Intervju crnogorskog glumca za vijesti

Aleksandar Radulović: Gluma je timski sport

Aleksandar Radulović za “Vijesti” govori o pozorišnim i televizijskim projektima u kojima će publika moći da ga vidi, ali i o okolnostima i društvu u Crnoj Gori

12966 pregleda 86 reakcija 5 komentar(a)
Radulović, Foto: CNP
Radulović, Foto: CNP

Nakon što za njega jedno vrijeme nije bilo otvorenih angažmana, crnogorskog glumca Aleksandra Radulovića publika će imati priliku da gleda u nizu predstava, čim se otvore pozorišta. On je prethodnu godinu uspješno priveo kraju dovršavajući nekoliko projekata odjednom, što ispred televizijskih kamera, što u teatru...

Tim povodom za “Vijesti” je govorio o filmu radnog naziva “Djeca” u režiji Nikole Vukčevića, drugoj sezoni serije “Dug moru” koju režira Gorčin Stojanović, a u kojoj je nakon kastinga i saradnje Radulović dobio dodatni prostor, priča zatim i o predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta “Posjeta” u režiji i adaptaciji Aleksandra Morfova, te prvoj profesionalnoj predstavi u Pljevljima nakon 63 godine, “Mirovna misija” za koju adaptaciju i režiju potpisuje Slobodan Marunović.

Poznat kao neko ko se ne suzdržava da otvoreno komentariše prilike i okolnosti u kojima živimo Radulović ističe da je u Crnoj Gori “najnepopularniji političar popularniji od najpopularnijeg kulturnog radnika”, a za “Vijesti” dalje sumira utiske o crnogorskoj kinematografiji, teatru, pandemiji virusa korona...

Prošle godine je privedeno kraju snimanje filma “Djeca” Nikole Vukčevića, a po scenariju koji je rađen po uzoru na priču “Obraz” Zuvdije Hodžića. Rad na filmu je počeo prije pet godina, da li je bilo teško održati kontinuitet?

Prve pripreme za film su počele tada, a prve klape su pale 2018. godine. U septembru 2020. sam skoro zaokružio svoju ulogu i tada je završeno više od 90 odsto filma. Ostalo je da se snime produkciono najzahtjevniji djelovi. Bilo je teško zadržati kontinuitet misli o svemu tome, ali i fizičkog izgleda, od 2018. do 2020. Korona nam je, pored svih nedaća, dala mogućnost da se dodatno pripremimo za to. Ja sam bio fizički prisutan na probama, a putem zoom aplikacije smo imali nekoliko proba sa glumcima Edonom Rizvanolijem i Albanom Ukajem što nam je dalo mogućnost da se bolje pripremimo, iako to nije karakteristično za filmsku i televizijsku produkciju na ovim prostorima.

Koja ti je uloga povjerena i da li ti je i koliko bliska? Kako je tekao proces rada, imajući u vidu i da si istovremeno učestvovao u drugim projektima?

Uloga koja mi je povjerena uopšte mi nije bliska. (smijeh) Igram čovjeka koji je vođa te Handžar divizije koja je priključena Trećem rajhu. Abid je musliman iz okoline Novog Pazara. Iskren da budem, ja nikada nijesam bio u Novom Pazaru, a sada sam govorio na njihovom akcentu. Ulazak u drugi dijalekat nije samo način govora, već i način razmišljanja, a to je ono što bi svaki glumac trebalo da nauči na Akademiji. Gluma je razumijevanje toka stvari i misli, praćenje situacije. Uvijek se igra situacija, a ne lik. Pravi se velika greška na drugoj godini studija kada se radi imitacija - nije poenta imitacije da se tačno “skine” nečiji govor ili pokret tijela, već da naučimo kako taj karakter razmišlja, a iz njegovog razmišljanja dolazi i govor i fizički pokret.

Jeste mi bilo teško u emotivnom smislu jer igram glavnog negativca u filmu koji je miljama daleko od mojih misli. No, ja sam se školovao za tako nešto, profesionalan sam, a i imao sam podršku čitave ekipe.

Čim sam završio snimanje tog filma, a bilo je mnogo snimajućih sati, odmah ujutru sam bio na Rosama i krenula je prva klapa za drugu sezonu serije “Dug moru” koja je sušta suprotnost svemu tome. Istovremeno je počeo i rad na predstavi “Posjeta” u CNP-u, pa je bilo prilično zahtjevno, i psihički i fizički. No, tada sam jedva čekao da mi dan počne, iako su mi slobodni dani došli kao neophodni, posebno nakon korone, jer sam izgubio kondiciju, a odmah sam nastavio sa radom.

