SAVREMENA PROZA: UZ NOVI ROMAN OGNJENA SPAHIĆA

Nakazno lice jednog vremena

Pustinja u njima, taj odnos koji nije izgrađen razgovorom nego prećutanim, Daničin strah od Brana, te potmula mržnja koja ih oboje drži u životu, nijesu posljedica nerazumijevanja, nego - stoprocentnog razumijevanja

4499 pregleda 76 reakcija 3 komentar(a)
Spahić, Foto: Tviter
Spahić, Foto: Tviter

(Ognjen Spahić: Pod oba sunca, Nova knjiga, Podgorica, 2020)

Ako se roman Pod oba sunca ima čime predstaviti čitaocu, onda je to maestralno građen, izgrađen, prikazan, pa i solidno razriješen odnos između dvoje ljudi, na crnogorskom kršu, na kamenitoj obali, u pustinji. Način na koji je tretiran taj odnos pokazuje originalnost Spahićevog autorskog postupka. Stil, izbor leksike, korištenje dijaloga, opisi sredine, karakterizacija junaka - sve je u funkciji prikazivanja tog odnosa. Stoga bi ovaj roman, sa četiri personalna medija čiji se životni putevi i svjetonazori spajaju u jednu tačku - a to je zbir lične nesreće i neispunjenosti - bilo pogrešno shvatiti kao roman o devedesetim, stradanju u logorima i ratu.

Motivi rata, stradanja i propadanja jedne ideje vrlo su vješto utkani u priču, prikazani su porivi za mučenja, zapečaćena priča o besmislenosti rata i ličnim frustracijama koje su ga raspirivale itd. ali to nije bit romana. Rat je uticao na Bata i Danicu u istoj mjeri kao i gubitak djeteta i ma kako bilo suludo, oboje su na neki čudan način žrtve tog rata. Spahić ne poentira jeftinom pričom o strašnim zločinima - mada ih nedvosmisleno osuđuje, niti od Bata pravi žrtvu s kojom treba saosjećati, kako bi relativizovao zločin. Spahić zločin tretira kao zločin, ne naš, ne njihov, ne ratni, ne porodični. Branimir Bato Lončar je personifikacija zločina - on zločin čini u afektu, isprovociran impulsom koji njegov mozak doživljava kao udarac, poniženje, opasnost. Isprovociran, i u afektu, on prebija mlade zarobljenike, kolje jarca, sahranjuje Jozefa (Jozef je darovni pas, zamjena za dijete, i u njega je utkano toliko simbolike da zaslužuje jedan poseban osvrt), pa i ubija Danicu. Zločini su posljedica nesposobnosti da kanališe bijes.

Danica i on su pustinjaci, sa pustinjom u sebi i oko sebe, ona tragični a on tragično-groteskni junak tranzicije, smjene sistema, urušavanja poretka. Pustinja u njima, taj odnos koji nije izgrađen razgovorom nego prećutanim, Daničin strah od Brana, te potmula mržnja koja ih oboje drži u životu, nijesu posljedica nerazumijevanja, nego upravo suprotno, stoprocentnog razumijevanja koje ne zahtijeva čak ni razgovor. Kada Bato i Danica izgube dijete, kreće sunovrat, ali o tom sunovratu nikad nije prozborena niti jedna riječ.

Bato je suviše ponosan, Crnogorac, gorštak, koji neće priznati ni da ga boli, a kamoli zaplakati zbog toga, a Danica povučena, odbačena, neprihvaćena, sa svojim bolom na koji kao da nije imala pravo, sa očajem koji niko nije želio da razumije, a niko osim Bata to nije ni mogao, jer pustinja koja je rasla u njima, svaki put sve više – nakon pobačaja, pa odlaska u Risan/Morinj, postala je konačna kada su došli na svjetionik, u divljinu, da žive s morem, kamenom, odbačenim sjećanjima, iščekujući smrt, tj. crne dane, tragediju, konačni sunovrat.

Pod oba Sunca
foto: Nova knjiga

Odnos između Bata i Danice je krajnje patrijarhalan, crnogorski, iskonski, uslovljen divljinom oko njih. Ona je podređena do mjere izdržljivosti, ponižena, dobrovoljno natjerana na najgori mogući život. Ona se žrtvovala smatrajući to za jedino što može uraditi nakon gubitka djeteta, ali i Batovog gubitka društvenog položaja i ugleda. A on je iskompleksiran, bez trunke pokazane samilosti prema jedinoj osobi koja je uz njega. Svi ostali su sami nestali, ili ih je kao Vladimira otjerao da ga ne vraćaju na poraze i zlehudost prošlosti. Ona nije imala tu mogućnost, ili sreću, da ode ili bude otjerana. Ona je ostala za iživljavanje i maltretiranje, za očuvanje privida moći, umišljene časti, lažne bitnosti jednog narcisoidnog čovjeka.

