jedan od rijetkih koji nije ćutao

Brkovićeva djela su nacionalna biblioteka

"Jezik velikog pisca sve nadživi – jedino pred čime je nemoćna smrt"

2752 pregleda 0 komentar(a)
Jevrem Brković, Foto: Boris Pejović
Jevrem Brković, Foto: Boris Pejović

Jevrem Brković je pisac visokih umjetničkih i etičkih dometa, klasik crnogorske književnosti, autor korpusa raznorodnih djela, u kojima se bavi svojim vremenom, ali i dubinskom istorijom Crne Gore.

Sluhom, okom i intuicijom velikog pisca, osluškivao je doba u kojima je živio, svoje vrijeme i dešavanja u njemu, ponirući kroz daleku istoriju, onu za koju nijesmo gotovo znali, a koju nam je otkrivao kroz svoje djelo, ono "kraljevstvo otprva" i gradove: Dokleu, Gradac, Novi Grad, Lontodoklu, Prapratnu, i Svač, te ključne civilizacijske tačke na mapi mitske i stvarne Crne Gore.

Pisac istorijskog, nacionalnog, dubinskog kontinuiteta. Po temama kojima se bavi, okvirima u koje ih smješta, horizontima koje otkriva i pomjera, Brkovićevo djelo je nacionalna biblioteka. Njegova vrijednost je nesporno vrijednovana u vremenu u kome je živio, no pravu vrijednost će otkriti dolazeća vremena. Kad pisac ode, ostaje djelo, koje dobija i daje prave mjere.

Bio je jedan od rijetkih koji nije ćutao, nije to umio, koji se sporio, imao stav, a to je uloga svakog velikog pisca. Mandeljštamovski je osluškivao "šum vremena". Umio je da se spori i bori. Pored literarnih knjiga, koje odišu duhom vremena u kome je živio ni istorije koju je otkrivao, Brković nam ostvalja: memoare, dnevnike, polemike, publicističke tekstove. Pažljivi čitalac će uvidjeti, koliko je pisac proročkom snagom predvidio neke događaje koji su se zbili. Bio je i svjedok i saučesnik.

"Skotna vučica", "Ljubavnik Duklje", "Monigreni", veliki su romani – rijeke, u kojima je dostigao najveće domete. Pored Lalićeve "Lelejske gore", ili uz nju rame uz rame, "Monigrni" su, besumnje najveće prozno djelo crnogorske književnosti. U njemu je digao našu potonulu Atlantidu.

No, pisac je otišo, "čemu sada Jadovanja", reko bi Ljermontov u pjesmi "Pjesnikova smrt", (napisanu na vijest o Puškinovoj smri!) ostalo je djelo i jezik, koji je stvarao životom. Jezik velikog pisca sve nadživi – jedino pred čime je nemoćna smrt.

Preporučujemo za Vas