Umirovljeni inženjer šumarstva živio je urednim samačkim životom. Sedamdesetogodišnji udovac svoj je radni vijek proveo u državnoj “Šumariji”. Specijalizirao se za preveniranje bolesti i liječenje stabala crnogoričnih šuma. Pokojna je supruga radila u administraciji iste institucije. Nisu imali djece. Odluci za poziv šumarskog inženjera najviše je doprinijela Emersonova studija o prirodi koju je čitao u gimnazijskim danima. Kao uspješan stručnjak za šume bio je cijenjen i poštovan od svojih kolega. Njegov se uredan i miran život počeo mijenjati s pojavom koronavirusa i širenjem epidemije koju je ovaj virus prouzročio. Zabrinjavala su ga svakodnevna izvješća o rapidnom rastu broja oboljelih i svakim danom sve više umrlih. Kada su iz Zavoda za zdravstvo preporučili kakvih se mjera samozaštite građanstvo treba pridržavati, šumarski je inženjer, po prirodi pedantan i savjestan čovjek, počeo reducirati svoje izlaske i druženja s prijateljima. Posebno mu je teško padalo što nije mogao, kao što je to činio gotovo svakodnevno, odlaziti u šahovski klub. Volio je poslije podne igrati šah i analizirati partije. Kad se jedan od umirovljenika, njegov znanac, koji je također dolazio u šahovski klub razbolio i ubrzo umro, a smrt je prouzročio karona virus, inženjer je prestao dolaziti u ovo omiljeno mjesto druženja. Razlog njegove opreznosti bio je tim veći jer je bolovao od dijabetesa. Smatrao je ako bi se zarazio covidom - 19 da bi to imalo kobne posljedice za njegovo zdravlje. Kako je vrijeme odmicalo, epidemija poprimila oblik pandemije inžinjer je sebi zadavao sve strožiji režim življenja. Izbjegavao je koristiti kućno dizalo, vješto je eskivirao susrete sa susjedima. Ako bi netko pozvonio na njegova vrata, poštar ili mjerač plina, gledao bi kroz špijunku, kroz malo umjetno oko, i vrata ne bi otvarao. Kad je izlazio van nosio je duplu masku na licu i plastične rukavice.
Ono čega se teško odricao, s pravom je smatrao da mu godi zrdavlju, bile su šetnje dugim alejama gradskog parka. Za vrijeme kišovitih dana naručivao bi namirnice iz tržnih centara. Sa zahvalnošću je odbijao pomoć njegove nećakinje da mu donosi ručak ili večeru. Naučio je sam kuhati. Dane je provodio čitajući knjige, gledajući televizijske programe i listajući svoj omiljeni herbarij kojeg je stalno dopunjavao. Kulminaciju straha od zaraze smrtonosnim virusom doživio je savim iznenadno. Gledajući jednu TV emisiju o problemima pandemije i mogućim posljedicama od ove virusne bolesti, odjednom mu se javi u svijesti, kao bljesak mračnog predskazanja njegove sudbine, kao produkt njegove paranoidne lucidnosti, nešto što je s nelagodom i osjećajem mučnine konstatirao. Naziv virusa covid - 19 sadržavao je inicijale njegovog imena i prezimena. Početno slovo inženjerovog imena C. i prezimena D. Ta ga je spoznaja toliko uzrujala da je morao uzeti tabletu za smirenje. Nakratko je ovu negativnu misao odbacio rekavši sebi: “To je glupost. Koliko ljudi ima u gradu, državi, u svijetu koji imaju iste inicijale kao što su moji”. Ovo ga je razumno samouvjerenje smirilo. Ali smirenje nije dugo trajalo. Već je sutradan shvatio kako je ova neugodna misao jača od njegovog racionalnog rasuđivanja, od nastojanja da je odbaci ili potisne kao neosnovano praznovjerno opterećenje. Međutim, ono čemu se opirao sve ga je više opsjedalo. Pitao se