odlazak panonskog mornara

Izbjeglica iz besmisla

Iza Đorđa Balaševića će ostati pjevani stihovi koje će dirati sentiment niza budućih naraštaja

9913 pregleda 10 komentar(a)
Foto: Betaphoto
Foto: Betaphoto

„Ostaje gorak osjećaj poraza iza čitave moje mirnodopske, kosmopolitske priče“ rekao je Đorđe Balašević poslije bombardovanja Novog Sada. A iza njega će ostati pjevani stihovi koje će dirati sentiment niza budućih naraštaja.

U život nas, tuzlanskih gimnazijalaca, nepozvan je banuo na zvučnik gimnazijske radio-stanice koja nas je ponekad zabavljala na velikim odmorima:

Kad je pre mnogo leta, bal pravio baron,

Fon Ligentul je pozvan, da naiđe i on.

Čim ušo je u salu, onako lep i mlad,

Prišla mu neka dama, i uzviknula tad:

U razdeljak te ljubim / Svim žarom srca svog,

Jer hoću da poludim / Zbog razdeljka ti tvog.

Odjednom se pred našim očima obreo potonuli svijet vojvođansko-habzburškog tipa – baroni, dame, balovi i – razdeljci na glavama kicoša kakav je imao biti Fon Ligenštul. Sve to uz tango i uz – satirične začine. Dama koja se zaljubljuje u muški razdeljak, a on od toga dobije maniju gonjenja. to u poređenju sa poprilično klišeizovanim tekstovima u popularnim zabavnjacima jeste zazvučalo svježe. Godina je 1977. Grupa se zove Žetva, a malo ko od nas zna da ponovi ime dvadesetčetvorogodišnjeg autora teksta i muzike - Đorđa Balaševića.

„Računajte na nas“

To će se uskoro promijeniti. Poneko od nas ko je sviruckao gitaru već je u narednih pet godina morao da u repertoar uvrsti niz pjesama koje je stvorio novosadski mladić. To nije bilo pitanje izbora. Djevojke su stalno tražile „nešto od Đoke“. A stvari koje je Balašević pjevao sa grupom Rani mraz su se, za razliku od Čolinih, zaista mogle horski pjevati, u pripitom falšu, na žurkama:

Tad još nisam ništa znao / I još nisam verovao Da na svetu tuge ima

Jedino mi važno bilo / Da postanem levo krilo / Il' centarfor školskog tima

Jugoslovenski patriotizam na pop način duhoviti Novosađanin je ustoličio sa himnom generacije rođene „pedeset i neke“ – Računajte na nas: Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok, / jer slušamo ploče i sviramo rok. / Al' negde u nama je bitaka plam, / i kažem vam, šta dobro znam: računajte na nas.

Ovu pjesmu je – da se zna – mjesec ili dva pjevušio kao privremeni član Ranog mraza i docniji vojvoda Bora Đorđević. On je „od zakletve Titu“ već osamdesetih stigao do pjesme Al Kapone, dok je Đorđe Balašević ostao Jugosloven.

„Panonski mornar“

Đorđe Balašević u Splitu 1979. dokazuje da je na jednom festivalu na kojem su dominirale maritimne teme, moguće pobediti vickastom himnom iščezlom moru. „Panonski mornar“ je potvrdio Balaševićevu klasu i originalnost.

Ali je tek drugi i posljednji album Ranog mraza donio pjesme koje neće nikad umrijeti: „Život je more“ ili iznad svega, „Priča o Vasi Ladačkom“.

„Kad ja nisam s onom koju volem“ je stih koji je lokalnim šarmom dirnuo arhetip jugoslovenskih naroda i narodnosti – kajanje čovjeka jer nije slijedio svoje srce, veliku ljubav bez koje nikada neće naći sreću.

Već na prvom solo albumu Pub iz 1982. u njegove stihove provaljuje teška društvena stvarnost jer „treća smena plaća tuđi dug“. Ali u svoj pjesnički kosmos Balašević naseljava još neke nezaboravne likove kao što su Lepa protina kći i Boža zvani Pub.

Sposobnost pjesnika Balaševića da živim slikama ispriča priču najbolje se vidi na sljedećem albumu. Svirajte mi 'Jesen stiže, dunjo moja' je pronašla put do srca miliona. Ono o čemu narodnjaci u to vrijeme zakukavaju u zadimljenim krčmama – ona ga je ostavila i udala se za drugog – kod Đoke Balaševića postaje prirodna, šmekerska rima i jasno ispjevana, urbana balada sa novosadskim, starogradskim šmekom.

Balašević u Zetri

Već 1985. slijedi novi album sa himnom vojvođanskom hedonizmu – Al se nekad dobro jelo. Kao protivteža ovoj vedroj slici beskonačne vojvođanske trpeze, pjesma Slovenska pronalazi put do svih nas, koji smo bili studenti te posljednje jugoslovenske decenije.

