Zonjić mi je bio dobar prijatelj. Drugovao sam s njim sve do njegove smrti - kazao mi je Krklec. - Poznavao sam mnoge crnogorske slikare. U Parizu me, u “Kafeu de lila“, gdje su dolazili slikari, francuski i naši, Milo Milunović učio bilijara. Imam i njegovu sliku. Millunović je u Zagrebu 1921. godine imao jednu od prvih izložbi i ja sam o toj izložbi pisao u Pribićevićevoj „Riječi“.

Dao mi je rukopis koji sam mu tražio. Na četrdesetak strana, kucanih na pisaćoj mašini, slikovito je opisao Crnogorce i crnogorske gradove toga vremena.

- Mene je na taj put pokrenula, skoro bih rekao, romantična ljubav prema Crnoj Gori, jer sam još kao srednjoškolac u Austrougarskoj monarhiji obožavao Njegoša i njegov „Gorski vijenac“. Mnoge djelove znao sam napamet, pa ih od tada i danas pamtim. Proputovao sam 1925. uzduž i poprijeko, cijelu Crnu Goru od Čakora do Andrijevice i Berana, od Podgorice do Cetinja i Kotora i pisao o tome reportaže za beogradske novine - kazao mi je Krklec.

U Andrijevici stotinu kuća i stopedeset kafana

Prvi susret s Crnom Gorom Krklec ovako opisuje:

„Još s vrha Čakora, odakle puca vidik na sve strane, ponio sam, u Andrijevicu, jedno iznenađenje: pogled na divnu, romantičnu panoramu, kakva se može naći samo u švajcarskim Alpima; planinski vazduh koji opija svježinom, guste šume zelenih četinara i zemlju, zatalasanu kao neki ogromni okamenjeni talas morski. Sjećam se, neko je rekao: putovati znači gubiti iluzije. Ako to vrijedi za zapad, gdje nijedna ljepota nije ostala sakrivena svirepom Bedekeru, ljepota ove prirode zbunjuje, jer je niko ne sluti; zadivljuje, jer je niko ne sanja. Planinske kose spuštaju se i sjeku u masivnim vijencima, pored uskih dolina, niz potoke i rijeke; ponosni bijeli drum krivuda liticama i ponorima, sve boje su intenzivne, svi zvukovi kristalni, samo daljine trepte u nijansamaa i tonovima kao u nekoj čarobnoj sjeni...“

Gustav Krklec nastavlja dalje put kroz Vasojeviće i bilježi:

„Jašio sam na samaru, kao Don Kihot. Pjevao niz planine. Razgovarao sa ljudima. Dolinom zelenog, bijesnog Lima, izgubivši ždrebe, našao sam se u nekom selu, daleko u šumi, među Vasojevićima. Sjeli ljudi u travu, u divnim narodnim nošnjama, piju kafu i pričaju. Sve sami muški, junački profili, sa očima jastrebova, sa širokim plećima, koji se još kunu kletvom serdara Vukote: ‘U kuću mu puške ne visilo!’ Neko mi je pričao kako su tražili, kada se je glasao Ustav, da se država prozove: Kraljevina Srba, Hrvata, Slovenaca i Vasojevića! Sada žive od uspomena. U Andrijevici sam našao stotinu kuća i stopedeset kafana. Uzalud sam se pitao od čega varošica živi? Neko reče: od pazara. Ko zna? Veću pažnju skrenula mi je varoš Berane. Gledao sam kako podižu škole i bolnice svojevoljnim narodnim kulukom. Naročito škole. Nova gimnazijska zgrada u Beranama imaće dvadeset odjeljenja. Siromašni su i stvaraju proleterijat inteligencije...“

A onda, preko Trešnjevika, putuje za Podgoricu i piše: „...Poslije smo jurili ‘fordom’ oštrim, opasnim serpentinama, pored bezbrojnih hanova, diveći se snijegu na vrhovima Komova; prema Podgorici. Ovdje, pod Dečićem, bila je turska granica do Balkanskog rata. Ribnica dijeli grad na dvije pole: staru, tursku, i novu, koja se podigla poslije Berlinskog kongresa. Nedaleko odavde, na utoku Zete u Moraču je Duklja, grad cara Dioklecijana. Podgorica je lijepo, trgovačko mjesto, puno automobila i kafana, najveće u Crnoj Gori. Zaustavili smo se u Danilovom Gradu, najsimpatičnijoj varošici. Lijepa je, mala, čista, ponosna. Ovdje je marljivo pleme Bjelopavlići, koje više radi a manje priča. U Nikšiću, živahnnom, trgovačkom gradiću, našao sam nekoliko divnih tipova, pobratima. Među njima Mihajla Rnjeza koji dvadesetsedam godina pjeva drugi bas. Dao mi je svoju sliku za uspomenu. Pred Rijekom Crnojevića izvrnuo se automobil na visokoj serpentini. Tu, na raskršću, gdje se odvaja put za Bar i Virpazar, bijela cesta sja na suncu kao srebro. Crnojevića Rijeka se šareni od svijetlih, crvenih, zelenih, plavih kuća sa prozorima punim cvijeća. Jezero pod njom puno boje kao neke svilene koprene.To je crnogorska Nica u kojoj je dinastija provodila ljeto...“

U odori knjaza Danila

Na Cetinju je Krklec posjetio dvorac kralja Nikole, stavio crnogorsku kapu i obukao crnogorsku nošnju knjaza Danila; u njoj se fotografisao. Lijepo mu je, veli, stajala. Njegoševom grobu poklonio se na Cetinju jer tada još nije bio prenešen na Lovćen...

