Jedan od najpoznatijih klasičnih gitarista današnjice Pavel Steidl za “Vijesti”

Steidl: Biti umjetnik je težak način života i time se možete baviti samo ukoliko to volite

O svojim počecima, onlajn nastupu na Međunarodnom festivalu gitare u Nikšiću, uticaju pandemije na umjetnike
 

4431 pregleda 50 reakcija 1 komentar(a)
Steidl, Foto: Vilem Zak
Steidl, Foto: Vilem Zak

Talenat za muziku jednog od najpoznatijih klasičnih gitarista današnjice, Pavela Steidla, bio je prepoznatljiv odmalena, a tome je doprinijelo i odrastanje u muzičkoj porodici. Ipak, kada je sa 15 godina pokušao da upiše muzički konzervatorij to mu nije pošlo za rukom, pa je narednih godinu dana radio sa svojim ocem, kao vodoinstalater... Nije mu uspjelo ni iz drugog puta, ne zato što nije bio dovoljno dobar već zato što je “sistem” tako funkcionisao. Ipak, svoje školovanje je uspješno završio na tom istom konzervatorijumu u tadašnjoj Čehoslovačkoj.

Nakon godina studiranja i rada sa mnogim, raznolikim, umjetnicima stvorio je originalan stil po kome je postao prepoznatljiv, pa je tako danas jedan od najpopularnijih solista svoje generacije, a poseban doprinos atmosferi na njegovim koncertima doprinosi i ekspresivnost na nastupima. Izvodi repertoar koji lično voli, kaže “Vijestima”, a nerijetno i kompozicije koje potpisuje i kao autor. Natupao je u više od 50 zemalja svijeta, a krajem 2020. i na 15. Međunarodnom festivalu gitare Nikšić, što je bio povod njegovog razgovora za “Vijesti”.

Rođen je u Rakovniku u Češkoj, a od 1987. godine živi u Holandiji. Pored brojnih priznanja i nastupa širom svijeta, Steidl je profesor klasične gitare na Akademiji scenskih umjetnosti u Pragu i na Kraljevskom konzervatorijumu u Hagu.

Za “Vijesti” je krajem 2020. govorio o svojim počecima, životnom pozivu i stvaralaštvu, ali i o uticaju pandemije na umjetnike.

Za početak, kako doživljavate ovu godinu, kako biste je sumirali s obzirom na to da se bliži kraju, a da je usljed pandemije virusa korona mnogo toga drugačije u odnosu na ono što smo navikli? Kako sve to utiče na umjetnost, a kako konkretno na muziku?

Gotovo svi muzičari, organizacije koje su zauzete organizovanjem koncerata, pozorišta i tako dalje smatraju da je ova godina opasna godina za kulturu na našoj planeti. Ponekad pomislim: čemu posebna kultura. Nema odgovora... Ljudi koji su navikli da žive od scenske umjetnosti su u nevolji. Naš “sjajni” predsjednik (Miloš) Zeman, rekao je prije nekog vremena da su umjetnici stvarali najbolju umjetnost onda kada su bili gladni. To je nevjerovatan način razmišljanja. Nažalost, mnogi ljudi misle da bi umjetnik trebalo da radi nešto “stvarno”. Na primjer, neka radi u supermarketu. To je za mene najbolnije iskustvo. Mislim da je to nasljeđe starih komunista i bojim se da je to možda i način na koji razmišljaju moderni kapitalisti. Biti umjetnik, izvođač, je težak način života i time se možete baviti samo ukoliko to volite. Ja mogu da budem srećan samo ako sviram i onda kada sam u prirodi. Pošto živim u malom selu nedaleko od šume, dobro sam. Ove godine takođe predajem u Holandiji koja je moja druga domovina, tako da moram da putujem i tada tek imam mogućnost da vidim koliko prepreka imate prije nego što uskočite u avion. Ali, nekako sam spretan u rješavanju problema... Rođen sam u zemlji bez slobode.

Nastupili ste na zatvaranju jubilarnog 15. Međunarodnog festivala gitare Nikšić, a s obzirom upravo na spomenute okolnosti nastup je bio upriličen onlajn. Kako na atmosferu, na Vaš performans, ali i na komunikaciju sa publikom utiče to što je nastup virtuelni, kao i većina kulturnih/umjetničkih događaja ove godine?

Ja sviram, a kada sviram trudim se da dam sve od sebe i da ne razmišljam previše o publici. Poštujem i volim bilo koju publiku, ali uticati na ukus drugih nije cilj mog sviranja. Trudim se da dodirnem nečiju dušu, više nego da zapanjim bilo kog pojedinca. Tako da, nedostaju mi ljudi, ali dajem sve od sebe, na drugi način.