Ona je žrtvovala samu sebe, a on je tu žrtvu očekivao i prihvatio kao dar (svjesno ili nesvjesno), da bi sam sa sobom očuvao i najmanji osjećaj dostojanstva - ma kako iskrivljen taj osjećaj bio. On je bio Bog-otac, ona je bila podređena i taj bolesni odnos koji nije daleko od današnje crnogorske svakodnevice, pokazatelj je iskrivljenog, devijantnog, nakaradnog odnosa muškarca i žene. I pokušaj bjekstva iz pakla u koji je dopala nije feministički krik, niti Danica ima potrebu da postane borkinja za svoja ili bilo čija prava, ne, ovo je krik kojim se ubrzava ono što je neizbježno, ali se odugovlači.

Život bez Bata i van njegovog svijeta za nju ne bi bio moguć, ali je odlučila da bježi, kao što je bježao Šćepanovićev junak u „Ustima punim zemlje“. On je došao da izvrši samoubistvo, oprostio se sa životom, ali je bježao da sačuva dostojanstvo i pravo na izbor da se ubije a ne da bude ubijen, pravo da im pobjegne. Danica je imala sličan poriv. Nevena je samo okidač, ne partnerka, ne saborkinja; Nevena je društvo za ostvarenje cilja. Ona i Mitar, inače, predstavljaju drugo, mlađe, ali jednako tragično lice nepostojećeg, jalovog odnosa iz kog ne raste ništa dobro, niti će izrasti.

Oni nisu u funkciji popunjavanja slike o Batu i Danici, slika o njima je kristalno jasna i ne treba joj dopuna, ali Nevena i Mitar nemaju snagu Bata i Danice. Fokus i pažnja autora su na Batu i Danici, oni su pažljivije, temeljnije, detaljnije i sporije građeni. Njihovo drugo lice, Nevena i Mitar, možda su namjerno ostavljeni poluzakržljali, i pojedinačno i kao par, da bi bili jak impuls i odraz u ogledalu, ali ne više od toga.

Daničin cilj nije jasan, jasna je samo potreba za promjenom, potreba da se nešto desi, makar i smrt, jer šta bi Danica dobila u nekom svijetu van onog u kom je provela vijek. Smrt je možda i nagrada, i zato Spahić nije imao ni drugog ni humanijeg izbora osim da je preda smrti. Utisak bi bio bolji da je način manje tipski, ali konačan ishod nije mogao biti drugačiji. Danica je tragična junakinja crnogorskog, patrijarhalnog, krševitog i surovog identiteta koji gradi robinje u kući i van nje, robinje koje treba da olakšaju život tiranima, zlotvorima, bolesnim umovima, domaćinima... Danica je na najbrutalniji način korištena od strane Bata Lončara da bi on imao nad kim da se iživljava. I Bato je, možda, negdje u dubini duše mogao biti dobar čovjek koji bi živio bolji život, na plemenitiji način, da su karte bile drugačije podijeljene.

Ali u momentu muke, tragedije, poniženja, nemoći - on postaje zvijer i to samo prema njoj koja je ostala da bude sredstvo za njegovo pražnjenje i maltretiranje. Ona nije fizički zlostavljana, ali Spahić ovdje pokazuje upravo da fizičko zlostavljanje nije jedino i najgore zlostavljanje žene. Nije dobijala batine, ali je za sve bila kriva - i za dijete (prećutno) i što on ne zna ruski, i što su Nevena i Mitar došli a ona nesretnica bila nasmijana i pomislila da ima pravo na to da se ofarba, dotjera, pripremi večeru, nekoga ugosti i s nekim popriča, s nekim ko nije samo on.

Bato je, upravo suprotno, mislio da je stigla zamjena i da će on postati od polubivšeg (kako ga definiše Teofil Pančić) bivši čovjek, bez ikakve funkcije, uloge i moći. I mada je ni na svjetioniku nije imao, on je izmislio, ubijedio je sebe u važnost posla koji obavlja, da bi spasio svoj ponos i da bi mogao, podsvjesno spašen potpunog poniženja da svoj bijes, neispunjenost i komplekse „liječi“ na Danici. Koliko je Branimir Bato Lončar potpuno lokalno crnogorski lik, govori i njegova opčinjenost Rusima, i groteskna mržnja prema ostalima.

A onda se groteska nastavlja, ojačava, nadima se do pucanja Batovih živaca, zato što ne zna ruski, niti jednu riječ, jer mu nisu zahvalni, nisu popili rakiju, neće ga odlikovati Putin preko ambasade... Njegova tragika s početka romana prelazi u grotesku koja neće nasmijati, niti zabaviti, ali hoće otkriti nakaznost lica i lika, jednog vremena i jednog naopakog vaspitanja, strašnog usuda crnogorskog da mučimo sami sebe do iznemoglosti, da uništavamo, ubijamo i sa zemljom satiremo one bez kojih bismo bili samo magla, ljudi bez obličja, i identiteta. Jer nijesu se Batu ugasila sva svjetla što je ubio Danicu, koliko zbog tragične spoznaje da je ostao sam, niko i ništa, u nedođiji - samo magla koju će bura u jednom trenu raznijeti po istom principu po kom bi ga život i do sad uništio da nije bilo nje.