... Sjedimo u hotelu „Bačka“, u Vrbasu.

- Imam osjećaj da u „vozu života“ putujem prema posljednjoj stanici - veli Krklec. - Hrvatsko Zagorje moj je uži zavičaj, a u selu Maruševcu naučio sam čitati. (Pisati učim još i danas). Zagreb, Beč, Prag, studentski dani. U Beogradu sam dvadesetih godina proveo čas kao zagorski „grof“, a čas kao skadarlijski bohem. A koje pisce volim? Poznavao sam, odista, kao najstariji član PEN-kluba, mnoge svjetske književnike, a ponajviše sam volio (i volim) Hemingveja i Babelja. Obojica su voljeli da osluškuju „žubor života“, obojica voljeli livade, konje i žene, a u ostvarenjima obojice ne osjeća se zadah kabineta ni tvrdoća pisaćeg stola...

Razgovaramo i o feljtonistici, Krklecu veoma bliskoj.

- Rekoh nekoć da sam „Matošev šegrt“. Privlači me feljtonu ta matoševska „pečalba“. A Matošev opus najbolje je svjedočanstvo da ni feljtonistika ne „odumire“ tako lako i - olako...

Vazda drag sagovornik, Krklec mi priča i o Bijelom Polju, đe rado dolazi na Ratkovićeve večeri poezije.

- Bijelo Polje - kaže - spada u uzbudljive doživljaje mojih „poznih ljeta“. Divni ljudi, zrak iz prve ruke, drugarstvo „a - ma - ha“. Opet ću poći ako me pozovu na Ratkovićeve večeri. Risto mi je bio dobar drug i iskreni prijatelj. To se ne zaboravlja lako. Volim Crnu Goru. Kćerka Gordana mi živi odavno u Dobroti. Unuk Srđa mi je već inženjer elektrotehnike. Obilazim njen dom, ali, kao pješak, pa ponekad i nisam u mogućnosti da ostvarim svoje želje za „širim prostorima...“

Ima jedna modra rijeka

Ljeta kasnog, 1973. godine, uputismo se u Stolac, Milo Kralj, pjesnik, tadašnji glavni urednik „Pobjede“ i ja. Vozi nas Vojo Bečić, „Pobjedin“, vozač; vazda uredan; kravata se podrazumijeva. Sarajevski pjesnik Duško Trifunović, zvao ga je „Majstor Vojo“.

Zajagrilo sunce ranoseptembarsko. Svratismo u jednu kafanu nadomak Stoca. Ispred kafane razlio se katran iz nekog bureta. Na katranu zmija, ljuta otrovnica hercegovačka, zaglavila se, trza, koprca se, pokušava da se izvuče iz katrana, ali ni makac. Poželjeh, odista, da joj pomognem, no odustah... Zmija je zmija.

Sjetih se priče moga oca Maksima, borca sa Sutjeske, kad je tokom Pete ofanzive 1943. fašistička soldateksta iz svojih brojnih, zlokobnih „štuka“, hiljdama bombi zasipala Sutjesku, Milinklade; sijala smrt i pustoš. Jedna bomba napravila je veliki krater. Moj otac je ušao u taj krater kako bi se koliko-toliko zaštitio od bombi koje su kao kiša padale. Gotovo u istom trenutku, u krater se skotrljala jedna zmija; otac izađe na brisani prostor đe su treštale bombe...

Zmija je zmija.

A u Stocu su početkom septembra 1973. održani Stolački susreti „Slovo Gorčina“, posvećeni Maku Dizdaru, po mišljenju književnih kritičara, jednom od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika. Na drevnoj „Inad-ćupriji“, koja premošćuje ljupku Bregavu, svoje stihove čitali su istaknuti pjesnici Gustav Krklec, Ivan V. Lalić, Vesna Parun, Milo Kralj, Anđelko Vuletić, Velimir Milošević, Duško Trifunović, Dara Sekulić... Tu sam razgovarao s Vesnom Parun, Velimirom Miloševićem, Duškom Trifunovićem, koji je insistirao na brojnijem dolasku mladih poeta u ovaj drevni hercegovački grad, gdje bi oni, kako mi je kazao, otkrivajući Stolac, u njemu napisali možda svoju najbolju pjesmu...

Recitovali Dizdarevu Modru rijeku: ... Ima jedna modra rijeka/ široka je duboka je/ sto godina široka je/Tisuć ljeta duboka jest/ o duljini i ne sanjaj/ tma i tmuša neprebolna/ ima jedna modra rijeka/ ima jedna modra rijeka/ valja nama preko rijeke...

Na Radimlji, među drevnim stećcima, resital bosansko-hercegovačkih narodnih lirskih pjesama u izboru Jana Berana i Alije Isakovića.

Naravno, tokom dvodnevnog boravka u Stocu, sretao sam se s mojim, već starim znancem, Gustavom Krklecom. Šetali smo pored Bregave. Fotografisao sam ga.

Krklec mi veli:

- Treba voljeti život, pa makar i prisilno, sa vjerom da on može biti (i da će sigurno biti) - bolji.

Bio je to naš posljednji susret.

Preporučujemo za Vas