U svakom slučaju, da li je bolje i tako pristupiti umjetnosti nego ostati uskraćen za niz kvalitetnih manifestacija, prema Vašem mišljenju?

Ne znam. Možda bi, da nema ovih onlajn koncerata, ljudi shvatili koliko im zapravo nedostaju pravi koncerti, umjetnost uopšte, izložbe, predstave...

Natupali ste širom svijeta... Kako ste odabrali repertoar za predstavljanje u Crnoj Gori i da li je na isti uticalo to što se događaj održava onlajn?

Sviram i izvodim moja omiljena djela, tako je bilo i ovoga puta. Da organizator traži neki poseban repertoar - dao bih sve od sebe da i to izvedem po očekivanjima.

Steidl
Steidlfoto: Vilem Zak

Često izvodite svoje autorske kompozicije. Šta Vas motiviše i inspiriše u stvaranju, u komponovanju? Kazali ste u jednom intervjuu, parafraziraću, da je jedan od Vaših ciljeva da na instrumentu pjevate, da se čuju riječi u instrumentalnoj muzici... Kako dolazite do toga?

Nikada nijesam učio komponovanje. Nažalost. Ali pisao sam poeziju i mnoge pjesme. I tako, griješenje je moj najprirodniji način muziciranja, stvaranja muzike. Pjevanje i improvizovanje. Nakon toga je mali korak ka pravljenju neke kompozicije.

Meni je veoma interesantna i priča o Vašim počecima, o tome kako ste se zainteresovali, pa kasnije odlučili da muzika bude Vaš životni poziv. Da li biste to podijelili sa čitaocima ovog intervjua?

​Trenutak kada čujete instrument koji volite veoma je važan. Prvo sam počeo sa pjevanjem u porodici i sa porodicom. Specijalno u autu. Sve dok nijesmo doživjeli nesreću. Moj otac je volio muziku, ali nije svirao nijedan instrument. Brat je svirao bendžo, pa sam ja “morao” da sviram gitaru, a kasnije mandolinu. Tako je bluegrass muzika (tradicionalna muzika američkih domorodaca, za razliku od kantri muzike prate je akustični gudački instrumenti - prim.aut.) bila moja prva muzika, ali nakon narodne. Imao sam 9 godina tada i već do 13. sam svirao u bendu i pjevao. Bez muzičke partiture i bez nota. A onda sam čuo Segoviju, Idu Presti i bio sam izgubljen.

Nažalost, mnogi ljudi misle da bi umjetnik trebalo da radi nešto “stvarno”. Na primjer, da radi u supermarketu. To je za mene najbolnije iskustvo. Mislim da je to nasljeđe starih komunista i bojim se da je to možda i način na koji razmišljaju moderni kapitalisti

Zanimljivo mi je i da ste sa 15 godina pokušali da upišete muzički konzervatorij, ali iz određenih razloga nijeste prihvaćeni. Nakon toga godinu dana ste radili sa ocem kao vodoinstalater, a kasnije ste opet pokušali da upišete konzervatorijum i opet ništa... Sve dok Vaš otac nije pošao da razgovara sa direktorom kada se ispostavilo da je razlog zbog kojeg nijeste primljeni to što nije bilo mjesta, a ne što nijeste dovoljno dobri, jer je Vaš talenat uočljiv od malih nogu. Primijetila bih da Vam je očeva podrška posebno značila i doprinijela u životu. Kako gledate na te događaje sada, na taj splet okolnosti, slučajnosti, upornosti, očeve podrške? Cijela ta priča bi mogla poslužiti kao prilično interesantan filmski scenario.

Tokom ruske invazije na Čehoslovačku, 1968. godine, moj otac je bio previše aktivan u demonstracijama protiv toga, što je kasnije bio razlog mnogih problema sa kojima se suočila cijela porodica. Kazniti roditelje vrlo je lako, ako im kaznite dijete.

Moj stariji brat je mogao da bude sjajan arheolog, ali je morao da uči za vodoinstalatera. Šest godina kasnije ja sam poželio da budem koncertni gitarista, možda zato što nemam talenat da poslušam nešto što bi mi rekli i uradim to kako treba. Nijesam primljen na Konzervatorijum. Onda sam pokušao da budem vodoinstalater... Bože moj, zaista nijesam spretna osoba! (smijeh).