S obzirom na radnju filma/priče, mora li glumac biti u toku sa društvenim dešavanjima ili istorijskim kontekstom vremena u kojem se radnja dešava?

Glumac je osoba koja je upućena u većinu stvari koje može iskustveno da osjeti. Mi moramo biti upućeni u istorijske i političke tokove da bismo znali kojim se tokovima kreće civilizacija i konkretno prostori sa kojih potičemo, ili makar oni koji nas jezički povezuju. Samo na taj način možemo na pravi način da korespondiramo i sa prošlošću i sa sadašnjošću i na neki način da “predviđamo” budućnost ili da se nadamo boljoj. Ono što je svrha našeg posla jeste da komentarišemo događaje koji su iza nas i da komentarišemo sadašnji trenutak. Na nama je da to činimo na najobjektivniji mogući način. Naša profesija nema za cilj da preslikava život, jer bi to bila puka banalnost, a pritom je i nemoguće. Negdje davno sam čuo od starijih, iskusnijih i pametnijih ljudi da je život mnogo nevjerovatniji od naše profesije i kada bismo mi to preslikavali niko nam ne bi vjerovao i ličilo bi na neki loš scenario. Život režira mnogo teže i nevjerovatnije komade nego što mi možemo da zamislimo.

Koliko film, ali i teatar, imaju edukativnu svrhu?

Scena iz filma 'Djeca'
Scena iz filma "Djeca"foto: Printscreen

Ne znam koliko, ali znam da bi trebalo da imaju. Ako uzmemo u obzir to da sam ja član nacionalnog teatra, iskreno bih volio, recimo, da imamo više zastupljenu crnogorsku književnost, literaturu koja bi našu publiku i djecu edukovala. Fali mi našeg identitetskog zaokruživanja i tretiranja. Kada odete u bilo koju evropsku zemlju vidite da oni izuzetno drže do sebe, a to nema veze sa sistemom velikih i malih brojeva, već sa tim tlom na kojem se čovjek nalazi. Ako Crna Gora nema šta da ponudi, onda stvarno ne znam koja zemlja ima. Mislim da treba proći kroz vremensku mašinu, a svi treba da se okrenemo sebi samima. Ovo govorim samo iz profesionalnog ugla i iz moje lične potrebe da kad dođem u nacionalni teatar bilo koje države vidim šta to identitetski taj teatar ima da ponudi. Veliki je problem što Crna Gora nema mnogo pozorišta. Sve je to malo, ili sam ja previše ambiciozan s obzirom na to da dosta razmišljam i očekujem.

Kako se onda naša kulturna baština preslikava u svemu tome?

Ono što ja primjećujem već godinama jeste da mi u umjetničkom stvaralaštvu imamo skromne rezultate u kvantitativnom smislu. U kvalitativnom, kad se dese mali iskoraci, imamo lijepe domete. Zbog hiperprodukcije u kvantitativnom imamo jednu nelogičnost. Dugo sam razmišljao šta je razlog tome, a onda sam shvatio. Postoje dvije vrste ljudi koji se opredjeljuju za upisivanje Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju. Prva je ona kategorija koja to radi bezrezervno, bezuslovno i ne razmišlja o posljedicama svršenih studija i tome šta će biti sa njima nakon toga i oni se bore. Druga kategorija su oni koji su sigurni da će se uhljebiti. Tako imamo disbalans zbog toga što oni koji znaju da će se uhljebiti - oni se i uhljebe, a njihovi rezultati ne postoje. Tako oni godinama primaju plate a ne znaju kako kuća u kojoj rade funkcioniše, a kamoli da učestvuju u društvenim tokovima ili društvenom životu, čak ni tu ne pravdaju svoje postojanje, pa kako onda da utiču na bilo koga ili bilo šta osim negativno...

Da li je zadatak kulture i kulturnih aktera, umjetnika, intelektualaca... da preispituju društvene tokove i aktivno učestvuju u njima?