U mojim venama davni sever samuje / I ja ponekad ne znam šta mu je

Što luduje, od sreće tugu tka / Moja prosta duša slovenska.

Ovde se, sredinom osamdesetih desio i moj jedini stvarni susret sa Đorđem Balaševićem u sarajevskoj Zetri. Koncert je trajao dva i po sata, a od toga je Đoka zabavljao publiku vicevima i anegdotama najmanje trećinu vremena. Hiljade ljudi su pjevali svaku njegovu pesmu. Za razliku od mnogih beogradskih rokera koji su u ratu koji će uslediti nekoliko godina kasnije podržali one koji su pucali na grad, Balašević će se solidarisati sa onima koji su ostali u njemu. To mu ni jedni ni drugi nikada neće zaboraviti.

Opštenarodna strava

Osamdeset šesta je donijela album Bezdan i hit – Ne lomite mi bagrenje. Oni koji nisu doživjeli to vrijeme ne mogu da shvate političku poruku koja je pratila pesmu – njena popularnost se ljuljuškala na istom talasu koji je uzdigao i Slobodana Miloševića. Bio je to narativ o ugroženosti Srba na Kosovu: „Polako komšije! / Ne može samo da se uđe / Da se ruši tuđe / Lepo sam im rekao“. Većina u Jugoslaviji je tada zamišljala tog neuviđavnog komšiju – sa kečetom na glavi.

Pored ljubavnih balada, mešanja sjete i vojvođanskog vica, konstanta u stvaralaštvu Đorđa Balaševića ostaće i – satiričan opis političkog stanja. Najbolji primjer za ovo je pjesma Soliter sa albuma Panta rei iz 1988:

Naš soliter je veselo zdanje / talasa masa, ljulja ga stalno / sad je doveden u prizemno stanje / al' zamišljen je monumentalno.

Savremenicima nije bilo teško da u Soliteru prepoznaju Jugoslaviju u kojoj se „događao narod“.

Šta znači ubiti grad

Neću više nabrajati albume – svi oni su izrodili pjesme koje nisu umele da ostare i likove koje vidimo osjenčene finim jezičkim potezima diskretne erotike – takva je i Devojka sa čardaš nogama.

Svako ko je jednom bio zagledan kroz prozor u sivilo poznaje onu tjeskobu za koju pesnik pronalazi riječi, a muzičar akorde u stvari Ringišpil:

Curi od jutros u čet'ri i pet, / rešilo nebo da potopi svet

nad gradom danima / vise iste kulise.

Otvorena pobuna Đorđa Balaševića protiv rata i ratnohuškačke klike na vlasti čuje se i vidi na albumu Jedan od onih života iz 1993.

Čovjek sa mjesecom u očima je pokušaj da se progovori o Vukovaru: Ne znaš ti šta znači ubiti grad / ne znaš ti bauke kaljavih rovova / ne znaš ti šta znači spavati sad / kad sklopim oči ništa osim tih krovova. A stvar „Krivi smo mi“ je po eksplicitnosti kritike vjerovatno najoštrija dijagnoza devedesetih: Ma šta su znali đenerali / i brkati majori jedino da viču: pali ali nisu najgori / Krivi smo mi (što smo ih pustili).

Raspored mladeža

Međutim, pjesma sa tog albuma koja je najmanje oštećena smjenom epoha nadživjela destrukciju devedesetih jeste Provincijalka. Jedna od meni najdražih. Raspored mladeža na njenim leđima kao tajna mapa pokazao je pjesniku Balaševiću u koju zvijezdu treba da se zagleda.

Želim mu da se njegova duša na tu zvijezdu naseli.

U pjesmi Namćor je kao odgovor na ono „kada nisam s onom koju volem“ dodao niz stvari za koje se ponavlja „ne volem“. To nabrajanje je opis mrzovoljnog duha kojem sve smeta, ali i poprilično tačna dijagnoza rasula u društvu sredinom devedesetih. A kada su devedesete prošle Balašević ih je opsovao: Ma, jebite se devedesete... vas mogu jedino psovati Za vama niko neće žaliti, niti vam stihove kovati.

Ili: Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo…

Oprosti velika rijeko

Ipak, na albumu Devedesete pjesnik je podigao spomenik svom ranjenom gradu i porušenom mostu.

Poslije petooktobarskih promjena Balašević radi ono što najbolje umije – piše melanholične ljubavne pesme sa zrnom vojvođanskog humora.

Podigao je spomenik od stihova i svom bratu po senzibilitetu Kemalu Montenu, snimivši poslije njegove smrti 2015. pjesmu Ovaj duet otpevaću sam. Njih dvojica će taj duet sada možda ipak otpjevati zajedno u dimenziji, o kojoj ništa ne znamo.

Đorđe Balašević je prerano preplivao svoj nebeski Dunav ostavljajući nas sa svojim stihovima, tužne na ovoj obali: Oprosti velika reko, / al' ja sam morao preko!

DEUTSCHE WELLE

Preporučujemo za Vas