Godinu dana kasnije pokušao sam ponovo da se upišem i opet isti rezultat. Nijesam dobar u matematici i nemam ni najmanje talenta. (smijeh) A onda je moj otac posjetio direktora koznevratorijuma, člana komunističke partije, naravno, i tokom razgovora o mom muzičkom talentu otac je spomenuo da je vodoinstalater i električar. Direktoru je trebalo popraviti novo grijanje u stanu i tako sam ja postao student konzervatorijuma u ​​Pragu.

Takođe, kazali ste ranije i da ste ljubav i interesovanje prema muzici velikim dijelom dobili od svog oca. Opisujući njegovu strast prema muzici rekli ste da se na njegovom licu savršeno moglo ogledati djelo/muzika koju izvodi. Slušajući i gledajući neke Vaše nastupe primijetila bih da je i Vaše lice takođe jedno svojevrsno ogledalo onoga što svirate. Da li to dolazi nesvjesno, osjećajući muziku ili želite publici da približite ono što i sami osjećate?

Slušajte, ja još uvijek učim nove stvari. Neke imitacije mogu biti u redu, ali kada ne pokazujete napetost i tenziju na svom licu, to nije dobro. Neki pokreti tijela mogu uticati na zvuk. Pokret može pomoći muzici ako je pokret muzički, muzikalan. Moj otac je bio veoma muzikalan, a njegovi izrazi lica su nekada bili veoma smiješni. Moram biti oprezan, ali moram i ostati svoj.

Šta muzika budi u ljudima i šta znači za Vas lično baviti se muzikom, posvetiti joj čitavog života?

Muzika je za mene energija koja ponekad može i da zacijeli čovjeka. Muzika je jezik koji može da izgovori osjećanja koja riječi ne poznaju. Muzika je umjetnost koja ponekad dodirne, a ponekad zadivi ljudski rod, ali i sve ono što može da diše.

Pavel Steidl
foto: Privatna arhiva

Kada je muzika generalno u pitanju, šta mislite o tome kako razna tehnološka sredstva utiču na tu nju danas?

Ponekad se iznenadim koliko su neka pojačala dobra, šta sve možemo sa snimcima, vizuelnom umjetnošću i slično. Ali, ostaću pri tome da najviše volim dobru akustiku u očaravajućoj sali i životne trenutke koje to donosi.

Imate li neke planove za dalje, da li trenutno radite na nečemu, imate li očekivanja ili planove vezane za narednu godinu?

Nemam planova. Pokušaću da dam sve od sebe u svemu.

Da li biste nešto poručili čitaocima ili uopšte dodali ovom razgovoru?

Iz ove situacije se može naučiti koliko - toliko. Mislim da je pandemija rezultat čovjekovog pogrešnog ponašanja prema našoj planeti, prirodi i svemu što živi unutra, uključujući i nas same. To sada moramo ponajviše platiti (ličnom) slobodom. Možda situacija i nije tako loša, ali ju je lako zloupotrijebiti za neki posao, biznis, industriju koji imaju moć.

Razmislimo o tome. Hajde da više posmatramo i promišljamo nego što odmah vjerujemo. No, ja sam muzičar a to znači gledati svijet kroz muziku... Pravo je vrijeme da se uvježbaju nova djela!

Svaki gitarista ima zvuk u sebi

Imate i sjajnu kolekciju gitara, ako sam dobro upoznata? Kako se razvila Vaša ljubav prema tom instrumentu i imate li u toj kolekciji neku gitaru koja Vam je posebno važna emotivno ili neku zbog koje ste ponosni i slično?

Dug je put do toga i svaki muzičar treba da pronađe svoj zvuk. Dobri instrumenti vam često sami dolaze. Sa druge strane, gitarista ima zvuk u sebi i treba da nauči da stvara svoju viziju na bilo kom instrumentu. Volim da vidim istoriju instrumenata i ideje koje dodatno pokazuju estetiku perioda u kome su stvoreni.

Naučiti studente da budu nezavisni muzičari

Profesor ste klasične gitare na Akademiji scenskih umjetnosti u Pragu i na Kraljevskom konzervatorijumu u Hagu... Rekli ste jednom prilikom da je teško učiti studente, kada i sami i dalje učite... Čemu težite kada je u pitanju rad sa studentima, šta Vam je lično najvažnije da ih naučite?

Nivoi studenata koje imamo u ovoj školi su prilično dobri i visoki, pa je dobro da zajedno tražimo odgovore i komuniciramo kroz pitanja. Ono što mislim da moraju naučiti jeste da budu nezavisni muzičari.

Preporučujemo za Vas