Po vokaciji se ljudi u kulturi nazivaju intelektualcima, ali za trenutnu situaciju je to veoma netačan izraz. Živimo u vremenu gdje je lakše nego ikad dočepati se diplome, a diploma te ne čini obrazovanim, dok mi po difoltu mislimo da ta osoba jeste obrazovana i tako joj i pristupamo. Ipak, genijalnost ima granice, a glupost nema. Glupost je beskonačna. Kad uđeš u velike kolektive i kad vidiš da ljudi nijesu zainteresovani ni da se bave sobom, onda je veoma teško napraviti bilo šta. Gluma je timski sport. Ja ne postojim bez partnera, niti partner bez mene, ali ako oboje nemamo potrebu da zajedno egzistiramo onda bez asistencije nema gola. Davno je napravljena jedna sistemska greška. Potreba ljudi da se bave kulturno-umjetničkom profesijom je došla iz pogrešnih poriva. Valjda se mislilo da glumci samo treba da budu popularni i da uživaju, a nije se uzelo u obzir da je to misija. Gluma je divna profesija i potreba čovjeka da dijeli i daje, a ne samo da uzima. Tu se napravio veliki jaz.

Kako ti iz svog ugla kroz svoju profesiju pristupaš svemu tome?

Svi smo mi živi ljudi i skloni smo greškama i padu. Uspjeh je kad na ulici ili u trgovini ostaviš lijep utisak na nekoga. Ipak, život ne omogućava da u svakom trenutku da budeš dovoljno stabilan i jak i da na svim mjestima stojiš postojano. O tome se mora voditi računa.

Ne znam da li znate za podatak da je u Crnoj Gori svega tri odsto ljudi ikada ušlo u pozorište. Poražavajuće! U odnosu na to je mnogo manji broj i procenat stalnih posjetilaca. Naš zadatak je da taj procenat podignemo, a to je teško. Sprega je popularnost, dok mi nemamo razvijen sistem u okviru kojeg bismo plasirali domaće autore. Ljudi koji su prikovani za TV, a većina njih jeste jer je to najjeftiniji vid zabave, gledaju neke druge ljude. Mi smo društvo u kojem je najnepopularniji političar popularniji od najpopularnijeg kulturnog radnika. To je poražavajuće za svako društvo, pa i za naše. Ovdje se ne radi o popularnosti, već o prostoru, pa i medijskom kako bi najbolji od nas dobili mogućnost da određenu poruku upute građanima. Svima je neka poruka potrebna i svima je potreban “vođa”, a posebno našoj naciji koja ne može da živi bez vođe i bez njega je u potpunoj panici. Onda je pitanje šta mi isturamo i nudimo na tom mjestu vođe, a pritom se nalazimo u društvu koje ne podnosi da ima više od jednog značajnog čovjeka. Mi imamo ili jednog ili nijednog.

Do čega nas to dovodi?

Do razmišljanja o opstanku i o borbi.

Svjedočimo izraženom razvoju regionalne produkcije. Kakva je crnogorska?

Mi opet govorimo o regionalnom razvoju i kinematografiji, a gdje smo mi u svemu tome? Nigdje! Otkad smo postali nezavisna država očekivao sam bolje rezultate na tom polju, a rezultati danas su poražavajući. Poštovanje za ljude koji su napravili iskorake, ja iz prve ruke i znam kakav su napor uložili... Ipak, situacija je porazna. Kada bih odlučivao o tim stvarima definitivno bih odlučivao makar za jedan odsto drugačije nego što se do sada praktikovalo.

Pored toga, kada je u pitanju zalaganje za sopstvenu stvar - toga nam je uvijek falilo. Falilo nam je misli, a ako je nje i bilo, hrabrosti nije nikad. Korjen problema leži u tome što tražimo nekoga da za nas i umjesto nas završi nešto. Tok vremena nas je primorao na to i naučio da tako razmišljamo i djelujemo. Znate, razvoj ličnosti se završava u sedmoj godini i sve nakon toga je empirija, a nas je empirija naučila na takav model ponašanja. Sad tu treba napraviti iskorake, a to je najteže: promijeniti sopstvenu percepciju i percepciju dolazećih ljudi. Budućnost svake države je u generacijama koje dolaze, a koje treba da se naslone na one koji su ispred njih isprtili određeni dio staze, pa će kasnije i oni krenuti tim putem, ali nastaviti da tabaju sopstveni koračajući ka proplanku. To se može samo civilizovanom borbom, hrabrošću i obrazovanjem. Mislim i da nam je potrebno neko udruženje, sindikalno djelovanje koje će zahtijevati da se opredjeljuju sredstva za kulturu koja bi omogućila da reprezentujemo sebe u državi, regionu i šire. Ni u tom pogledu mi nemamo dobre rezultate. Budžet mora imati sluha za kulturu i za sport, jer su to dvije neophodne, a zdrave oblasti i tiču se identiteta svake države. Kao što je neophodno ulagati u prosvjetu i u nauku.

Spomenuo si upravo četiri spojena resora u Vladi Crne Gore. Imaš li neka očekivanja?