zašto je baš na početku imena virusa slovo njegovog imena a na kraju njegovog prezimena. U toj, kako je vidio “mračnoj simetriji” naslućivo je nešto fatalno. Između prvog C. i zadnjeg D. postije tri slova. Možda su tri slova neka tajna simbolika, u koju je, u stanju ovakve nervne napetosti i koncentrirane oštroumnosti bio sposoban proniknuti. Zar to, pitao se uzrujano, ne navješćuje “upravo moju smrt?” “Ali, nastavio je samoutješno, ja nemam nikakvih simptoma, odlično se osjećam,i sigurno neću umrijeti za tri dana. Ako se budem čuvao neću umrijeti ni za tri tjedna”. Ovaj ga je optimizam toliko zanio da je bio zaboravio na period od tri mjeseca. Raspoloženje mu je naglo splasnulo kad je shvatio da su pred njim još ta duga tri mjeseca neizvjesnosti. Da će mu svaki dan proveden u strahu biti sve teži. Kad se jednog lijepog predvečerja vraćao iz šetnje u parku, zadihan penjanjem uz kućno stubište, stao je pred vratima stana udahnuvši duboko zrak. Izvadio je ključ iz džepa i tek što ga je gurnuo u bravu, obuze ga, kao pred nekim nenadanim čudom nova potvrda njegovih mučnih preokupacija. U nemiloj je spoznaji vidio ono na što do tada nije obraćao pažnju. Na vratima je stajao broj 19. Stan se nalazio na trećem katu stambene zgrade. Ušavši u stan sjeo je na dvosjed i u očajanju zabacio glavu unazad. “Previše je, govorio je naglas, previše je zlokobnih podudarnosti da bi sve ovo što mi se otkriva, što me upozorava, bila puka slučajnost”. Sumnju u posljednja, preostala tri mjeseca života, sada mu je potvdila i kategorija prostora. Sve se savršeno poklopilo. Simbolika slova i brojeva s mjestom stanovanja. “Našao sam se pred nepodnošljivim licem sudbine. Vrijeme i mjesto su usklađeni. Smrt je sigurno prisutna”, ponavljao je u sebi. Stanje je svoje zabrinutosti i uznemirenosti tako dobro prikrivao, da nitko nije mogao naslutiti s kakvim se problemom suočio i kakva ga tjeskoba iznutra razara. Često bi se u razgovorima telefonom šalio. Slao bi mobitelom slike prirode sa šetnji po parku i slike novih stranica herbarija. Glavna mu je preokupacija bila, kako umaći zloj kobi koju je slutio. Razmišnjao je o preseljenju. Odahnuo je misleći da je našao spasonosno rješenje u promjeni stana. Ali, brzo je morao odustati od te zamisli. “Jer,govorio je sebi, ako se upustim u tako nešto, bit će više mogućnosti da se zarazim, radnici, majstori, novi susjedi.. ipak bolje ostati ovdje.” Najavljivanje sezonske gripe potaklo ga je da se javi svom liječniku. Bio je među prvima koji se prijavio za cjepljenje. Noć prije odlaska u ambulantu sanjao je neugodan san. U tamnom odijelu i bosim nogama šetao je parkom. Gazio je po otpalom lišću kao po mekom biljnom jesenskom tepihu. Odjednom je osjetio bol u stopalu lijeve noge. Nagazio je na okrugli plod divljeg kestena zelene bodljikave ovojnice. Oblik tog ploda ga je podsjetio na izgled virusa covid - 19 što ga se svakodnevno gledao u TV izvješćima o broju zaraženih. Uzrujan pod dojmom sna rano je otišao u mjesnu ambulantu. Želio se zbog prevencije prvi cijepiti. Prelazeći žurnim korakom ulicu okliznuo se na tramvajskoj tračnici. Prilikom pada udario je glavom u rub nogostupa. Istog je dana preminuo od krvarenja u mozgu. Dajući medicinsku dokumentaciju njegovoj nećakinji liječnik je rekao da je pacijent D. C. bio, ne znajući, zaražen covidom - 19.
Bonus video:
