Rediteljka Tamara Milošević za “Vijesti” govori o filmu “Naročita svojstva”

Kritički osvrt na umjetnički sloj društva

“Film obrađuje temu u kojoj se umjetnost prepliće sa stvarnim životom, kroz tretman zločina i kazne, uz socijalno raslojavanje‚ dekadenciju i konzumerizam kao elemente koji nude potencijal za uzbudljiv psihološki triler”, ističe se u kratkom opisu filma

8105 pregleda 303 reakcija 0 komentar(a)
Tamara Milošević, Foto: PRivatna arhiva
Tamara Milošević, Foto: PRivatna arhiva

Nakon što je završeno snimanje kratkometražnog filma “Naročita svojstva”, koscenaristkinja i rediteljka Tamara Milošević u razgovoru za “Vijesti” najavila je nastavak rada na ovoj priči i aktivnostima koje će omogućiti dosnimavanje i stvaranje dugometražnog igranog filma.

FIlm “Naročita svojstva” tematski se oslanja na roman “Tunel” Ernesta Sabata, otkriva Miloševićeva, što obećava interesantnu i uzbudljivu priču i psihološku igru.

“Film obrađuje temu u kojoj se umjetnost prepliće sa stvarnim životom, kroz tretman zločina i kazne, uz socijalno raslojavanje‚ dekadenciju i konzumerizam kao elemente koji nude potencijal za uzbudljiv psihološki triler”, ističe se u kratkom opisu filma.

Miloševićeva ističe ponos i zadovoljstvo čitavom ekipom, njihovom energijom i entuzijazmom na setu i procesom uopšte.

Film je dobio podršku Filmskog centra Crne Gore u sklopu javnog konkursa za sufinansiranje kratkometražnih igranih filmova u doba pandemije kovid-19, na kojem je obezbijeđena podrška za šest kratkometražnih projekata. Glavne uloge tumače Branislav Trifunović i Katarina Krek, producentkinja je Ana Janković, a pored Miloševićeve koscenaristkinja je Teodora Kipa. O projektu i planovima, Tamara Milošević detaljnije govori za “Vijesti”.

Kako je počela priča vezana za film “Naročita svojstva” i kakvi su utisci sa snimanja?

U novembru prethodne godine napisala sam scenario za ovaj film i to je trebalo da bude moj diplomski film na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Međutim, mi smo na diplomskom ispitu iz režije imali nešto sasvim drugo, jer je situacija sa kovidom otežala rad i poremetila planove. U međuvremenu je Filmski centar Crne Gore raspisao konkurs za filmove nastale u toku pandemije, tj. čija je ideja nastala tokom pandemije. Tako smo producentkinja Ana Janković i ja sjele i postavile film “na noge”. Na osnovu toga mogu reći da je priprema ovog filma trajala godinu, a proces snimanja pet dana uz neposredne pripreme koje su se odvijale tokom prethodna dva mjeseca. No, uprkos tome što vi sve pripremite i isplanirate, u jednom trenutku na setu sve to može pasti u vodu, jer gotovo ništa ne zavisi od vas. Primjera radi, nama je jedan snimajući dan obilježilo sunce, drugi kiša, a naredni snijeg. To pravi problem u kontinuitetu narativa, ali smo bez obzira prezadovoljni time kako je ispao i set i čitav proces snimanja. Ekipu filma čine ljudi koji su profesionalno angažovani i koji su se obrazovali u filmskoj umjetnosti i svima sam zahvalna. Svi smo funkcionisali kao jedna mala porodica. Kad vam više žena vodi set, čini mi se da dolazi do jedne ljepše energije, bliskije, osjeti se neka porodična atmosfera... Rekla bih da je zaista svaki član ekipe dao sve od sebe da ovaj film uspije.

Sa snimanja filma 'Naročita svojstva'
Sa snimanja filma "Naročita svojstva" foto: Aleksa Popovic

Na šta kroz naslov filma sugerišete, a šta Vi kao scenaristkinja i rediteljka njime zaokružujete?

Ovaj film se tematski oslanja na roman “Tunel”, južnoameričkog pisca Ernesta Sabata, a rađen je po motivima zločina i odnosa prema zločinu, samo što su u pitanju dva odvojena narativa, ali tu je intertekstualna veza. U filmu postoji off koji izgovara glavni glumac i u kojem govori o tome da svaki čovjek u izvjesnom trenutku života pomisli da je natčovjek i da ima naročita svojstva, a onda i sâm shvati da je ništavan, prljav i podmukao. Iz tog Sabatovog romana izdvojen je monolog koji sam dramatizovala, a nekako je došlo da to bude i naziv filma, jer se uklapa u ono što je tematika filma.

Tamara Milošević
foto: Privatna arhiva

U filmu se prepliću umjetnost i život, ali i psihološki efekti zločina i kazne; na koji način sve to postižete, posebno ako uzmemo u obzir da su i umjetnost i život svakako međusobno isprepleteni?

Glavni glumac tumači glavnog glumca, odnosno: protagonista filma je glavni glumac koji nakon što je odigrao “Hamleta” i nakon druženja u galeriji u kojoj se okupio taj obrazovani i intelektualni sloj, vraća se ka kući, udara pješaka automobilom i bježi sa mjesta nesreće... Paralelno sa tim kako on proživljava svoju krivicu, ili u određenim trenucima nedostatak krivice, on se priprema za predstavu “Tunel” koju treba da izvede, a na kojoj će vidjeti da je dječak, odnosno mladić kojeg je pregazio, zapravo živ. Htjela sam da prikažem ironiju koja se poigra sa čovjekom i koja sačeka čovjeka bez obzira na to iz kog miljea potiče ili dolazi.

Bilo mi je važno da predstavim građanski intelektualni sloj društva koji se često uzima kao moralni uzus i moralna paradigma o koju treba da se ogleda svijet, a to najčešće nije tako, naročito u našem društvu. Vraćamo se na vječita aristotelovska pitanja: Šta je umjetnost? Ko je umjetnik? Šta je fikcija? Da li ja imam pravo da morališem ovim filmom ukoliko u životu ne stojim iza toga što zastupam?  

Rekla bih da film igra i na kartu savjesti čovjeka, a koliko je čitava priča povezana sa današnjim vremenom? Pored toga, ima li u filmu elemenata savremenog crnogorskog života i društva?

Tako je. Inače, veoma mi je važno bilo da razdvojim našu realnost od filmske realnosti, sa jedne strane, a sa druge mi je bilo veoma važno i da ih spojim. Sve lokacije na kojima sam snimala željela sam da izmjestim iz realnosti da ne bismo dobili ono što se našim filmovima često postiže, a to su prepoznatljiva mjesto i isticanje ambijenta u kojem se snimalo. Cilj je bio da gledaoci i gledateljke mogu gledati film bez povezivanja sa lokalitetima i situacijama koje su ovdašnje. Sa druge strane, ja sam dijete ovog grada (Podgorice) pa su i boje u filmu i lokacije tipično podgoričke, a onda, kako sam i dijete ove zemlje i važno mi je da filmski reditelj ili rediteljka bude angažovan po pitanju društvene realnosti, tako film jeste i društveno angažovan. Ako smo mi u našoj istoriji imali crni talas i jednog Makavejeva, primjera radi, nove generacije filmskih reditelja moraju imati ogovornost prema ljudima koji su iza njih i koji su stepenice do onoga što su oni danas i što mogu danas. Ovo jeste društveno angažovan film, ali to nije prvi sloj ovog filma, već samo jedan od njegovih slojeva, a onaj koji je meni najvažniji je ljudski, a to je čovjekova odgovornost spram krivice i spram ega i kako se svako od nas nosi i koju odgovornost ima spram onoga što počini. Svakako da je film utemeljen u crnogorskoj realnosti, između ostalog, ima i kritički stav prema umjetničkom sloju društva.  

Postoje li i kakva su Vaša očekivanja od ovog filma, sada krećete u postprodukciju?

Ovo je film koji nastaje kao rezultat konkursa Filmskog centra za kratkometražni igrani film, kako sam već i rekla. Međutim, pošto je inicijalna zamisao bila da ovo bude dugometražni film, a tokom snimanja se dokazalo i meni i ekipi da za to ima potencijala, planiram da zajedno sa Anom Janković uđem u traženje sredstava i podrške za stvaranje dugometražnog filma. Mislim da ovo djelo ima gabarite i mislim da i ovaj grad i zemlja zaslužuju i od mene i od ekipe da se još malo potrudimo i da iznesemo jedan dugi film koji vrijedi (po)gledati. U jednom trenutku “Naročita svojstva” su otišla dalje od mene: prvo je postojao jedan član ekipe - ja, a zatim su se pridružile Ana Janković i koscenaristkinja Teodora Kipa, a sada nas ima oko 30 u ekipi. Put filma ja više gotovo i da ne određujem, ali nosim odgovornost prema svemu, ali i prema entuzijazmu i ljubavi koje je ekipa unijela u film.

Tamara Milošević
foto: Privatna arhiva

Da li biste još nešto dodali?

Iznenađena sam podrškom kolega iz filmske i cjelokupne branše, ne samo iz Crne Gore već i iz Srbije. Oduševljena sam količinom podrške na koju smo naišle Ana i ja, jer je ovo i moj i njen debitantski film, međutim sve je išlo mnogo lakše jer znate da su vam gotovo svi crnogorski reditelji i rediteljke izašli u susret na način da daju podršku, pohvale, što predstavlja i odgovornost da bi se sva ta očekivanja ispunila. Trudile smo se obje da sve svoje znanje (koje se taloži(lo) prethodnih godina) i opravdamo i zadovoljimo lična očekivanja. Nemanja Bečanović i ja ulazimo u montažu, odnosno postprodukciju kada ćemo vidjeti šta smo dobili. Mogu reći da je sa Banetom Trifunovićem i Katarinom Krek film dobio još jednu dimenziju... Voljela bih da svi mi kulturni djelatnici i djelatnice, bez ega i sujete, radimo timski i podržavamo jedni druge, kako bi podigli našu kinematografiju na viši nivo, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu.

Navikli smo na mušku energiju

Spomenuli ste na početku razgovora da ekipu filma većim dijelom čine žene, te da se to osjeti i na setu i tokom rada. Na osnovu toga, kako vidite položaj i ulogu žene u kinematografiji u Crnoj Gori?

Marija Perović je bila moja profesorica filmske režije na Akademiji i ona je prva žena rediteljka u Crnoj Gori. Ima nas nekoliko koje smo izašle iz njenog šinjela, da tako kažem... Neke se bave dokumentaristikom, neke fikcijom, a neke se ni ne bave svojom strukom... Svakako da nije lako biti žena rediteljka zato što kod nas ljudi uglavnom nijesu navikli da im je na setu žena reditelj(ka). Postoji naviknutost na mušku energiju, ali ne bih rekla da se to ne mijenja ukoliko se vi prema ekipi postavite u timskom duhu i maniru, tako da svako daje sve od sebe. Tako je bilo na ovom setu, svi smo dali sve od sebe i svi smo srećni jer smo dobili ozbiljan proizvod i film. Dobili smo film - film, onaj kojeg se niko ne stidi i koji je s ljubavlju i entuzijazmom napravljen i na koji su svi zajedno ponosni, a ja preponosna! Bilo mi je veoma važno da okupim veći broj žena, ne u šovinističkom smislu da bi samo žene radile, već da bi žene bile vidljive u ovoj struci, pa i na tipično muškim pozicijama u filmu. Tako smo Ana i ja gledale da pokažemo koliko žene mogu, koliko imamo obrazovanih filmskih radnica u Crnoj Gori i zbog čega javnost treba da ih upozna. Kad je ženska ekipa onda je sve drugačije, jer ženska priroda daje jednu brižnost, prisan međusobni odnos, a uz to i organizacija, kredibilitet, dignitet da se ponese nečim kao što je film, jer je film kolektivna umjetnost. Naravno, u ekipi su i predivni muškarci koji su dijelili našu energiju i kojima smo zahvalni.

Film sublimira sve umjetnosti

S obzirom na to da ste prethodno završili književnost, u kakvoj su korelaciji književnost i film?

Većina filmskih reditelja i rediteljki dolazi iz polja književnosti ili likovne umjetnosti, a ima i filozofa. U književnosti vi predočavate narativ posredstvom slova i papira, odnosno zapisane misli, jer vizualizujete slike iz vaše glave i predočavate ih na papir. Kada je film u pitanju, vi opet imate slova koja su u scenaristici, ali idete dalje od papira. Sve slike iz vaše glave pretačete u kadrove, scene i skevence. Film kao umjetnost u sebi sublimira sve prethodne umjetnosti: muziku, arhitekturu, pozorište, književnost, likovnu umjetnost i njihova veza biva ogromna. Mislim da ja više pripadam filmu jer konačno sve slike iz svoje glave mogu da pretvorim u realnost.

Preporučujemo za Vas