Iz predstave 'Ivanov'
Iz predstave "Ivanov"foto: Dušan Miljanić

Uvijek imam očekivanja, i to dobra i visoka, ali vidjećemo šta će se događati. Svjesni smo da živimo u doba pandemije i zdravstvene krize, a uz to imamo previše unutrašnjih problema sa kojima moramo naučiti da živimo. Mi moramo konačno da stanemo na svoje noge i okrenemo se sebi, jer nemamo kome drugome. Kad ti fali nešto u kući, šrafciger na primjer, ako ga nemaš, prvo ideš kod komšije. Ukoliko nijesi u dobrim odnosima sa komšijom ti se njemu ne možeš obratiti ni za šta. To implicira da ako već ne osjećamo iskonsku potrebu da budemo dobri/normalni sa svima, onda nam je to u interesu. Hajde onda makar iz interesa i sebičnosti da budemo dobri sa ostalima. Cilj je, ipak, da napravimo jednu zdravu zajednicu.

Kakvi su tvoji planovi i projekti?

Uglavnom je sve neizvjesno zbog cijele situacije, pa ćemo vidjeti šta će se dešavati. 2020. sam lijepo zaokružio.

Odlazio i vraćao se

Jesi li nekada razmišljao o odlasku iz države i građenju karijere vani?

Ja sam odlazio, ali se i vraćao. Otišao sam zbog ogromne nagomilane sujete ljudi koji su u jednom trenutku bili na mjestu odlučivanja. Određeni period ja nisam mogao dobiti šansu u Crnoj Gori za bilo kakav angažman. Nisam bio sam tada, ali sam jedini reagovao. Ne znam kako sam opstao, ali mislim da sam opstao samo zahvaljujući čvrstom stavu. Taj period je bio prilično izazovan. Nadam se da se to nikada više neće događati.

Bilo bi strašno da pozorište u Pljevljima ostane prazno

Radio si i u Pljevljima, na prvoj profesionalnoj predstavi nakon 63 godine. Kako sama ta informacija utiče na ansambl i proces?

Mi smo svi počastvovani zbog toga. Pljevljaci su domaćinski nastrojeni ljudi, pošteni poput starih Crnogoraca, što u Podgorici nije u prvom planu zbog tempa života. Mislim da tamo ljudi imaju više vremena da se posvete jedni drugima. Pljevljaci imaju divno pozorište koje je dobro opremljeno tehnički, ali im je potrebno iskustvo i znanje da bi ovladali tehnologijom, terminologijom, pa i praksom. Sama činjenica da je prošlo više od 60 godina bez profesionalne predstave je porazno. Nadam se da sada neće ponovo proći neke godine do naredne. Bilo bi strašno da takvo pozorište i takva zgrada ostanu prazni. Cetinje praktikuje hiperprodukciju, pa zašto ne bi bio osnovan i neki manji ansambl u Pljevljima? Imamo ljude koji su spremni za izazove. A, ako ih nemamo - zašto ih školujemo? Ako ih već školujemo, dajmo im mogućnosti. Samo rijetki uspiju da dobiju dosta šansi, a rijetki uspiju i da se uhljebe.

Drama bez heroja

Radio si na predstavi “Posjeta” u CNP-u. Kako je tekao proces rada, s obzirom na koronu i druge okolnosti?

Bilo je napeto zato što je svaki dan donosio veliku dozu neizvjesnosti, veću nego što je uobičajeno. Bilo je nervoze koja je potpuno normalna, a nije se ticala kreativnog procesa, već životnih okolnosti koje su neodvojiv faktor svakog rada. Više ljudi - više ćudi.

Istovremeno su se desili i glasovi nezadovoljstva unutar kuće?

Ja nijesam bio član ansambla kada su sva ta neslaganja i dešavanja počela. Nijesam zauzimao stranu jer nijesam imao dovoljno podataka. Za mene jeste nekarakteristično da ne zauzmem neku stranu. Karakteristično je da navijam za heroje, ali ih u ovoj situaciji nijesam vidio, smatram da su svi ispali antijunaci. Sve to nije išlo u korist pozorištu. Navijam za ljude koji do kraja zastupaju pozorište u svim okolnostima. Mnogo je vremena izgubljeno. Nikad ranije se nije izgovorila ni jedna jedina riječ kritike, što nije problem, ali da se toliko misli, vidi i osjeća, a ćuti - to je mazohistički. Takođe, za mene nije etično reagovati onda kad se okolnosti poklope da se može i/ili isplati reagovati. Bilo je gorih i težih vremena.

Svakoj utakmici daje sve

Kako je bilo raditi na seriji “Dug moru”, s obzirom na gabarite produkcije?

Ozbiljna produkcija, respektabilna ekipa, prvu sezonu je režirao Goran Gajić, drugu Gorčin Stojanović - dvije različite estetike, podjednako inspirativne. Ipak, ni moj izraz, ni glumački niti ljudski angažman ne zavise od produkcije ili bilo koga. Ja na isti način igram svaku utakmicu. Isto se zalažem, isto se oznojim, isto sam sklon padu i ne štedim se. Radio sam i izrazito skupe produkcije, radio sam i “pro bono”, a pristup je uvijek bio isti. Na to sam i najponosniji u svojoj karijeri.

Kapitalizam nas rastura

Korona je zatvorila vrata teatara, mnogo je predstava na čekanju...

Pa da. Imamo i predstavu “Ivanov” koja nije tri puta odigrana, a pozvana je na sedam značajnih svjetskih festivala. Da nije bilo pandemije obišlo bi se pola Evrope sa tom predstavom. Napravljen je žestoko reprezentativan komad. Kad smo kod toga, ne mogu da vjerujem da živimo u sredini koja je prije premijere i gledanja predstave negodovala zbog dužine trajanja. U Evropi se ne prave predstave ispod tri sata. No, mi nemamo tu kulturu. Kod nas se ništa i ne čita, a tvrdim da publika velikim dijelom nikada nije pročitala djela koja se igraju. Čovjek koji zna mnogo vaga šta će izgovoriti, dok čovjek koji ne zna, misli da sve zna.

Uvijek sam bio sklon da ono što snađe cijeli svijet ne doživljavam nepravedno. Svi smo u istom sosu. Tragedija na ovom svijetu nalazi se u jednom ljudskom životu. Ovdje smo svi zajedno u problemu. Možda nam nije svima isto, ali u cjelosti jeste. To je isto u redu, jer ne postoji zdravo biće kojem odgovara ovaj momenat i svi navijamo da što prije prođe. E, to te čini dijelom zajednice.

Sad smo svi građani svijeta?

Upravo to! Sad svi navijamo za istu stvar - da ove pošasti više ne bude. A kad ovo prođe, nadam se da ćemo zapamtiti pouku, da smo jedni drugima potrebni. Svi teški momenti civilizacije, ratovi, pandemije, sjedinjavali su ljude i zajednice. Nama u Crnoj Gori i to teško ide. Mi smo trenutno raslojeni po više nivoa. Ne mogu a da se ne nadam većoj međusobnoj pažnji. Ne tražim ljubav po svaku cijenu, već zdrav nivo komunikacije.

Koliko je tome doprinio kapitalizam ili tempo života?

Kapitalističko društvo nas potpuno rastura. Ja ne želim da ulazim u raščlanjivanje kapitalizma i da mu tražim ni dobre ni loše strane. Svaki poredak je važan i ima dobre i loše strane, ali kad se podvuče crta... Mora čovjek biti racionalan. Valjalo bi napraviti veliku studiju o tome kako kapitalistički poredak utiče na zajednicu u cjelini. Ako je poenta ovog poretka da mi budemo otuđeni, onda smo uspjeli, jer se izgubilo povjerenje među ljudima... Ranije nije bilo tako. Mi smo sad godinama već očajni! Najteže je to nasilno ubijanje potentnosti. Mladi, daroviti ljudi koji časno prebrode sve teškoće i sve stepenice, posustaju, zbog ovakvog sistema vrijednosti...

Šta nas je dovelo do tog momenta? Kako smo iz “bratstva i jedinstva” došli do podjela i nepovjerenja?

Zvučno mi je to bratstvo i jedinstvo, to je ono što mene interesuje kao čovjeka. Ono što mene u Crnoj Gori sablažnjava bez obzira na sve jeste to što se politički forsiraju razlike i netrpeljivosti. Ja tu netrpeljivost nikada nijesam osjetio u Crnoj Gori, na primjer. Crnogorci i ljudi koji žive u Crnoj Gori, kako se god oni osjećali i nacionalno i vjerski, oduvijek su važili za dobre domaćine. Svjedoci smo da je Crna Gora i mentalitetski i identitetski baštinila dobrosusjedske odnose. Pričam u cjelini. Kad bi uslovi života bili bolji, politička netrpeljivost bi bila manja, a samim tim bi bilo i manje političke manipulacije. Pitanje je da li je nama u interesu da stvorimo zdravu zajednicu i da li je stvaramo?

Preporučujemo za Vas